Gledao sam poslije kako Mula-Jusuf prepisuje Kur'an, napolju, pred tekijom, u gustom hladu granate jabuke, potrebno mu je ujednačeno svjetlo, bez bljeska i bez sjenki. Posmatrao sam punu ružičastu mladićevu ruku što je izvlačila složene zavoje slova, beskrajan niz redova po kojima će lutati tuđe oči a neće ni misliti koliko je trajao ovaj teški rad niti će možda primijetiti njegovu ljepotu. Začudio sam se kad sam prvi put vidio tu mladićevu neponovljivu vještinu, a evo, i poslije toliko vremena gledao sam je kao čudo. Oplemenjene vijuge, sočne obline, uravnoteženi talas vrsta, crveni i zlatni počeci ajeta, cvjetni crteži na rubovima listova, sve se to pretvaralo u ljepotu koja je zbunjivala čovjeka, pomalo i griješnu, jer nije bila sredstvo, već sama sebi cilj, sama po sebi važna, blještava igra boja i oblika što je odvraćala pažnju od onoga čemu treba da služi; pomalo i stidnu, kao da iz tih ukrašenih stranica izbija putena čulnost, možda zato što je ljepota sama po sebi čulna i griješna, a možda i ja vidim stvari kako ne treba.
Dafina je mirisala, ona ista sinoćnja što me gušila svojim gustim dahom, iz mahale se čula pjesma, ona ista sinoćnja što me zaprepastila golom bestidnošću, obuzimao me crni bijes, onaj isti sinoćnji što me ispunio strahom, izašao sam iz brazde, ispao iz kruga, ništa me više ne drži, ništa me ne čuva od mene i od svijeta, ni dan me ne štiti, nisam gospodar svojih misli ni svojih postupaka, postao sam jatak razbojnika, treba otići odavdje, ma kuda, treba otići od ovog mladog čovjeka što me draži ispitivačkim pogledom, treba govoriti šta bilo, da se ne otkrijem, mnogo zna o meni jutrošnjem, nešto tamno ima u njemu, surovo a mirno, nikad vrelije a sigurnije oči nisam vidio.
Okrenuo sam se od njega, od ružne slike koju sam vidio u njemu, i od bezrazložne mržnje što je u meni buknula, gušeći me kao dim, kao gnjilež. Kako je samo mirno otišao po stražare, da uhvate bjegunca. Ni za trenutak se nije zamislio nad njegovom sudbinom, ni nad njegovim životom, ni nad njegovom mogućom nevinošću. Ja sam se lomio cijelu noć, on je presudio odmah. I sad je spokojno ispisivao svoja divna griješna slova, vezući kao pauk svoja čudesna tkanja, vješt, surov, i neosjetljiv kao i on.
Prišao sam nejednakim stopama u pijesku, i izbrisao trag.
- Jedna noga mu je bila bosa - rekao je Jusuf.
Posmatrao me, pratio moje kretanje i moje misli. Obuzela me luda želja da mu pomognem, da ne luta, da ne odgoneta, da mu kažem sve o bjeguncu, da kažem sve što mislim o njemu, ne bi bilo nimalo lijepo, i o njima, i o sebi, i o mnogočemu, čak i ono što ne mislim, samo da bude ružno.
- Možda su ga već uhvatili - rekao sam u omaglici, gotovo gubeći se.
Tren je bio dovoljan da me opreznost opomene i da se riječ izmijeni. Uplašio sam se ovog mladog čovjeka, zbog onog što sam htio da kažem, zbog onog što sam mogao da postanem, zbog onog što bi on mogao da učini.
Moja riječ je bila neočekivana, nesaglasna sa vrelinom srdite odluke što se jedva skrila, i sa bojom glasa podešenim za huljenje, i on me gledao začuđeno, kao razočaran.
I tad mi je postalo jasno da sam od prvog časa znao šta će ovaj čovjek uraditi. Kad sam odlučio da sve kažem nekome u tekiji, kad sam izabrao baš njega, unaprijed odbacivši sve ostale, kad sam rekao da bi bilo najbolje da se ne miješamo, bio sam siguran da će pozvati stražare. Toliko siguran, da sam poslije molitve u džamiji hodao okolnim ulicama, da ne bih vidio kako ga hvataju i odvode. Računao sam na njegovu bezobzirnost. Znao sam, a ipak sam osjetio gađenje i prezir prema njemu kad je to učinio. Bio je izvršilac moje potajne želje, koja nije bila odluka, odluka je njegova, ali čak i da je moja, djelo je njegovo.
