„Kada stignu, ne želim da stanu da broje koliko ima ljudi u crvenom i crnom“, odgovori. Muzenge se iz nekog razloga lecnu. „Hoču da vide nedovršeni zid i alatke razbacane zato što smo saznali da su u blizini. Od obećanih stotinu hiljada zlatnih kruna mora da im je krv proključala, ali želim da budu toliko uzbuđeni da ne mogu da razmišljaju kako treba. Misliće da smo ranjivi, da su naši odbrambeni radovi nepotpuni i – uz malo sreće – smesta će nas napasti. Misliće da će blizu polovine njih izginuti kada odapnemo strele, ali to će samo povećati izglede da se neko od preživelih dočepa tog zlata. Očekivaće da će nam poći za rukom da odapnemo samo jedan talas strela.“ Potom pljesnu rukama, a Kockica se pomeri. „Onda se klopka zatvara.“
„Svejedno, visočanstvo, voleo bih da imamo više tvojih samostrelaca. Čuo sam da ih imaš čak možda trideset hiljada.“ Muzenge je čuo kada je on rekao Tuon da će se boriti i protiv Seanšana. Taj čovek ispipava podatke.
„Imam ih manje nego što sam ih imao“, mršteći se odgovori Met. Njegove pobede teško da su bile bez kapi krvi, već samo neverovatno blizu toga. Skoro četiri stotine samostrelaca ležalo je u grobovima u Altari, kao i blizu pet stotina konjanika. Uzevši sve u obzir, mali je to ceh, ali on najviše voli kada ceha uopšte nema. „Ali ovo što imam biće dovoljno za danas.“
„Kako kažeš, visosti.“ Muzengeov glas bio je tako bezličan kao da priča o ceni pasulja. Čudno. Ne izgleda kao plašljiv i nedovoljno samouveren čovek. „Oduvek sam bio spreman da dam život za nju.“ Nije bilo nikakve potrebe da kaže na koju to „nju" tačno misli.
„Valjda sam i ja, Muzenge.“ Svetlosti, čini mu se da to zaista misli! Da, misli. Znači li to da je zaljubljen? „Ali zar se ne bi složio da je bolje živeti za nju?“
„Zar ne bi trebalo da staviš na sebe svoj oklop, visosti?“
„Nemam namere da priđem dovoljno blizu borbi da mi oklop zatreba. Vojskovođa koji isuče svoj mač, odrekao se zapovedničke palice i postao običan vojnik.“
Opet navodi Komadrina – izgleda da to često radi kada s nekim razgovara o vojevanju, ali taj čovek je znao skoro sve što ima da se zna o tom zanatu – samo je navodio, ali to je izgleda zadivilo prekaljenog čoveka koji mu je bio sagovornik, pa je on opet pozdravio i zatražio krvavu dozvolu pre nego što se vratio svojim ljudima. Met je bio u iskušenju da ga pita šta mu dođe ta glupost „visočanstvo“. Verovatno samo seanšanski način da ga nazovu lordom, ali ništa slično nije čuo u Ebou Daru, a tamo je bio okružen Seanšanima.
Pet prilika pojavi se iz šume u podnožju livade, a nije mu bio potreban durbin da bi ih prepoznao. Dva Ogijera u oklopima s jarkocrvenim i crnim prugama dovoljno su prepoznatljivi, sve i da Vaninova telesina nije. Konjanici su terali konje galopom, ali Ogijeri su držali korak s njima, mašući dugim rukama, tako da su se sekire njihale kao pogonske osovine u strugari.
„Praćkaši, spremajte se!“, viknu Met. „Svi ostali – hvatajte se za lopate!“ Sve je moralo da izgleda tačno kako treba.
Većina samostrelaca raštrka se da pokupi alatke kako bi se pretvarali da rade na rovu i zidu, a pedeset ostalih prikopča kalpake i poreda se ispred Aludre. Bili su to visoki ljudi, koji su i dalje nosili kratke mačeve – zvali su ih mačkokoljači – ali umesto samostrela bili su naoružani četiri stope dugačkim praćkama na štapovima. Voleo bi da ih je više od pedeset, ali Aludra ima ograničenu količinu svog praha. Svako od njih nosio je preko oklopa platneni pojas s mnogo zašivenih džepova, a u svakom je bio po jedan zdepasti kožni valjak, veći od muške pesnice, s kratkim tamnim fitiljem. Aludra još nije smislila kočoperno ime za njih. Ali smisliće. Ona baš voli takva imena. Zmajevi i zmajska jaja.
Jedan po jedan, ljudi su joj pružali duge sporogoreće fitilje da bi ih palila palidrvcima. Činila je to brzo, ne gaseći palidrvce sve dok joj dugi drveni štapić ne dogori skoro do noktiju – ali nijednom se nije ni lecnula, već bi samo bacila sagorelo palidrvce i zapalila drugo, sve vreme govoreći praćkašima da prilaze brže, pošto joj ponestaje palidrvaca. Svetlosti, baš škrtari s njima. Koliko Met zna, ima još pet kutija. Čim bi se praćkaš okrenuo od nje, stavio bi sporogoreći fitilj među zube i prilazeći zidu namestio jedan valjak na svoj praćkaški štap. Između praćkaša su razmaci bili veliki. Morali su da pokriju čitav zid.
