Onda je sišao Mula-Jusut. Klepet njegovih nanula je uzdržan i spor, suviše odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas, jer ima više da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, ličila je na laž, ne neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svježih dvadeset pet godina. Ali to nije sigurna misao, već sumnja, utisak koji se mijenjao prema raspoloženju.
Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo živjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi, i nikad potpuno, već o onome što nam je zajedničko. I to je dobro. Lične stvari su suviše tanane, mutne, nekorisne, i treba ih ostaviti sebi ako ne možemo da ih ugušimo. Način razgovora među nama sveden je uglavnom na opšte, poznate rečenice, kojima su se služili i drugi prije nas, zato što su sigurne, provjerene, zato što čuvaju od iznenađenja i nesporazuma. Lična boja je poezija, mogućnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaći iz kruga opšte misli znači posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome što nije važno ili što je u nama jednako. Drugim riječima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.
Ali ova opšta razmatranja nisu bila nimalo mirna, jer sam njima pokušavao da se ukopam u nešto sigurno, da me oluja ne odvuče iz zajedničkog kruga; išao sam samom ivicom, i htio sam da se vratim u nelično. Zavidio sam svima jutros, jer je njihovo jutro svakidašnje.
Postojao je siguran i jednostavan način da svoju muku umanjim, čak i da je odstranim: da je pretvorim u zajedničku brigu. Bjegunac se sad tiče tekije, i odluku ne treba da donosim sam. Imam li prava da krijem ono što je postalo i njihovo. Mogu da kažem svoje mišljenje mogu da se založim za bjegunca, ali ne smijem da ga sakrijem. Bila bi to upravo ona odluka od koje bježim. A treba učiniti da bude naša, ne moja, tako je lakše i poštenije. Sve drugo bilo bi nepoštenje, i laž, znao bih da činim nešto nedopušteno, a nisam imao nikakva razloga za to. Čak ni sigurnosti da je trebalo da tako učinim.
Ali s kim da razgovaram? Ako budemo svi zajedno, bjegunac će biti unaprijed žrtvovan. Bojaćemo se jedan drugoga i govorićemo za one koji nisu prisutni, i tada je najprihvatljivije ono što je najstrože. Razgovarati s jednim je lakše, i poštenije, ne vuče ga broj, pred manje ušiju ima više obzira pred razlozima razuma. Samo, koga da izaberem? Gluhi Mustafa sigurno otpada, jednaki smo pred Bogom, ali bi svakome bilo smiješno da sam se s njim dogovarao, i ne zato što je gluh. Toliko je obuzet mislima o svojoj nevjenčanoj ženi, od koje je često bježao, spavajući iz noći u noć u tekiji, i o petoro djece, svoje i gotove dobijene, da bi se i sam čudio što ga pitam o nečemu što on ne zna, a mnogo štošta tako potpuno ne zna, da je u tom pogledu ličio na svoju mnogobrojnu djecu.
Hafiz Muhamed bi me slušao rastreseno, sa smiješkom koji ništa ne kazuje. Živio je nagnut nad požutjelim knjigama istorije. Za ovog čudnog čovjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje će proći. Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavežljajem knjiga, siromašan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja. U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poučavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on piše istoriju našeg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu događaji i ljudi dobijali razmjere veličine i značaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da piše samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodušan za običan život koji traje. Da sam ga upitao za ovog bjegunca, sigurno bi mu bilo mučno što ga uznemiravam neprijatnostima u ovo divno jutro koje je dočekao bez groznice, i što ga prisiljavam da misli o takvim sitnicama kao što je sudbina čovjeka u tekijskoj bašči. I odgovorio bi tako neodređeno, da bi opet sve ostalo na mojoj odluci.
Riješio sam da razgovaram s Mula-Jusufom.
Upravo je dovršio abdest, i pozdravivši me htio da se ukloni bez rijeći. Zaustavio sam ga, rekavši da bih htio da govorim s njim.
