Kada je naposletku prebacila lanenu krpu preko izrezbarenog drvenog poslužavnika, samo što nije uzdahnula. Koliko li će proći dok u taboru ne ostane ništa jestivo? Da li se isto to dešava u Tar Valonu? Mora da je tako. Mračni dodiruje svet, što je pomisao sumorna kao kamenito polje. Ali pobeda će doći. Odbija da razmišlja o ma kojoj drugoj mogućnosti. Mladi Al’Tor mora da odgovara zbog veoma mnogo toga, ali ipak će nekako pobediti. Mora! Nekako. Ali Ponovorođeni Zmaj nije u njenoj nadležnosti; može samo da iz daljine posmatra razvoj događaja. Nikada joj se nije dopadalo da sedi po strani i gleda.
Sve to ogorčeno promišljanje potpuno je beskorisno. Vreme je da krene. Ustade tako brzo da joj se stolica prevrnu, ali ona je samo ostavi da leži na platnom zastrtom tlu.
Promolivši glavu kroz ulaz, ugleda Tervejla kako sedi na stoličici na pločniku, tamnog plašta zabačenog preko pleća, naslanjajući se na mač u kanijama smešten između čizama. Sunce se videlo na obzorju, dve trećine jarkozlatne lopte, ali tmurni oblaci u suprotnom smeru, koji su se gomilali oko Zmajeve planine, nagoveštavali su da neće proći dugo pre nego što počne sneg. Ili možda kiša. Nakon prošle noći, sunce skoro da je toplo. Bilo kako bilo, uz malo sreće ubrzo će biti na toplom i suvom, između četiri zida.
Tervejl joj neznatno klimnu glavom u znak pozdrava, ne prestajući s naizgled besposlenim posmatranjem svih koji mu prolaze kroz vidno polje. U tom trenutku nije bilo nikog sem težaka, ljudi u gruboj vunenoj odeći koji na leđima nose kotarice, kao i jednako grubo odevenih muškaraca i žena što teraju taljige širokih točkova natovarene svežnjevima ogreva, vrećama uglja i buradima s vodom, koje tandrču niz izrovarenu ulicu. To jest, njegovo posmatranje delovalo bi besposleno nekome ko ne deli s njim Zaštitničku vezu. Njen Tervejl je usredsređen kao zapeta strela. Samo muškarce posmatra, a pogled mu se zadržava na onima koje ne poznaje. Pošto je dve sestre i jednog Zaštitnika usmrtio muškarac koji može da usmerava – delovalo je nemoguće da se mogu desiti dva takva ubistva – svi su bili na oprezu kada je reč o nepoznatim muškarcima. To jest, svi koji znaju šta se dogodilo. Vesti o tome teško da su obznanjene na sav glas.
Ako taj čovek ne nosi sa sobom barjak na kojem piše ko je, nikako nije znala kako on misli da će prepoznati ubicu, ali nije imala nameru da ga grdi zbog toga što pokušava da izvrši svoju dužnost. Vitak kao korbač, sa izraženim nosem i debelim ožiljkom duž vilice, koji je zaradio u njenoj službi, bio je tek malo stariji od dečaka kada ga je otkrila, brzog kao mačku i već jednog od najboljih mačevalaca u njenom rodnom Tarabonu. I svih tih godina otkad ga je upoznala nije prošao nijedan trenutak da je on činio išta manje od toga. Spasao joj je život bar dvadeset puta. Na stranu razbojnici i secikese toliko neuki da ne umeju da prepoznaju Aes Sedai, ali zakon može da bude veoma opasan kad jedna strana postane toliko očajna da ne želi da se donese presuda protiv nje, a on je često uočavao opasnost pre nego što to njoj pođe za rukom.
„Osedlaj mi Zimozebu i dovedi svog konja“, reče mu. „Idemo na kratko jahanje.“
Tervejl blago izvi obrvu, malčice se osvrćući da je na tren pogleda pa zakači kaniju za desnu stranu opasača i krenu niz drveni pločnik prema konjskim vezovima, i to veoma brzim korakom. On nikada ne postavlja nepotrebna pitanja. Možda je uznemirenija nego što je mislila.