„Muzenge, vreme je da razmestiš svoje ljude“, glasno kaza Met.
Mrtva straža obrazova jedan red s Baštovanima na kraju. Svako ko bi ih samo jednom pogledao kroz durbin znao bi ko su. Svetlosti, dovoljno je da samo vide Ogijere u oklopima i sunce kako odbleskuje sa sveg tog crvenila i crnila. A ako zastanu da razmisle o tome koliko je tu zapravo malo pripadnika Mrtve straže, i dalje će smatrati da su brojčano jači od Meta i da postoji samo jedan način da otkriju je li Tuon s njim.
Vanin galopom zađe iza zida, pa skoči iz sedla i smesta poče da šeta mrkova što je zapenio kako bi se životinja ohladila. Čim on zađe iza zida, samostrelci počeše da bacaju alatke i potrčaše da stave kalpake i uzmu samostrele. Samostreli su bili razmešteni tako da ljudi obrazuju tri razmaknuta reda s procepima u kojima su bili praćkaši. Više nije bitno da li ih neko gleda iz šume. To što vide izgledaće prirodno.
Met kasom potera Kockicu do Vanina i sjaha. Dva čoveka pripadnika Mrtve straže i dva Ogijera odoše da se pridruže ostalima. Konjima su nozdrve bile raširene od zadihanosti, ali Ogijeri nisu ni malčice teže disali nego obično. Jedan od njih bio je Harta, Ogijer kamenog pogleda, koji je izgleda po činu bio veoma blizu Muzengeu.
Vanin se namršti na ljude koji nisu sjahali da prošetaju konje. Možda on jeste konjokradica, bilo da se pokajao ili nije, ali ne voli kada vidi da neko zloupotrebljava konje. »Kada su nas ugledali, prasnuli su kao jedan od onih njenih noćnih cvetova“, reče klimajući glavom ka Aludri. „Postarali smo se da dobro osmotre one kicoške oklope, a onda zaprašili odatle čim su oni krenuli da uzjahuju. Jure nam za petama – i to brže nego što bi trebalo.“ Pijunu na zemlju. „Nisam im baš dobro video konje, ali čisto sumnjam da su svi za toliku jurnjavu. Neki će izgubiti dah pre nego što stignu dovde.“
„Što više, to bolje“, reče mu Met. „Što ih manje stigne, to je bolje – što se mene tiče.“ Samo mu je potrebno da obezbedi Tuon dan ili dva prednosti u odnosu na njih, a ako to bude zato što su upropastili konje, ako izjašu iz one šume i zaključe kako on ipak ima previše ljudi da bi ga napali – tako nešto bi uvek radije odabrao nego bitku. Nakon današnjeg galopa od šest milja, moraće nekoliko dana odmarati konje pre nego što budu mogli da makar malo putuju. Vanin se namršti na njega. Možda ga drugi oslovljavaju s „lorde“ i „visočanstvo“, ali ne Čel Vanin.
Met se zasmeja i potapša ga po ramenu pre nego što se baci Kockici u sedlo. Dobro je što ima nekog ko i dalje ne misli da je on glupi velomoža, ili ga bar nije briga da li jeste ili nije. Odjaha da se pridruži Aes Sedai, koje su sada bile u sedlima.
Blerik i Fen, jedan na doratastom a drugi na vranom škopcu, pogledaše ga skoro jednako mrko kao što su gledali Muzengea. I dalje sumnjaju da on ima nekakve veze sa onim što se desilo Džolini. Razmišljao se da kaže Fenu kako njegov patrljak od perčina izgleda besmisleno. Fen se promeškolji u sedlu i dodirnu balčak. A možda i neće da mu kaže.
„... šta sam vam rekla“, govorila je Džolina Betamin i Seti, preteći im prstom. Njen tamnoriđi škopac izgledao je kao ratni konj, ali to nije bio. Ta životinja jeste brza, ali po naravi blaga kao mleko. „Ako samo pomislite da prigrlite saidar – ima da zažalite.“
Teslina kiselo zagunđa. Potapša svoju kestenjastu kobilu s belom mrljom preko njuške, znatno ratobornije stvorenje od Džolininog ata, pa reče kao da naglas razmišlja: „Uči divljakuše i očekuje od njih da se ponašaju kako treba kada joj nisu pred očima. Ili možda misli da će Kula prihvatiti prestare polaznice.“ Džolina malčice pocrvene, ali ispravi se u sedlu ništa ne rekavši. Kao i obično kada te dve počnu da se svađaju, Edesina se usredsredi na nešto drugo, u ovom slučaju na čišćenje zamršene prašine sa svojih razdeljenih sukanja. Toliko napetosti da se čovek zaguši.