- Onda postojim. I utoliko gore po tebe.
Pokušao sam da se nasmiješim sam sebi, nemoćno, gotovo poražen. Samo je tren prošao kako sam likovao zbog pobjede nad njim, i onim što je mogao da znači, a već je oživio u mome sjećanju, još opasniji.
Jesu li stavljeni katanci na srca njihova?
Na dugom hodniku što obuhvata stari han kao četvrtasti obruč, ljudi su zakrčili prolaz. Pred vratima jedne sobe čekali su uzbuđeni, sabivši se u gomilu, zatvorivši nepravilan krug, u čijem je praznom središtu stajao stražar. Nadolazili su i drugi, i hodnik se punio, kao začepljen kanal, čula se šuštava šaputanja, ljutita i začuđena, gomila ima svoj jezik, drukčiji od jezika kojim se služi svaki od ovih ljudi, liči na zujanje pčela, ili na režanje, gube se riječi a ostaje skupni zvuk, gube se pojedinačna raspoloženja a ostaju zajednička, opasna.
Ubijen je neki putnik, trgovac, sinoć, sad će dovesti i ubicu, uhvatili su ga jutros, sjedio je i pio mirno, kao da nije ubio čovjeka.
Nisam smio da upitam ko je ubica, iako mi njegovo ime ništa ne bi reklo. Bojim se da bih ga prepoznao, ma koje ime da čujem, jer sam mislio samo na jednoga. Gotovo i ne razmišljajući, pripisao sam ovo ubistvo mome bjeguncu. Učinio je to sinoć, gonili su ga, sklonio se u tekiju, a jutros otišao da pije, misleći da je siguran. Začudio sam se kako je uzak krug što se zatvara oko ljudskih života, i kako su izukrštane staze kojima hodimo. Sinoć ga je slučaj doveo do mene, a sad je slučaj mene doveo da mu vidim kraj. Možda je bilo najbolje da to saznanje i dokaz brze božje pravde ponesem u sebi kao znak i umirenje. Ali nisam mogao, čekao sam da mu vidim lice što me zbunilo sinoć, i njegovu porušenu sigurnost, ili zločinačku drskost, da ga odbacim. Slušajući oko sebe utišan razgovor kako je izvršeno ubistvo, nožem, u vrat i u srce, mislio sam kako sam umiješan u ružnu stvar, kako sam proveo tešku noć, mučen savješću, ničim ne predosjećajući da je to ubica, uprljan susretom, ponižen njegovim riječima, kriv što je pobjegao i što je mogao da ne učini ludost i da ne svrati u kafanu.
Ali uzalud sam sve zamišljao težim, optužujući se i pretvarajući da osjećam gađenje. Bilo mi je u stvari lakše, mučan teret je spao s mene, nestajalo je more što me pritiskivala neprestano. On je ubica, gadni, surovi ubica što nosi tuđu smrt na oštrici hitrog noža, nizašto, za riječ ili za zlato, svim srcem sam želio da to bude, tako bih ga se riješio. Zato me držao taj osjećaj olakšanja: sad ću ga istisnuti iz sebe i zaboraviti ludu sinoćnju noć što je kao vatra ožegla sve što je bilo čuvano u meni kao neprikosnovenost. A ubica je samo nesrećnik, i svejedno je da li ću ga pljunuti ili ožaliti, on u meni može pokrenuti samo tugu, ili gađenje, zbog ljudi.
Po tihim uzbuđenim glasovima što su šumjeli kao lagani vjetar (sve je iz njega moglo proizaći, i oluja i tišina), glasovima punim mržnje, uzbuđenja, uzdrhtale radoznalosti, mirisa krvi, potajnog divljenja, spremnosti na nasilje i na odmazdu, znao sam da vode ubicu. Najavljivale su ga življe kretnje, uznemireno sitno pomicanje nogu što su se premještale na jednom mjestu, radoznalo okretanje prema onima što su nailazili, grč što ih je stegao oduzevši im glas, i dah valjda. U potpunoj tišini čuli su se koraci kaldrmisanim hodnikom, i ne dižući glavu, pokušavao sam da odredim da li je jedan nepotpun, onda sam ga vidio između dva stražara, od nogu, obje su obuvene, digao sam pogled naviše, ničeg se nisam sjećao od sinoć osim bijele košulje i oštrog lica, ruke su mu vezane unakrst, pomodrele, nateklih žila, ni o njima ništa ne znam, zaustavio sam pogled na mršavom vratu, trebalo je da odem ranije, pa bez žurbe, i bez volje, prenio oči na lice. Nije bio onaj od sinoć.
Znao sam to i prije nego što sam ga vidio.
Ovaj je stajao u krugu, blijed, miran, učinilo mi se da se čak smiješi jednim krajem tankih usana, svejedno mu je šta se s njim dešava, ili je zadovoljan što ga ljudi posmatraju. Stražari su razmaknuli gomilu i uveli ga u sobu u kojoj je ležao ubijeni trgovac.
Pošao sam hodnikom, ovo me se ne tiče. Nisam se začudio što nije bio on, bilo bi zaista nevjerovatno, a želio sam da bude, čekao sam čudo. Možda sam mu učinio nepravdu, a možda i nisam, dovodeći u vezu spoljašnje uzroke, a zaboravljajući sve što sam jutros i sinoć mislio o njemu. Ali nije bio važan on, nego ja. Htio sam da ga se oslobodim, kao i jutros. Ovo je drugi pokušaj da ga uništim, da kaznim sebe i izbrišem trag što ga je ostavio. Suviše sam se zabavio njime, zamamio je moj duh toliko da sam se kolebao u sebi, želeći čak da pobjegne potjeri i sačuva slobodu, kao neukroćena rijeka. Bio je jedna mogućnost, rijetka i neobična, koju je trebalo sačuvati. Tako sam mislio, i odmah se pokajao. Upao je u moj život u času slabosti, i bio uzrok i svjedok izdaje, kratkotrajne ali stvarne. Zato sam želio da bude ubica, sve bi tada bilo lakše. Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gađenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ružno podsjećanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rođaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, liči na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno.
Otac je stajao nasred sobe, otvorio je vrata i čekao.
Znao sam šta je trebalo učiniti, prići mu i zagrliti ga, bez časa gledanja i oklijevanja. Time bi sve među nama bilo riješeno na najbolji i najjednostavniji način, razvezao bih tako sve uzlove, svoje i njegove, i onda bismo mogli da se ponašamo kao otac i sin. Ali je teško bilo pružiti ruke i zagrliti ovog sijedog čovjeka, koji nije uzalud stajao na sredini sobe, plašeći se ovog susreta. Bili smo zbunjeni obojica, nismo znali kako da se držimo i šta da kažemo jedan drugome, između našeg posljednjeg viđenja stajale su mnoge godine, a htjeli smo nekako da sakrijemo da nas je život rastavio. Gledali smo se jedan dugi tren, lice mu je izrovašeno starošću, oči ukočeno uprte u mene, ništa nije kao nekad, sve sam morao da nadomještam, oštre zategnute crte, snažan glas, jednostavnost jakog čovjeka kome ruke ne smetaju, potrebno mi je bilo zbog nečega da ga zamišljam neoronulog, dugo sam ga takvog nosio u sjećanju. A bogzna kako je on mene vidio, šta je tražio i šta je našao. Bili smo dva stranca koji nisu htjeli tako da se ponašaju, a najmučnije je zbog zamišljanja kako je.trebalo da bude, šta smo mogli i šta nismo mogli da učinimo.
Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako čine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za mišice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, još jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlažne oči, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova široka prsa, odjednom raznježen nečim što sam mislio da je davno nestalo. Možda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starčeva što je pokrenula skrivena sjećanja, mirisao je na jezero i žitna polja, možda je razlog bio u njegovu uzbuđenju, osjećao sam kako mu drhti ključnjača na koju sam se oslonio čelom, ili me savladala priroda, čudom oživjeli ostatak onoga što je moglo biti moja priroda, iznenadivši i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i još dok suze nisu počele ni da se suše, zastidio sam se tog smiješnog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeći što sam je nosio. Ali sam, začudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olakšanje: na čas samo bio sam izdvojen iz svega i vraćen u djetinjstvo, pod nečiju zaštitu, oslobođen godina, događanja, muka odlučivanja, sve je bilo predato u jače ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zaštićen ljubavlju koja sve može.