Ali uzalud, pogledi ljudi nisu kao ranije. Teško ih je izdržati, neprestano podsjećaju na ono što bih htio da ne znaju. Bezuspješno nastojiš da ostaneš čist i slobodan, neko tvoj će ti zagorčati život.
Skrenuo sam iz čaršije, putem pored rječice, idući za njenim tokom, između bašča i njenog plitkog korita, tuda ljudi samo prolaze, ne zadržavaju se; najbolje bi bilo otići za njenom vodom daleko izvan kasabe, u polje između brda, znam da ne valja kad čovjek želi da pobjegne, ali se misao sama oslobađa kad joj je teško. U plitkoj vodi plivaju sitni srebrni cikovi, izgleda da nikad ne narastu, i to je dobro, gledam ih uporno, ne zastajući, držim se njih, ovo nije moj put, trebalo je da idem na drugu stranu, ali se ne vraćam, uvijek ima vremena za ono što je neprijatno.
Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve, i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad čovjeka samo ne bi držalo osvojeno mjesto.
Idi od mene, odvratna nemoći, zavaravaš me lažnim slikama rasterećenja, koje nisu čak ni želje.
Putem iza sebe začuo sam potmuli topot, kao ispod zemlje. Veliki dželep goveda išao je pored rijeke u oblaku prašine.
Skrenuo sam u jednu baštensku kapiju da propustim tu stoglavu rogatu snagu, slijepu i ludu, što je zatvorenih očiju jurila na šibe goniča.
Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, uspravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj gužvi, u tom uzbuđenom mukanju, vici i psovkama što su se razlijegali riječnom dolinom.
Uvijek isti.
Poznao je i on mene, i odvojivši se od dželepa, od goniča, od oblaka prašine, dokasao do moje kapije.
- Ne bih želio da baš tebe pregazim - rekao je smijući se. - Da je neko drugi, ne bih žalio.
Sjahao je, lako, kao da je tek pošao na put, i snažno me zagrlio. Bilo mi je čudno i nelagodno kad sam osjetio kliješta njegovih šaka na svojim ramenima, on je uvijek neskriveno pokazivao svoju radost. A baš to me i čudi, ta radost. Je li to zbog mene, ili je rasipno razbacivanje, isto prema svakome? Prazna životna vedrina što se presipa kao voda, bezvredna jer je svačija.
Vraća se iz Vlaške, mjesecima je na putu, pitam ga iako znam, samo da nešto govorim. Sinoć sam bio spreman da ga izdam sestri.
- Potavnio si - kaže.
- Imam briga.
- Znam.
Odakle je mogao da zna? Gotovo tri mjeseca je hodao po tuđim zemljama, hiljade milja je prešao trgujući, i tek što je stigao, sve je čuo. A ja sam mislio da ni svi ljudi u kasabi ne znaju. Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
- Zašto je zatvoren?
- Ne znam. Ne vjerujem da je ikakvo zlo mogao da učini.
- Da je učinio zlo, znao bi.
- Bio je miran - rekao sam, ne razumjevši ga.
- Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo. Žao mi je, i zbog njega, i zbog tebe. Gdje je sad?
- U tvrđavi.
- Pozdravio sam je izdaleka, zaboravio sam šta je u njoj. Doći ću večeras u tekiju, ako ti neću smetati.
- Zašto bi mi smetao!
- Kako je hafiz Muhamed?
- Dobro.
- Sve će nas on ukopati - nasmijao se opet.
- Čekaćemo te večeras.
Neće mi ni pomoći ni smetati njegova prazna neplodna dobrota. Sve je u njega prazno i nekorisno, i mirna narav, i vedro raspoloženje, i bistar um, prazno i površno. Ali je on bio jedini čovjek u kasabi koji mi je rekao riječ saučešća, nekorisnu ali sigurno iskrenu. Pa opet, stidim se da kažem, ličila je na milostinju siromaha, i nije me ni zagrijala ni ganula.
Odjahao je ispred volovskih rogova, spuštenih kao za napad, zavijen prašinom što je kao siv mjehur plovila nad govedima, skrivajući ih.
Držao sam ga na odstojanju, zbog onog sinoć, i zbog onog što čekam.