Vrativši se u šator, brzo umota ručno ogledalo u svileni šal izatkan u obliku crno-belog tairenskog lavirinta i tutnu ga u jedan od dva velika džepa u postavi svog sivog plašta, skupa sa četkom i češljem. U drugi džep je stavila svoj uredno skalupljeni šal i kutijicu od zamršeno izrezbarenog crnodrveta. U kutiji je bilo nekoliko komada nakita, od kojih je nešto nasledila od majke, a ostalo od babe po majci. Sem svog prstena Velike zmije, retko je nosila nakit, ali kada putuje sa sobom uvek nosi kutijicu, četku, češalj i ogledalo, da je podsećaju nažene koje je volela i poštovala, ali i na ono što je od njih naučila. Njena baba, čuveni advokat u Tančiku, usadila je u nju ljubav prema zakonu i njegovoj složenosti, dok joj je majka pokazala da je uvek moguće poboljšavati sebe. Advokati su se retko bogatili, mada je Kolaris svakako živela više nego lagodno, međutim uprkos njenom protivljenju, njena ćerka Eldrina postala je trgovac i namakla pravo malo bogatstvo kupujući i prodajući boje. Da, uvek je moguće poboljšati sebe, ako iskoristiš priliku kada ti se ukaže. A kada je Elaida a’Roihan svrgla Sijuan Sanče, ukazala se prilika. Stvari se nakon toga ni izbliza nisu odvijale kako je predvidela, naravno, ali stvari se retko kada odvijaju kako je predviđeno. Zato pametna žena uvek pripremi više rešenja.
Razmislila je da li da sačeka u šatoru dok se Tervejl ne vrati – ne može dovesti dva konja za svega nekoliko minuta – ali sada kada je čas naposletku kucnuo, njene poslednje zalihe strpljenja kao da su se u trenu iscrple. Ogrnuvši se plaštom, ona ugasi svetiljku sa izrazom konačnosti na licu. Ali kada izađe napolje, natera sebe da stoji u jednom mestu, umesto da korača napred-nazad po grubim daskama pločnika. Koračanje privlači poglede, a možda bi privuklo i neku sestru koja misli da se ona boji zbog toga što je sama. Zapravo, zaista se malčice boji – ali ne želi društvo. Namaknu kapuljaču, pokazujući time da želi da bude sama, i ogrnu se bolje plaštom.
Jedna siva mačka, mršava i izgrebana po ušima, poče da joj se mota oko gležnjeva. Mačaka ima svuda po logoru; pojavljuju se svuda gde se Aes Sedai okupljaju, pitome kao kućni ljubimci ma koliko pre toga bile divlje. Mačor ode, ponosan kao neki kralj, nakon nekoliko trenutaka bez češkanja ušiju, u potrazi za nekim ko će se postarati za njih. Na raspologanju mu je veliki broj izglednika.
Pre svega nekoliko trenutaka napolju su se videli samo težaci i vozari u gruboj odeći, ali sada je logor već počeo da vri. Skupine u belo odevenih polaznica, takozvane „porodice“, žurile su pločnicima da stignu na časove, koji se održavaju u šatorima dovoljno velikim da se sve smeste, pa čak i napolju. One koje su žurno prolazile pored nje prestajale su da trtljaju kao mala deca samo da bi u prolazu pale u savršene naklone. Taj prizor je uvek dovodi do zaprepašćenja. I do besnila. Priličan broj te „dece“ dobrano je odmakao u srednje godine, ili su još starije od toga – nemalo njih bilo je prosedo, a neke behu babe – ali uklapaju se u drevne obrasce ponašanja jednako dobro kao ma koja devojčica koja je ikada došla u Kulu. A ima ih toliko mnogo. Naizgled beskrajna bujica kuljala je niz ulice. Koliko li je žena Kula izgubila usredsređujući se na devojke rođene s varnicom i one koje su na rubu toga da kroz sopstvene nespretne pokušaje nauče da usmeravaju, prepuštajući ostalima da nađu put do Tar Valona kako znaju i umeju? Koliko li ih je izgubljeno zbog upornog stava da nijedna devojka starija od osamnaest godina nije u stanju da se podvrgne disciplini? Nikada nije tražila promene – životom Aes Sedai vladaju zakoni i običaji, što je temeljac postojanosti – a neke promene, kao što su te polazničke porodice, deluju joj kao prevelika novotarija da bi se dozvolilo da ostanu, ali koliko je Kula izgubila?
I sestre klize pločnicima, obično po dve ili čak po tri, a za njima obično njihovi Zaštitnici. Talasi polaznica razdvajali su se oko njih u talasićima naklona, talasićima isprekidanim zurenjem pravo u sestre, koje su se pretvarale da to ne primećuju. Vrlo malo Aes Sedai nije blistalo od Moći. Beonin umalo što ne coknu jezikom od razdraženosti. Polaznice znaju da su Anaija i Kajren mrtve – niko nije ni pomišljao da sakrije pogrebne lomače – ali ako bi im se reklo kako su dve sestre poginule, to bi samo dovelo do bezrazložnog bujanja strahova. Međutim, čak i najnovija, koja je u knjigu polaznica upisana u Murandiji, dovoljno je dugo u belom da zna kako je više nego neobično da su sestre sve vreme pune saidara. Vremenom će ih i to naplašiti, i to bez ikakve svrhe. Malo je verovatno da će ubica napasti nekoga u javnosti, i to kada je na desetine sestara u blizini.