Kratko me pogledao i odmah oborio glavu, nečega se bojao, ali ja nisam želio nikakvu prednost od njegova mučnog iščekivanja, i ispričao mu sve o bjeguncu: kako sam čuo, i vidio iz svoje sobe, kad je ušao u bašču, i sklonio se u grmlju. Sigurno je i sad tu negdje, a sigurno je i da bježi, jer se ne bi skrivao. Rekao sam ono što je istina, da sam bio u nedoumici, kao što sam i sad, šta da učinim, da li da ga prijavim vlastima, ili da sve prepustim slučaju. Možda je kriv, nevine ne vijaju po noći, ali sam opet mislio i ovako: ništa ne znam o njemu i mogao bih učiniti nepravdu, a Bog neka me od nje sačuva. I sada treba da vidimo, je li zlo ako se umiješamo ili ne umiješamo? Je li gore sakriti zločin, ako je zločin, ili ne učiniti milosrđe?
Gledao me napregnuto, skrivajući pažnju i zanimanje koje je u njemu izazvala moja zbunjena priča, ali je njegovo rumeno lice bez bora, svježe od vode i jutra, postalo živo i nemirno.
- Je li još u bašči? - upitao je tiho.
- Do zore nije izašao, po danu ne smije.
- Šta misliš da učinimo?
- Ne znam. Bojim se grijeha. Stigao bi nas prijekor od ljudi ako je kriv, a i za tekiju bi bilo nezgodno. Ali ako nije kriv, grijeh će pasti na našu dušu. A samo Bog zna svačiju krivicu, ljudi ne znaju.
Ružičasto polusvjetlo, još teško sjenkama noći, vedrina neojačalog dana, čas kad su sve boje življe i svi rijetki šumovi jači. Ali danas ne primjećujem radost nezamorenog jutra, svezao sam jučerašnji dan sa današnjim, brige mu ne olakšavši snom.
Kad sam se vratio iz džamije, nesmiren jutarnjom molitvom, zatekao sam u tekijskoj bašči stražare s Mula-Jusufom. Pretražili su svaki kutak, pregledali kućicu, ali bjegunca nije bilo.
- Možda sam se prevario - rekao sam nezadovoljnim stražarima.
- Nisi se prevario. Pobjegao je sinoć i sklonio se negdje.
- Jesi li ih ti pozvao? - upitao sam Jusufa poslije. kad su stražari otišli.
- Mislio sam da ti tako želiš. Ne bi mi govorio da nisi želio.
Uostalom, svejedno, tako je najbolje. Skinuo sam odgovornost i krivicu sa sebe, a nikome nije zlo naneseno. Trebalo je da olakšano odahnem i ne mislim o prošloj noći.
A mislio sam, više nego što sam to mogao ma čime opravdati. Obišao sam bašču, tragovi su se vidjeli na pijesku staze, jedna noga obuvena, druga bosa, stajale su uporedo, to je sve što je ostalo od njega, i polomljene grančice biserka, i slika razapetih ruku i nogu na vratima, i prisustvo nečeg neobičnog što lebdi pod granama starih stabala, neki novi miris, odsustvo praznine i pustoši, svježina poslije oluje. Sada, kad nije bio u mome domašaju, kad nije bilo opasnosti meni od njega ni njemu od mene, mislio sam o tom nepoznatom čovjeku veoma čudnovato, kao da je bujica, čist vjetar, kao da je došao u san. Rastvarao se, iskustvo ga je odricalo, živ čovjek nije odavdje mogao otići neprimijećen, a dva stopala su potvrđivala njegovo prisustvo, ne potirući tim stvarnim tragom nekakav čudni smisao koji sam osjećao, i ne razumijevajući ga sasvim. Pobjegao je ispred stražara, kroz prozor svoje kuće kad su ga tražili, iz zatvora provalivši zid, skočio je sa stijene, ušao u nepoznatu kapiju ne poštujući tuđi ograđeni prostor, nestalo ga je a nije se oglasio korakom između straža što su ga čekale u obruču, kao da je duh. Nije mi povjerovao, nikome više ne vjeruje, bježi od tuđeg straha kao i od stražarske surovosti, siguran samo u sebe, žao mi je što je potpuno izgubio vjeru u ljude, biće nesrećan i pust u sebi. Zato je sada živ, i slobodan doduše, ali bih volio da nikad ne sazna kako sam ja mogao biti krivac za njegovu propast. Ne tiče me se taj čovjek, ništa ne dugujemo jedan drugome, ne može mi učiniti ni zlo ni dobro, a drago bi mi bilo da ponese u svoju samoću lijepu misao o meni, da u teškoj nevjerici prema ljudima sačuva sjećanje na mene drukčije nego na ostale.