U mislima sam skrenuo preko drvenog mosta, na drugu obalu, u tišinu mirnih sokaka u kojima korak ostaje usamljen, a kuće su skrivene u granama drveća iza visokih ograda, kao da se sve sklanja jedno pred drugim, izdvajajući se u samoću i mir. Nikakva posla nisam imao tamo, a želio sam da odem, odlažući sve prije nego što sam išta pokušao. Možda bih i otišao u te mrtve skrivene sokake, na drugu stranu, kud je lakše, ali sam tada iz čaršije čuo uplašeno udaranje bubnja, drukčije nego cigansko, i piskav zvuk trube sa sahat-kule, u nevrijeme, i zbrkane nejasne glasove što su se dozivali u zajedničkoj muci, ličilo je na napadnutu košnicu, zujale su uskomešane ljudske pčele, odlijetale da pobjegnu i vraćale se da brane, vičući kletve i dozivajući u pomoć. Iznad kasabe dizao se polako siv končić dima, kao da se u to tanko povjesmo uprela ljudska cika postavši vidljiva, a oko njega su letjela jata golubova, dignuta vikom i vrelinom.
Uskoro je stub vatre ojačao i počeo da se širi iznad kuća, gust i crn. To se plamen oslobodio i, nesmiljen, žestok, bujan, skakao sa neskrivenom radošću s krova na krov, natkriljen nad vikom i strahom ljudi.
Nagonski sam zadrhtao pred tom nesrećom, uvijek smo ugroženi, uvijek se nešto ružno dešava, a onda sam se odvojio svojom nevoljom, bila je teža od ove, i važnija, čak sam sa zadovoljstvom počeo da gledam u vatru, nadajući se da će ljudi pred njom ostati nemoćni, i da će se tako riješiti sve, i moje. Ali bila je to trenutna ludost, poslije me se nije ticalo.
I eto, kada sam imao dovoljno razloga da skrenem s puta, da ne izvršim ono što sam naumio, odlučio sam da ne odgađam. Nisam mnogo razmišljao, ali je možda oživjela u meni nada da je lakše govoriti o milosti u ovakvoj nesreći koja podsjeća ljude na krhkost i nemoć pred voljom gospodnjom.
A imam prava da znam o rođenom bratu onoliko koliko treba da mi kažu, koliko bi rekli svakome, dužan sam da mu pomognem, ako je moguće. Ružno bi bilo da ostanem po strani, svako bi mi zamjerio. Koga imam osim njega? I koga on ima osim mene? Hrabrio sam se i opravdavao, utvrđivao svoje pravo i pripremao odstupnicu. Nisam zaboravio šta sam mislio prije toga, da se bojim za sebe i da žalim njega, čak nisam znao ni šta je važnije, niti sam lako odvajao jedno od drugoga.
Pred muselimatom je stajao stražar, sa sabljom o pojasu i malom puškom u bensilahu. Nikad ovdje nisam bio, i nisam mislio o naoružanim stražarima koji stoje kao prepreka.
- Je li muselim u muselimatu?
- Zašto?
Potajno sam se nadao da neću naći muselima, vatra je u gradu, i drugih poslova ima svakakvih, čudo bi bilo da je baš ovdje kad ga ja tražim, možda me ta skrivena misao i natjerala da dođem, jer ga neću naći, i otišao bih odgodivši posjetu za drugi dan. Ali kad me stražar, s rukom na jabuci puške, drsko upitao ono što ga se ne tiče, buknula je u meni ljutina, kao da je nespokojstvo našlo oduška, jedva dočekavši da se istutnji kako bilo. Ja sam derviš, šejh tekije, i jedan sejmen ne može da me dočekuje tako, s rukom na pušci, makar i zbog ove odjeće koju nosim. Bio sam iskreno uvrijeđen, a docnije sam mislio kako se za strah svetimo gdje možemo. Njegovo pitanje je grubo, isticalo je njegovo pravo i značaj, označilo je moju bezvrijednost, pokazalo mi da ni red kojem pripadam ne uliva poštovanje. A sve to nije moglo da posluži kao izgovor da odem. Da je rekao da muselima nema, ili da danas ne prima, bio bih mu zahvalan i otišao s olakšanjem.
- Ja sam šejh mevlevijske tekije - rekao sam tiho, smirujući srdžbu. - Treba da se vidim s muselimom.
Stražar je gledao mirno, nimalo zbunjen mojim riječima, sumnjičav, uvredljivo nemaran prema onome što sam rekao. Uplašio sam se tog kurjačkog mira, učinilo mi se da bi on, bez radosti i bez ljutine, mogao da izvuče kuburu i da me ubije. Ili da me pusti muselimu. On je sinoć gonio moga bjegunca, on je odveo moga brata u tvrđavu, on je kriv njima. A oni su krivi meni, zbog njih sam sad ovdje.
Ne žureći, očekujući još nešto od mene, grdnju ili molbu, zovnuo je drugog stražara, iz hodnika, i rekao mu da nekakav derviš hoće muselimu. Nisam se pobunio protiv tog obezličenja, možda je tako bolje. Muselim sad neće odbiti mene već nekog bezimenog derviša.