Ispričao sam Hasanu o susretu sa dječakom, poslije poniženja koje mi je poklonio muselim.
- Zašto si ga zvao? - upitao je Hasan smijući se.
- Izgledao je bistar.
- Bilo ti je teško, bježao si od muke, htio si da zaboraviš kako su te sejmeni otjerali ispred muselimata, i tada, u času velike lične tegobe ti primjećuješ bistre dječake i misliš na buduće branitelje vjere. Je li tako?
- Ako mi je teško, jesam li prestao da budem ono što sam?
Mahao je glavom, nisam znao da li me ismijava ili žali.
- Reci da nije, molim te, reci da ti je brat važniji od svega, reci da ćeš sve poslati do đavola da ga spaseš, znaš da je nevin!
- Učiniću sve što mogu.
- To nije dovoljno. Hajde da učinimo više!
- Hajde da ne govorimo više o tome.
- Dobro. Kako hoćeš. Volio bih da se ne pokaješ.
Bio je uporan. Ne znam zašto je htio da se upusti u opasan i nesiguran posao spašavanja čovjeka koga je jedva i poznavao, bilo je čudno i zato što je protivurječilo svemu što sam znao o njemu. Ali nije lagao, nije nudio samo riječi jer je vidio moju odlučnost da ne pristanem: zaista bi učinio, ne oklijevajući ni časa.
Možda bi neko mogao pomisliti da sam bio dirnut tom njegovom spremnošću da pritekne u pomoć, da sam tu njegovu neobičnu žrtvu dočekao sa suzama u grlu. Ali nisam. Nikako nisam. U početku sam htio da ta njegova ponuda bude lažna, prazna riječ koja ne obavezuje na djelo. Ali kad nisam uspio da je na to svedem, jer je njegova iskrenost bila nesumnjiva, osjetio sam ljutinu i uvrijeđenost. Izgledalo mi je neprilično toliko njegovo zanimanje, neprilično i nametljivo, jer je neprirodno. Nadilazio je moju revnost, ukazivao na nedovoljnost moje brige, nudio svoju žrtvu da ukaže na moju malu ljubav, prigovarao i kažnjavao me. Izmučio me ovaj razgovor, i želio sam samo da se završi, nismo mogli da se razumijemo. Zbunio me neočekivanim zaključkom poslije priče o dječaku, kad je otkrio ono o čemu nisam mislio a što je sigurno istina, ali je smisao svega što je govorio bila pobuna. Iskopavši taj zaključak, zatvorio sam se, postao opsađena tvrđava o koju su strijele uzalud udarale. Nije mi prijatelj, ili je čudan prijatelj koji mi siječe korijenje, potkopava temelje. Nema prijateljstva među ljudima koji drukčije misle.
To gorko saznanje (a bilo mi je potrebno kao vazduh, kao lijek) pomoglo mi je da ga lakše odbijem, i da počnem težak razgovor koji sam stalno odgađao, i stalno mislio na njega.
Mogao sam da ga zamolim i kao prijatelja, imao sam prava na to, ali je moja misao išla drugim putem, onemogućavajući to; mogao sam da kažem kao tuđu poruku, koja me se tobože ne tiče, ali bih se onda mučio da kažem svoju molbu, i sve bi ispalo ružno. Ovako je najbolje: nije mi prijatelj, to je sigurno, i iznijeću tuđi zahtjev od koga ja očekujem korist. Možda zato nisam ni pokazao maločas da sam ljut, jer bih ga okrenuo protiv sebe i umanjio izglede na uspjeh.
Rekao sam, spremajući se da pođem, kao da sam se slučajno sjetio, da sam bio kod njegove sestre, pozvala me (znam, dodao je, i tako me upozorio da moram reći više nego što mi je možda korisno), i zamolila me da mu kažem da će ga otac lišiti nasljedstva (znam i to, nasmijao se Hasan), i da bi bilo najbolje da se sam odrekne, zbog svijeta, pred kadijom, da bude manje bruke.
- Za koga manje bruke?
- Ne znam.
- Neću da se odreknem. Neka čine što im je drago.
- Možda je tako najbolje.
Uzalud je kriti, uzdao sam se da će mi pomoći, meni i mome bratu, posredovanje u ovom ružnom poslu. Kad je odbio, učinilo mi se da je grub i tvrdoglav, i stalo me velikog napora da ga podržim u odluci. Teško je bilo, riječ mi je grizla grlo kao otrov, a nisam mogao da učinim drukčije: ne bih sebi oprostio da je primijetio moju igru. Krivo sam počeo, sve sam zapleo, trebalo je reći jednostavno, kao čovjek čovjeku, ne bi bila nikakva sramota ni da me odbio, ali sad sam sve pokvario. Prilika koju sam dugo čekao, nepovratno se gubila, a ja sam stajao nemoćan.
Ali baš tada, kad sam izgubio svaku nadu, kad sam pomislio da je ova posjeta besmislena, on se sjetio:
- Ako se odreknem nasljedstva, da li bi moj zet, kadija, pomogao tvome bratu?
- Ne znam, nisam o tome mislio.
- Hajde da učinimo tako! Neka ti pomogne, i odreći ću se svega. Sa munare ću vikati ako treba. Svejedno mi je uostalom, ostaviće me bez ičega i ovako i onako.
- Mogao bi povesti parnicu. Ti si prvi nasljednik, nisi uvrijedio porodicu, otac je bolestan, lako je dokazati da sve čini pod nečijim pritiskom.
- Znam.
Naprezao sam se da to kažem, s mukom se prisiljavao da budem pošten, već drugi put. Htio sam da mu budem ravan, htio sam docnije, kad se sjetim njegove velikodušnosti, da imam odgovor sam sebi: učinio sam što sam morao, na svoju štetu, nisam ga prevario, neka sam odluči.
- Znam - rekao je - učinimo sad ovako. I zet se boji parnice, on nije glup već nepošten. I gramziv, srećom. Možda će i pomoći, jer mu je više stalo do imanja nego do sitnog nepoznatog pisara. Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne možemo drukčije.
- Poklanjaš suviše. A ne mogu ti ničim vratiti nego zahvalnošću.
Nasmijao se, i odmah umanjio svoj dar:
- Ne poklanjam mnogo, svakako bi bilo njihovo. Ko bi se vukao po sudovima!
Sad sam mogao da ga odvraćam koliko god mi je bila volja, ne bi odustao. Ali nisam više htio da se igram sa sudbinom.
Zahvalio sam i počeo da se opraštam. Vratilo mi se dobro raspoloženje, i nada, pobijedio me svojom neuračunljivom velikodušnošću. Srećom, svega se odrekao sam, nije mi objesio o vrat svoju žrtvu, nije me opteretio zahvalnošću, i nije mi više neprijatelj. (Sve je mogao da bude u tim prvim danima, ništa još nije postao određeno, određivao sam se prema trenucima, kao u prvoj nesigurnoj ljubavi, lako je mogla da se preokrene i u mržnju).
- Šteta što si derviš - rekao je iznenada, nasmijavši se glasno. - Pozvao bih te na veselje, doći će mi prijatelji.
I dodao lukavo otvoreno:
- Ne krijem, jer ćeš sutra svakako doznati.
- Ne voliš red?
- Da, ne volim red. Znam, grdićeš me, ali, "vama vaši poslovi, meni moji". Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo. A ovo nije zlo.
Šalio se i s Kur'anom, ali bez zlobe i bez ruganja. Nije volio red, nije volio svetinje, bio je ravnodušan prema njima.
Odjednom se njegov veseli glas naglo prekinuo. Razvučene usne su se skupile u zgrčenu kružnicu, a lice, preplanulo od vjetrova, probilo je jedva vidljivo bljedilo. Pogledao sam kroz prozor, za njegovim očima: vitka Dubrovkinja i njen muž ušli su u dvorište.
- Jesu li i oni došli na veselje?
- Šta? Ne, nisu.
Trajalo je samo trenutak, to njegovo gubljenje vlasti nad sobom, i uzbuđenje koje ga je savladalo. Oči su mu zastale među širokim otvorima kapaka, ruke se zbunile. Samo trenutak, i sve je prošlo, kao da nije ni bilo. Vratio mu se osmijeh, i opet je bio siguran, i neuzbuđeno vedar, mirno radostan što su mu došli prijatelji. Ali ga je uzbuđenje još držalo, ma da mu je izgled smiren. Znao sam po tome što me više nije vidio, što za njega nisam postojao. Nije bio neljubazan, nije gledao mimo mene, rekao je da opet navratim, napomenuo mi da odem do njegove sestre, sve je na izgled bilo obično, ali njegova misao nije sa mnom: dole je, na dvorištu, uz ženu što mu je išla u posjetu. Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima, pozdravljajući se pogledao sam krišom i letimice u njeno lice, nije mi se učinila naročito lijepa ovako iz blizine, obrazi su joj mršavi i blijedi, oči sa tragovima vatre od neke bolesti ili tuge, ali ima nešto u izrazu lica što ostaje u sjećanju, i prošao sam kroz oblak lakog mirisa, udaljio se sa mišlju o nerješivosti svega među njima. Zato je s onakvim zanimanjem govorio o onoj ženi iz dvorišta i o dvojici momaka! Je li to i njegova muka, je li to i njegov bezizlaz? Da nije zaljubljen, sve bi lakše i jednostavnije bilo, ali njegovo naglo bljedilo ne vara. Zna li ona? Zna li njen muž, dobrodušan Latinin što se poklonio preda mnom duboko, sa ugodnim smiješkom nezlobiva čovjeka, troma u svemu. Sigurno ne zna, njega strast ne raspinje. On ne bi ubio, i kad bi znao. Žena zna, žene uvijek znaju, makar ništa ne bilo rečeno, i prije će pomisliti da jest nego da nije. Šta se dešava među njima, nekazano, ili izmučano, između muža koji ih odvaja prisustvom i podstiče nesumnjanjem, uvijek spreman da prebrodi njihove opasne ćutnje veselim pričanjem ni o čemu? Kakav je bijes okušane ili neutažene želje među to dvoje mladih ljudi, kakva omađijanost koja se, samo mislima hranjena, može razviti u opasan zanos. Ili je samo Hasan uhvaćen, zbog njenog lelujavog stasa vitke trske i tihe vedrine sjajnih očiju koje je obilježila bolest. Zar se zato izdvojio, da se ovako nepovratno zaplete u strast što se ne troši i ne može da nestane? Misli na nju, mjesecima razdvojen, susreće je kad se vrati, uljepšanu željama s dalekih puteva, upija žednim očima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje će se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne troši?