To se desilo i mlađem. On je prilazio konju opreznije, lukavije, pokušavajući da ga prevari otvorenim dlanom, čak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smiješak, ali kad je došao nadohvat ruke, konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom.
Hasan je dobacio ružnu riječ, mlađi se nasmijao, stariji opsovao ovu divlju mrcinu.
- Ti si mrcina - rekao mu je Hasan.
Gledao sam kako mirno prati ovu borbu, kao rvanje, kao dvoboj, i nije mu važno da konja uhvate, iako je kovač čekao s ove strane ograde, kao i ja, već da vidi kako pokušavaju i ne uspijevaju, i ne pomaže im savjetom niti prekida ovu opasnu igru. Ali me više začudilo što je neuobičajeno ozbiljan, čak i tmuran, nezadovoljan nečim, ali ne vjerujem da je zbog nespretnosti momaka. Čudno je i što je puštao da sve ovo suviše dugo traje, ličilo je na nepotrebnu surovost, koja je među njima možda obična, ali je meni izgledala bez ikakve svrhe. A to ponašanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu. Nije blag ni vedar, kao što sam zamišljao, ili je takav kad je sa sebi jednakima, a sa momcima je kao i drugi. Ali i kad me primijetio, kratko me pozdravivši, nije se izmijenio. Nije im skratio muke, a ni oni se nisu bunili.
Srećom, konj je pogodio starijeg momka u stegno, i on mu je vratio strašnim udarcem u rebra.
- Lud si ko i on! Izlazite! - viknuo je Hasan, a čovjek je bez riječi othramao izvan domašaja životinje.
Sačekao je da se izmaknu u stranu i stanu uz ogradu, I polako pošao prema konju, obilazeći ga u krugu, prilazeći s glave, uporno mijenjajući položaj, ne žureći, ne čineći usplahirene pokrete, ne nastojeći da ga prevari, sve dok konj nije stao, umiren nečim, možda Hasanovim ujednačenim kretanjem, možda njegovim tihim nejasnim riječima što su se čule kao neprestano žuborenje, možda njegovim upornim pogledom, ili odsustvom straha i bijesa, i sačekao da mu čovjek priđe, još na izgled nepovjerljiv, frkćući širokim nozdrvama, ali je Hasan već bio kraj njega, i još ga umirujući tihim šaputanjem, pružio ruku prema čelu i počeo da ga miluje, i opet bez žurbe, bez nestrpljenja, kao da i ne primjećuje da konj odmahuje glavom, polako vraćajući dlan na njušku, na čelo, na vrat, pa ga uhvatio za grivu i poveo prema ogradi.
- Evo - rekao je momcima. - Sad ćete valjda moći.
I prišao mi.
- Jesi li dugo čekao? Drago mi je što si došao. Hajdemo u kuću.
- Nisi raspoložen danas.
- Bivao sam i gori.
- Hoćeš li da odem, ako smetam?
- Ne, zašto? Ja bih potražio tebe, da nisi došao.
- Jesu li te momci naljutili?
- Jesu. Želio sam da jedan pogine.
Ništa nisam odgovorio.
On se nasmijao:
- Pravi derviški odgovor: ćutanje. Da, nakrivo sam nasađen, i govorim koješta. Oprosti.
Rekao sam: da odem, a želio sam da me zadrži, ne bih mogao, ne bih smio na sokak, ni jutros nisam lutao bez razloga, htio sam da ga vidim, bila mi je potrebna njegova mirna riječ, i neprijeteća sigurnost što je stišavala oluje oko mene, tako čovjek zaželi da sjedne ponekad pored tihe moćne rijeke i da se uspokoji zbog njene mirne snage i sigurnog toka. A eto, našao sam drugog čovjeka, nepoznatog, bilo mi je žao, osjećao sam se oštećen, i nisam znao šta mogu učiniti dvojica uznemirenih ljudi.
Srećom, on je umio da se svladava, ili njegova vedra priroda nije mogla dugo da izdrži bijes, i postajao je sve više onaj koga tražim.
Uveo me u veliku sobu, s prozorima na cijeloj prednjoj strani, polovina neba nudila se pogledu, neskrivena, iznenadilo me prostranstvo te ljetne odaje, sa minderlucima, levhama, izrezbarenim dolafima, sa mnoštvom ćilima, čitavo jedno zaprašeno bogatstvo, raskoš o kojoj niko ne vodi računa. Kao on, mislio sam. Volio sam red, strog, derviški, svaka stvar treba da ima svoje mjesto, kao i sve u svijetu, čovjek mora da stvara red, da se ne izbezumi. Začudo, nije mi smetala ova nemarnost, ličila je na nesitničavu slobodu da se čovjek koristi stvarima, ne služeći im i ne poštujući ih suviše. Iako to ja ne bih mogao.
Smijao se, sklanjajući mintan, čizme, oružje, kako se navikao na nered po hanovima, pa primijeti tek kad pogleda tuđim očima, kad neko dođe. A ja sam siguran da je takav oduvijek, to je dio njegove prirode, neodgovorne i razbarušene. I rekao sam mu to, u šali, da je baš to lijepo kod njega, a sigurno je bio uvijek isti. Prihvatio je šalu, sa smijehom: tačno, uvijek je bio nemaran, iako ponekad poštuje red koji drugi znaju da stvore, ali sam ne osjeća potrebu za njim, ne misli o tome više. Jednom u životu se čak i trudio, vršeći nasilje nad sobom, uzalud. Kao da je u neprijateljstvu sa stvarima, ili ga ne poštuju, odbijaju da mu se podvrgnu, nema smisla za vlast ni nad čim. U stvari, reda se malo i plaši, red je konačnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogućih životnih oblika, lažno uvjerenje da vladamo životom, a život se sve više otima, sve nam više izmiče što ga više stežemo.
Bilo je sasvim neobično kako je ovaj grubi malopređašnji džambas lako uskakao u razgovor koji ne priliči njegovom današnjem zanimanju, ali ja sam ga prihvatio sa zadovoljstvom. Upitao sam:
- A kako treba živjeti? Bez reda, bez cilja, bez svjesnih namjera koje nastojimo da ostvarimo?
- Ne znam. Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve životne prilike, da uspostavimo zamišljen red. I,ako je izmisliti opšte propise, gledajući iznad glava ljudi, u nebo i vječnost. A pokušaj da ih primijeniš a žive ljude, koje poznaješ i možda voliš, a da ih ne povrijediš. Teško ćeš uspjeti.
- Zar Kur'an ne određuje sve odnose među ljudima? Suštinu propisa možemo primijeniti na svaki pojedini slučaj.
- Misliš? Onda mi riješi ovu zagonetku. Nije rijetka, nije neobična, nije daleka od nas. Susrešćemo se s njom kad god hoćemo da otvorimo oči. Žive, recimo, muž i žena, i žive u ljubavi, na izgled. Ili čekaj, da govorimo o ljudima koje znamo, biće lakše. Da pretpostavimo da su to ovo dvoje koje si vidio, žena koja ti je otvorila vrata, i onaj stariji momak, Fazlija, njen muž. Žive kod mene, u dvorišnoj kući, nije im loše, on putuje sa mnom, zarađuje više nego što im je potrebno, donosi joj poklone s puta, i uživa u njenoj radosti, a ona zna da se raduje, kao dijete. Smiješan je, nespretan, jak kao bivo, pomalo djetinjast, ali neobično pažljiv prema njoj. Voli je, propao bi bez nje. Mene pomalo potkrada, zbog žene, ali voli i mene, poginuo bi da me odbrani. Drago mi je bilo što se slažu, pobjegao bih od muža i žene koji se kolju. Stalo mi je do njih, jer sam i ja pomogao da se nađu, a malo sam ih i zavolio. I sad mislim ovako: šta bi se desilo kad bi žena našla drugog muškarca i krišom mu poklanjala ono što je muževljevo i po božjim i po ljudskim propisima? Šta bi trebalo učiniti kad bi se to desilo?
- Je li se desilo?
- Desilo se. Vidio si i njega, onaj mlađi. Muž ne zna. Kur'an kaže: kamenovati preljubnicu. Ali priznaćeš, to je zastarjelo. A šta da uradim? Da kažem mužu? Da njoj zaprijetim? Da otjeram mladića? Sve to ne bi pomoglo.
- Ni grijeh ne možeš gledati mirno.
- Teže je spriječiti ga. Nju vole obojica, ona se boji muža, a voli mladića. I on je kod mene, malo je lukav ali pametan, toliko vješt u poslovima da se bojim za njegovo poštenje, ali mi je potreban. Stanuje ovdje, s njima, muž ga je sam doveo, to mu je daleki rođak. Muž je dobričina, ništa ne sumnja, vjeruje ljudima, i uživa u svojoj sreći; žena ne želi ništa da mijenja, boji se da sve ne pokvari; mladić ćuti, ali neće da ode. Mogao bih da ga smjestim u drugu kuću, ona bi otišla i tamo, sama mi je rekla, i bilo bi gore. Mogao bih da ga pošaljem u drugo mjesto, ona bi otišla za njim. Ma šta da se izmijeni u ovome što je sad, ne bi valjalo. Muž bi ubio i nju i njega, kad bi saznao, jer je, budala, vezao svoj život za nju. Njih dvoje kradu svoju sreću, i misle da imaju pravo na nju, ne usuđujući se da je učine ljepšom. I nije im lako, ni njoj, jer mora da bude žena čovjeku koga ne voli, ni mladiću, jer je prepušta drugome svako veče. Mužu je najlakše, jer ništa ne zna, i za njega ništa ne postoji, a mi mislimo da je on najviše oštećen. Na nju on više i nema prava, održava ga samo njen strah. A ja čekam, puštam da sve traje, ne smijem ništa da učinim, toliko je sve rovito, pokidao bih tanke konce što ih drže zajedno, ubrzao bih nesreću što visi nad njima. Eto sad, nađi kakvo hoćeš pravilo, riješi mi to, uspostavi red! Ali da ih ne uništiš. Jer onda nisi ništa učinio.