A možda sam i nepravedan prema njemu. Ako je zaista mislio da ja želim da se bjegunac preda stražarima, krivica bi mu bila u poslušnosti, a to nije krivica. Njegovu spremnost da bude surov, još juče bih nazvao odlučnošću. Danas mu zamjeram. Nije se promijenio on, nego ja, i onda se sve promijenilo.
Htio sam ljubaznošću da mu se odužim za moguću nepravdu, koju on nije znao ali je meni smetala, ma da mišljenje o njemu nisam mnogo izmijenio, mržnja još nije izvjetrila iz mene, i možda je nisam dobro ni sakrio.
Rekao sam da će njegov Kur'an biti pravo umjetničko djelo, a on me pogledao začuđeno, gotovo uplašeno, kao da je čuo prijetnju. Možda zato što je iskrena ljubaznost među nama rijetka, a ako se desi, onda služi nečemu.
- Trebalo bi da odeš u Konstantaniju, da usavršiš kaligrafiju.
Sad se na njegovu licu pokazao pravi strah, veoma slabo prikriven.
- Zašto? - upitao je tiho.
- Ruke su ti zlatne, bila bi šteta da ne naučiš sve što se može.
Sagnuo je glavu.
Nije mi vjerovao. Mislio je da tražim izgovor da ga udaljim odavdje. Umirio sam ga, koliko je njegovo nepovjerenje moglo da se stiša u tom kratkom času, ali je u meni ostao čudan osjećaj nelagodnosti. Da li je to njegovo nevjerovanje postojalo i juče, i lani, i uvijek, a ja ga tek sada otkrivam? Zar se i on boji mene, kao i ja njega?
Nikad ranije nisam ovako mislio, sve se mijenja kad se čovjek pomjeri iz ležišta. A ja baš to nisam htio, ni da se pomjerim iz ležišta, ni da mijenjam ugao gledanja, jer ne bih bio više što sam, a šta bih bio, to nitko ne bi mogao da zna. Možda neko nov i nepoznat, kome ne bih mogao da odredim ni predvidim postupke. Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
Jest, htio sam da predam bjegunca stražarima, i miran sam radi toga. On je bio izazov, podsticaj, mamljenje u nepoznato, junak iz dječijih priča, san o hrabrosti, luđački prkos, još opasniji ako sam samo mislio da je to, trebalo je ubiti svoju neodgovornu misao, njegovom krvlju se ukopati na mjestu koje je moje, moje po razumu i savjesti.
Tekija je mirovala na suncu, ozelenjela bršljanom i sočnim listom, iz njenih debelih zidova i tamnocrvene kape krova zračila je stara sigurnost, ispod strehe čulo se tiho golubije gukanje, uspjelo je da prodre u moja dotle zatvorena čula, to se vraća spokojstvo, bašča miriše suncem i dahom zagrijanih trava, čovjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato što je njegovo, i što je zaštićeno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca. Polako, cijelim stopalom gazim po izbujalom koštanu, rukom dodirujem sedefnu kuglicu biserka, slušam grgoljavo oticanje vode, smještam se u stari mir, kao prezdravjeli bolesnik, kao povratnik, stranstvovao sam mišlju cijelu dugu noć, a sad je dan, i sunce, i vratio sam se, i sve je opet lijepo, ponovo dobijeno.
A kad sam došao do mjesta gdje smo se pred zoru rastali, opet sam vidio bjegunca: nejasan smiješak i podrugljiv izraz lica lebdjeli su preda mnom, u jari vreline što je osvajala sa danom.
- Jesi li zadovoljan? - upitao je, gledajući me mirno.
- Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe, htio sam da te ubijem.
- Ne možeš da me ubiješ. Niko ne može da me ubije.
- Precjenjuješ svoje snage.
- Ne precjenjujem ja, već ti.
- Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe.