I još dok sam mislio o tome, tražeći pogodnu riječ da se izvučem, rekao sam nenadano:
- U tekiju te ne mogu uvesti. Bilo bi opasno i za mene i za tebe.
Nije odgovorio, nije me ni pogledao, ništa mu novo nisam rekao. Još je bilo vremena da se povučem, ali već sam počeo da klizim i teško se bilo zaustaviti.
- U dnu bašče ima kućica - šapnuo sam - niko ne ide tamo. Tu držimo nepotrebnu starudiju.
Tada me bjegunac pogledao. Oči su mu žive, nepovjerljive, ali nimalo plašljive.
- Skloni se dok ne odu. Ako te uhvate, nemoj reći da sam ti ja pomogao.
- Neće me uhvatiti.
Rekao je to s takvom sigurnošću, da mi se smučilo. Osjetio sam ponovo onu uznemirenost zbog njegove samouvjerenosti, i pokajao se što sam mu ponudio sklonište. Dovoljan je sam sebi, odstranjuje te: kao da me udario, odgurnuo pruženu ruku, siguran u sebe do odvratnosti. Poslije sam se stidio te svoje narogušenosti (šta mu je ostalo drugo nego da vjeruje u sebe!), uhvatio sam se u niskom osjećanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni, da se pokazuju maleni i zavisni, jer to stvara našu naklonost, hrani je, i povećava značaj našeg djela i naše dobrote. Ovako ispada sitna i nepotrebna. Tada se, međutim, nisam stidio, bio sam ljut, činilo mi se da sam se upustio u besmislenu stvar, ali sam pošao kroz bašču prema oronuloj kućici skrivenoj šibljem i zovikom. Bez radosti, bez svog opravdanja, bez određene unutrašnje potrebe, a nisam mogao drukčije.
Vrata su bila otvorena, šišmiši i golubovi su tu stanovali.
Zastao je.
- Zašto ovo činiš?
- Ne znam.
- Već si se pokajao.
- Suviše si ponosan.
- Mogao si to i da ne kažeš. A čovjek nikad nije suviše ponosan.
- Neću da te pitam ko si i šta si učinio, to je tvoja stvar. Ostani tu, to je sve što mogu da ti dam. Neka bude kao da se nismo ni sreli ni vidjeli.
- Tako je najbolje. Idi sad u svoju sobu.
- Da ti donesem hranu?
- Ne treba. Već ti je krivo što si i ovo učinio.
- Zašto misliš da mi je krivo?
- Suviše oklijevaš, suviše razmišljaš. Što god bi sad učinio, bilo bi ti krivo. Idi u tekiju, ne misli više na mene. Prijavićeš me ako budeš mislio.
Je li to podsmijeh, ruganje, prezir? Odakle mu snaga da se tako drži?
- Ne vjeruješ mnogo ljudima.
- Skoro će zora. Ne bi bilo dobro da nas nađu zajedno.
Htio je da me se riješi, nestrpljivo je pogledao u nebo što se mijenjalo slutnjom predjutarnjeg svjetla. A ja sam želio da mu postavim bezbroj pitanja, nikad ga više neću vidjeti. Niko mi ne može odgovoriti, samo on.
- Još samo ovo: sam si, zar se ne bojiš? Uhvatiće te, ubiti, nemaš izgleda ninašto.
- Ostavi me na miru!
Glas mu je grub, prigušen od ljutine, bilo je zaista nepotrebno govoriti mu o onome što je i sam znao, mislio je možda da sam zaista rđav čovjek, da pakosno uživam u njegovim mukama. I vratio mi je, ravnom mjerom:
- Nešto te muči - rekao je s onom neočekivanom pronicljivošću koja me poražavala, loveći me u mojim vlastitim gustišima. - Doći ću jednom na razgovor, kad ne bude opasno. Idi sad.
Nije mi odgovorio na ono što me zanimalo, vratio me u mene sama. I kakav je odgovor mogao da mi da? Kakve smo veze nas dvojica mogli da imamo? Čemu je mogao da me pouči?
Otvorio sam prozor, zagušljivo je u sobi. Sišao bih u bašču da njega nije bilo, da bez sna dočekam zoru, kao što ću je dočekati i ovdje, nije daleko, ptice ranoranilice najavljivale su je sve gušćim pjevom, a nebo nad tamnim brijegom otvaralo je kapke, pokazujući modru zjenicu. Drveće je sad sneno u vrtu, pokriveno maglicom tankog polumraka, uskoro će u prvo svitanje i ribe početi da iskaču iz vode, volio sam taj jutarnji čas buđenja, kao da život tek nastaje.
Čekao sam nasred sobe, s osjećanjem nemira, a nisam mogao da mu odredim uzrok, gorak zbog onoga što sam učinio, i što nisam učinio, promašen te noći ispunjene prijetnjom i strepnjom bez razloga.
