Birgita shvati kako hoda napred-nazad preko mozaika pa stade. Šta god Elejna mislila, ona ništa ne zna o vođenju vojske, ali zna da pokazivanje uznemirenosti može da uznemiri druge. Elejna je živa. To je najvažnije. Živa je i svakog trena je sve dalje. Levo krilo vrata se otvori i jedan od one dvojice mišićavih gardista obznani da su se Džulanija Fot i Kirejla Sartovni vratile. Gajbon se pokoleba, gledajući je, ali kada ona ništa ne reče – zapovedi čoveku da ih pusti.
Te dve žene bile su potpuno različite, bar naizgled, premda su obe nosile drvene štapove za šetnju. Džulanija je bila punačka i lepuškasta, malčice proseda crnka, dok je Kirejla bila niska i vitka, zakošenih zelenih očiju i plamenoriđih kovrdža. Birgita se zapita jesu li im to prava imena. Te Srodnice menjaju imena kao što druge žene menjaju čarape. Njihove jednostavne vunene haljine bile su prikladne za seoske torbarke, što su obe u prošlosti bile, a i jedna i druga bile su oštrog oka i vešte u tome da se staraju o sebi. Znaju kako da se razgovorom izvuku iz većine nevolja, ali jednostavni noževi koje nose za pojasevima nisu njihova jedina sečiva i mogle bi čak i nekog snažnog čoveka iznenaditi onim što umeju da urade s tim štapovima za šetnju. Obe padoše u naklon. Džulanijine suknje i plašt behu mokri i blatnjavi po skutima.
„Elorijen, Luan i Abel počeli su rano jutros da dižu logor, moja gospo“, kaza ona. „Zadržala sam se tek dovoljno dugo da se uverim kojim su se pravcem zaputili – ka severu – pre nego što sam došla da podnesem izveštaj.“
„Moja gospo, isto važi za Emlin, Aratelu i Pelivara“, dodade Kirejla. „Idu na Kaemlin.“
Birgita nije morala da baci pogled na veliku kartu raširenu preko stola i oznake na njoj. U zavisnosti od toga koliko su putevi blatnjavi i koliko će kiše padati, mogli bi već popodne stići do grada. „Obe ste bile dobre. Idite i potopite se u vrelu kupku“, reče Srodnicama. „Misliš li da su se možda predomislili?" upita ona Dijelin kada su dve žene izašle.
„Ne“, bez oklevanja joj odgovori ova, a onda uzdahnu i odmahnu glavom. „Bojim se da je najverovatnije da je Elorijen ubedila ostale da joj pruže podršku u zauzimanju Lavljeg prestola. Možda se nose mišlju da poraze Arimilu i preuzmu opsadu. Njihove snage su upola brojnije od njenih i dvostruko brojnije od naših.“ Nakon tih reči, ništa više nije kazala. Nije bilo potrebe. Čak i da pomoću Srodnica premeštaju vojnike, biće im veoma teško da brane zid protiv tolikog broja.
„Najpre da vratimo Elejnu, a onda ćemo da brinemo o njima“, reče Birgita. Gde su te krvave vetrotragačice?
Istog trena kada to pomisli, one uđoše. Predvodila ih je Čanel, kao neka razularena svilena duga. Izuzev Rinejle, koja je ušla poslednja i odevena u lanenu odeću, premda to ipak behu crvena bluza, zelene čakšire i tamnožuti pojas, tako da je i ona sasvim dovoljno drečava. Međutim, Rinejlin počasni lančić delovao je prazno čak i u poređenju sa onim koji je nosila Rajnin, jedna mlada žena okruglastih obraščića kojoj je s lančića preko obraza visilo svega šest zlatnih medaljona. Na Rinejlinom licu bio je izraz hrabrog trpljenja.
„Ne volim kada mi prete!“, besno reče Čanel, njušeći zlatnu mirisnu kutiju koja joj je sa zlatnog lančića visila oko vrata. Sva se zajapurila. „Ona gardistkinja mi je kazala da će, ako ne budemo potrčale... Nije bitno šta je tačno kazala. Bila je to pretnja, a ja ne dozvoljavam da...“
„Elejnu su zarobile Aes Sedai koje su zapravo Prijateljice Mraka“, prekide je Birgita. „Potrebno mi je da otvorite kapiju za ljude koji idu da je spasavaju.“ Ostale vetrotragačice zažagoriše. Čanel oštro mahnu, ali samo Rinejla zaćuta. Ostale samo nastaviše da pričaju šapatom, na Čanelino očigledno nezadovoljstvo. Sudeći po silnim medaljonima na njihovim počasnim lančićima, nekoliko njih je čak po položaju bilo ravno njoj.
„Zašto si pozvala sve nas samo zarad jedne kapije?“, htede da čuje. „Kao što vidiš, držala sam se pogodbe. Dovela sam sve, baš kao što si naredila. Ali zašto ti je bilo potrebno da dođe više nas?“
„Zato što ćete sve da obrazujete krug i da otvorite kapiju dovoljno veliku da kroz nju prođu hiljade ljudi i konja.“ To je bio jedan razlog.
Čanel se ukoči – i nije bila jedina. Kurin, lica kao od crnog kamena, gotovo da zadrhta od besa i uvređenosti, a Risejl – obično veoma dostojanstvena žena – zaista zadrhta. Senina, izboranog lica i sa starim belezima koji su govorili kako je nekada nosila više od šest naušnica – i to debljih nego što su ove koje sada nosi – dodirnu draguljima ukrašeni bodež zadenut za njenu zelenu kanicu.
„Vojnike?" uvređeno upita Čanel. „To je zabranjeno! U našoj pogodbi se kaže da nećemo uzimati učešća u tvom ratu. Zaida din Parede Crna Krila tako je naredila – a sada kada je ona gospa od brodovlja, ta zapovest ima još veću težinu. Posluži se Srodnicama. Posluži se sa Aes Sedai.“
Birgita priđe tamnoputoj ženi i pogleda je pravo u oči. Srodnice su za to beskorisne. Nijedna od njih nikada nije koristila Moć kao oružje. Možda i ne znaju kako. „Ostale Aes Sedai su mrtve“, tiho kaza. Neko iza nje zaječa, neki pisar. „Šta vam vaša pogodba vredi ako je Elejna izgubljena? Arimila je svakako neće poštovati.“ Iz petnih žila se upinjala da sve to izgovori mirnim glasom. Upinjala se da joj glas ne drhti od besa, od straha. Te žene su joj potrebne, ali ne može da im kaže zašto – inače bi Elejna zaista bila izgubljena. „Šta će Zaida reći ako upropastite njenu pogodbu sa Elejnom?“
Čanelina tetovirana šaka opet diže filigransku mirisnu kutiju, ali stade na pola puta do njenog nosa, pa je pusti da opet padne među mnogobrojne draguljima ukrašene ogrlice. Sudeći po onome što Birgita zna o Zaidi din Parede, ona bi bila više nego nezadovoljna ako bilo ko upropasti tu pogodbu – a nije ni dolazilo u obzir da Čanel želi da se suoči s besom te žene. Međutim, delovala je samo zamišljeno. „U redu“, trenutak kasnije odgovori ona. „Ali samo radi prevoza. Je li dogovoreno?“ Ona poljubi vrhove prstiju desne šake, pripremajući se da sklopi pogodbu.
„Moraš da radiš jedino ono što budeš želela“, odgovori Birgita okrećući se. „Gajbone, vreme je. Mora da su je već odvele do kapije.“
Gajbon prikopča mač, pa uze kalpak i čelične oklopne rukavice, a onda pođe za njom i Dijelin iz sobe s mapama. Za njim pođoše vetrotragačice, a predvodila ih je Čanel, koja je glasno i uporno ponavljala da će one samo otvoriti kapiju. Birgita šapatom izdade Gajbonu uputstva pre nego što ga ostavi da krupnim koracima grabi prema prednjem delu palate, dok je ona žurila ka dvorištu Kraljičine konjušnice, gde je zatekla mrkog škopca zatupaste gubice kako je čeka s njenim sedlom na sebi, a uzde mu drži mlada konjušarka kose u pletenici sličnoj njenoj. Takođe je zatekla svih stotinu dvadeset jednu gardistkinju oklopljene i u sedlima. Penjući se u sedlo svog mrkova, ona im mahnu da je prate. Sunce je bilo zlatna kugla koja se odlepila od obzorja na nebu sa svega nekoliko visokih belih oblačaka. Bar neće morati da se nose i s kišom. Čak bi i kola možda mogla da se iskradu za vreme jedne od onih jakih kišnih oluja koje su u poslednje vreme pogađale Kaemlin.
Kraljičin trg sada se nije video od debele zmijolike povorke ljudi u redovima od po desetoro ili dvanaestoro koja se u oba smera pružala daleko van vidnog polja. Konjanici s kalpacima i oklopnim prsnicima smenjivali su se s ljudima sa svakakvim mogućim kalpacima, koji su na ramenima nosili halebarde, mahom oklopljeni u verižnjače, kožuhe opšivene čeličnim diskovima i samo u retkim slučajevima oklopne prsnike. Svaku skupinu, bilo veliku bilo malu, predvodio je barjak Kuće. Ili barjak plaćeničke družine. Najamnici su danas pred previše očiju da bi pokušavali da zabušavaju. Izuzev samostrelaca i lukonoša, u toj povorci je blizu dvanaest hiljada ljudi, a dve trećine njih je u sedlima. Koliko će ih izginuti pre podneva? Potisnu tu misao. Bili su joj potrebni svi do jednog kako bi ubedila Morski narod. Moguće je da bi svako ko danas bude poginuo svejedno sutra poginuo braneći zid. Svi do jednog su došli u Kaemlin spremni da daju život za Elejnu.