Čekali smo da ta poruka prođe kroz hodnike i da se vrati odgovor. Stražar je opet stao na svoje mjesto, ne gledajući me, s rukom na kuburi, nije ga se ticalo da li će me primiti ili odbiti, njegovo crno mršavo lice zračilo je spokojnom bezobzirnošću kojom ga je hranilo ovo mjesto.
Čekajući, pokajao sam se što sam se zainatio da pređem ovu prepreku, misleći da je ništavna, a ona je isto što i muselim, njegova ispružena ruka. Sad više nisam mogao da odem, sam sebe sam prikovao za ovo mjesto, doveo sam se u priliku da me uvedu ili vrate. Ne znam šta je gore. Namjera mi je bila da svratim kod muselima, poznavao sam ga, i da povedem razgovor o bratu, kao usput. Sad je to nemoguće, pokrenuo sam čitav tespih ljudi, zahtijevao da me muselim primi, razgovor više ne može biti uzgredan, dat mu je značaj prava. A biće priznanje kukavičluka, ako budem govorio u pola glasa, ponizno. Želio sam da sačuvam i dostojanstvo i opreznost. Drskost mi ne bi pomogla, i nemam je, poniznost bi me uvrijedila, a osjećam je u svim žilama.
Bolje bi bilo da me odbije, bio sam zbunjen i nepripremljen, uzalud sam zamišljao šta ću reći, uzalud sam zamišljao izraz lica koji ću unijeti u sobu, vidio sam zgrčene crte usplahirenog čovjeka koji nije znao čak ni šta ga goni na taj korak, ljubav prema bratu, strah za sebe, obzir prema ocu, i koji strepi, kao da čini nešto zabranjeno, kao da sve dovodi u pitanje. Šta sam dovodio u pitanje? Nisam znao, zato i kažem: sve.
Pozvali su me da uđem.
Muselim je stajao kraj prozora, gledao požar. Kad se okrenuo, vidio sam da je nesabran, u njegovu pogledu nisam ugledao sebe, kao da me nije poznao. Ničim mi nije pomoglo to nepokretno lice.
U jednom trenu, dok sam gledao njegove odbojne oči, što su čekale da mi presude, osjetio sam se kao krivac. Stajao sam između njega i počinjenog nepoznatog zločina, i on me gurao od sebe, bliže prestupniku.
Mogao sam da uđem u razgovor na više načina, da nisam bio uzbuđen. Mirno:
- Nisam došao da branim već da pitam. Široko: - Kriv je čim je zatvoren, mogu li da znam šta je učinio? Umjereno uvrijeđeno: - Zatvoren je, dobro; bilo bi pravo da ste i mene obavijestili. Trebalo je poći s nekom namjerom, s nekim određenim htijenjem, pokazujući više čvrstine u ovom uplitanju, a ja sam izabrao najgori način, nisam ga ni izabrao, sam se nametnuo.
- Htio sam da pitam za brata - rekao sam smeteno, počinjući kako ne treba, bez sigurnosti, odmah otkrivajući slabo mjesto, ne uspjevši da pripremim povoljniji prijem i utisak. To teško neprobuđeno lice me prisililo da kažem šta bilo, sve odjednom, da bi me prepoznao, da bi me primijetio.
- Brata? Kakvog brata?
U tom gluhom pitanju, u mrtvom glasu, u čuđenju što sam pretpostavljao da bi trebalo da zna nešto nevažno, osjetio sam kako smo se brat i ja smanjili do zrnca prasine.
Neka mi oproste svi časni ljudi, hrabriji od mene, svi dobri ljudi koji nisu doživjeli iskušenje da zaborave ponos, ali moram da kažem, ništa mi ne bi pomoglo kad bih pred sobom skrio istinu: nije me uvrijedila njegova namjerna grubost, ni strašna daljina koju je postavio između mene i sebe. Uplašilo me to, jer je bilo neočekivano, osjetio sam se nespokojan i ugrožen, brat nije postojao kao moguća spona između nas, trebalo ga je oživjeti, dovesti ga pred njega prvi put, i prvi put odrediti stepen njegove krivice. Ali šta sam mogao da kažem da ne nanesem štetu bratu i da ne uvrijedim muselima?