Osluškivao sam svaki šušanj, šum ptičjeg krila, čuo ujednačen tok rijeke, a očekivao da čujem njega, ili njih, kako idu po njega. Hoće li pobjeći, hoće li ostati, hoće li ga uhvatiti? Jesam li pogriješio što ga nisam odao, ili što ga nisam sklonio u svoju sobu? Rekao mi je: što god bi učinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i ono što ni meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni protiv njega, ni za njega, i našao sam srednje rješenje, nikakvo, jer ništa nije bilo riješeno, samo je muka produžena. Moraću da stanem na jednu stranu.
Bezbroj razloga bilo je i za jedno i za drugo, da ga uništim, ili da ga spasem. Derviš sam, stojim na odbrani vjere, i reda, pomoći mu znači izdati svoja uvjerenja, izdati ono u što je uloženo toliko godina moga čistog života. Nezgodno je i za tekiju, kad bi ga uhvatili, a još nezgodnije ako bi se saznalo da sam mu ja pomagao, niko mi to ne bi oprostio, a sasvim je vjerovatno da bi se saznalo, on bi kazao, iz pakosti ili iz straha. Nezgodno je i za brata. I za mene i za brata. Pogoršao bih i svoj i njegov položaj, našla bi se neka veza i dosljednost u tom postupku, ličilo bi na moju osvetu zbog brata, ili bi izgledalo kao pomoć drugome, kad već bratu nisam mogao pomoći. Bilo je dosta razloga da ga predam vlastima, pa neka izravna svoj spor sa pravdom kako zna.
A opet, čovjek sam, ne znam šta je učinio i nije moje da sudim, a i pravda može da pogriješi, zašto da ga uzmem na dušu i opteretim se mogućim kajanjem. Bilo je dosta razloga i da mu pomognem. Ali su bili nekako blijedi, nedovoljno uvjerljivi, a što sam ih izmišljao i davao im značaj, bilo je samo zato da mi posluže kao zaklon ispred onog pravog, jedino važnog: što sam pokušavao da njime riješim sebe. Naišao je upravo u času kad je mogao da postane jezičac na kantaru moje kolebljivosti. Osudivši ga, predavši ga vlastima, prešao bih preko svoje zbunjenosti, ostao bih ono što sam bio bez obzira na sve što se desilo, kao da se ništa nije desilo, bez obzira na zatvorenog brata i na žalost zbog njega, žrtvovao bih njega unesrećenog i sebe ozlijeđenog, i išao dalje utrvenom stazom poslušnosti, nevjeran svojoj muci. Ali ako bih ga spasao, to bi bila moja konačna odluka: bio bih na drugoj strani, digao bih se protiv nekoga i protiv sebe dosadašnjeg, nevjeran svome miru. A nisam mogao ni jedno ni drugo, od jednog me odvraćala poljuljana sigurnost, od drugog snaga navike i strah od puta u nepoznato. Prije deset dana, dok brat nije zatvoren, bilo bi mi svejedno, ma šta da učinim bio bih miran, sad sam znao da je to određivanje, zato sam ostao na pola puta, neodređen. Sve je bilo moguće, a ništa se nije ostvarivalo.
A on je bio u bašči, u staroj kućici, u grmlju, gledao sam neprestano u tom pravcu, ništa se nije pomaknulo, ništa se nije čulo, krivo mi je bilo što nije otišao. Tako bi sam sve riješio, sad više nije mogao pobjeći, ostaće tu cijeli dan, i cijeli dan ću misliti na njega i čekati noć spasiteljicu, za njega ili za mene.
Znao sam kako se tekija budila. Prvo je ustajao Mustafa, ako nije spavao kod svoje kuće, lupao teškom obućom po kamenom podu u prizemlju, udarao vratima, izlazio u bašču i uzimao abdest, duvajući snažno kroz nos, čisteći grlo, trljajući se po širokim prsima, klanjao na brzinu, a onda ložio vatru, uzimao i ostavljao posuđe, sve s takvom bukom da bi se probudio i ko nije navikao na rano ustajanje. Gluh je, i u njegovom pustom svijetu bez zvukova i odjeka buka je samo želja, i kad smo ponekad uspijevali da mu kažemo kako suviše lupa, udara, lomi, zvoni, on se čudio što nekome može čak i to da smeta.
Gotovo u isto vrijeme čulo se i hafiz-Muhamedovo kašljucanje, ponekad nije prestajalo cijele noći, u proljeće i jesen bivalo teško i zagušljivo, znali smo da baca krv ali je crvene tragove sam sklanjao, i izlazio sa smiješkom, sa crvenim pečatima na obrazima, govoreći o običnim stvarima, ne o sebi ni o bolesti, činilo mi se ponekad da je to oholost naročite vrste, da bi bio iznad nas i svijeta. Pranje je vršio s posebnom pažnjom, dugo trljajući providnu kožu. To jutro je kašljao manje, lakše, dešava se da ga smiri blagi proljećni dah, isti koji ga drugi put uništava, znao sam da će danas biti ugodan, stišan, dalek, tako se on sveti svijetu, ne pokazujući, ogorčenje.