Rekao sam da žalim što se to desilo, nesreća me pogodila kao smrt moga najbližeg, sudbina me nije sačuvala od nevolje da rođenog brata vidim tamo kuda odlaze griješnici i neprijatelji, i da me ljudi gledaju s čuđenjem, kao da sam i ja ponio dio krivice, ja koji godinama časno služim Bogu i vjeri. I još dok sam govorio, znao sam da je to ružno, činio sam izdaju, ali su riječi tekle lako i iskreno, tužba na sudbinu otimala se sama od sebe, sve dok prijekor iz mene nije postao toliko jak i glasan, da mi se ogadio taj slatki plač nad sobom, zbog kukavičluka kojem nisam znao pravi razlog, zbog sebičnosti što je ugušila svaku drugu misao. Ne! zazivalo je nešto u meni, ružno je, zar si došao da sebe braniš, od čega, brat je u opasnosti, stidjećeš se poslije, otežaćeš mu položaj, ućuti i izađi, reci i izađi, reci i ostani,pogledaj mu u oči, samo te plaši svojim kumirskim licem,ućutkaj bezrazložni strah, nemaš čega da se bojiš, ne sramoti se jadikovkama i pred njim i pred sobom, reci ono što moraš.
I rekao sam. Da je brat, kako sam čuo, učinio nešto što možda nije trebalo, ja ne znam, ali ne vjerujem da je nešto teško, zato molim muselima da ispita tu stvar, kako se zatvoreniku ne bi pripisalo i ono što nije.
Bilo je malo to što sam rekao, nedovoljno hrabro i nedovoljno pošteno, ali to je sve što sam mogao. Obuzimao me težak umor.
Njegovo lice ništa nije govorilo, nije odavalo ni srdžbu ni razumijevanje, iz njegovih usta mogla je da izađe i osuda i blagost. Docnije sam se nesigurno prisjećao da sam tada mislio kako je u strašnom položaju svako ko moli: nužno malen, ništavan, pod tuđom nogom, kriv, ponižen, ugrožen od tuđeg hira, željan slučajne dobre volje, podložan tuđoj moći, ništa od njega ne zavisi, čak ni izraz straha ili mržnje koji ga može upropastiti. Pod tim pogledom bez sjaja, što me jedva vidio, prestao sam da očekujem dobru riječ ili milost, i samo želio da odem, a sve neka se svrši kako alah hoće.
Napokon je muselim progovorio, a bilo mi je već svejedno, mrtvo kao što je i ćutao, godinama naviknut na taj stav neprobojnosti i strogog prezira, ali mi je i to bilo svejedno. Malo me mučilo gađenje.
- Brat, veliš? Zatvoren?
Pogledao sam kroz prozor, vatra je ugašena, samo se još dim vukao iznad čaršije, trom, crn. Šteta što nije sve uništila.
- Znaš li zašto je zatvoren?
- Došao sam da pitam.
- Eto, ne znaš ni zašto je zatvoren. A dolaziš da moliš, bez obzira šta je učinio.
- Nisam došao da molim.
- Hoćeš li da ga optužiš?
- Neću.
- Možeš li da navedeš svjedoka za njega ili protiv njega? Da ukažeš na druge krivce? Ili saučesnike?
- Ne mogu.
- Šta onda hoćeš?
Govorio je lijeno, s prekidima, okrećući glavu u stranu, kao da je uvrijeđen, kao da mu je mučno što mora da objašnjava tako jasne stvari i što gubi vrijeme s nerazumnim čovjekom.
Obuzeo me stid. Zbog straha, zbog kukavičke sebičnosti, zbog njegova prezira, zbog prava na grubost, zbog dosade koju nije krio, zbog toga što me ponizio, što je razgovarao sa mnom kao da sam hamal, softa, dušmanin. Navikao sam da slušam, da ne prigovaram, da sagibam glavu, čak i to što sam pitao za brata ličilo mi je gotovo na prestup, ali je osionost ovog surovog čovjeka, a možda još više njegova prostačka neučtivost, ugušila u meni dugu naviku. Osjećao sam da postajem zelen od mržnje, iako sam znao da mi nije korisna. Njemu je svejedno, meni nije, on to i hoće, on nastoji, čak i ne nastoji, on zrači osjećanjem odvratnosti prema ljudima. Ne znam zašto mu je stalo da stvara neprijatelje, i ne tiče me se, ali kako smije prema meni tako da se ponaša? Još me zavaravala misao o značaju reda i poziva kome sam pripadao.
Ljudi žive mirno, a umiru naglo, rekao je onaj čudni dželepčija, Hasan, što nikad neće prenagliti ni stradati zbog nepromišljenosti. I ja sam vjerovao da sam siguran od iznenađenja u sebi.
- Šta hoću? - rekao sam, čudeći se sam sebi i znajući da nije dobro što to govorim. - Nije trebalo to da kažeš. Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio! To mi je dužnost, i po božjim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bih se oglušio o to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali životinje, ili gori od životinja?
- Riječi su ti teške - rekao je isto onako mirno,samo su mu se suzili kapci na teškim očima. - Na čijoj je strani pravo? Ti braniš brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu služim.