Razmišljao sam tako, idući prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je čak i dobro što su mi poslali ovog čovjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlučnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otići do onoga koji može sve da presudi. Da nije noć, otišao bih ovoga časa. Obradovala me ta riješenost da ne čekam, da se ne prepuštam praznom tugovanju i nemoćnom nadanju, već da učinim ono što mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesečara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.
Ali kad sam zatvorio tešku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se našao u sigurnosti tekijske bašče, suprotno svakom očekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje štitilo, obuzelo me mučno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajući i zatvarajući vrata, navlačeći mandal i provjeravajući da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao što je održavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noć kao divlja ptica, a javio se nemir, sličan strahu, tek tada, naknadno, ne znam zašto, nisam se usuđivao da objašnjavam razloge, možda sam se bojao baš tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako dolazi kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me.
Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran talas što ga podiže ili smiruje ćudljivi vjetar straha ili želje.
Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesreće.
Ali i u tom času mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim jutrom, učvrstiću branu pred tom bujicom što joj već čujem huku.
Neću se predati.
Neka mi se ruke sasuše, neka mi usta onijeme, neka mi duša ostane pusta, ako ne učinim što čovjek mora da čini.
A Bog neka odluči.
Ujutro sam izvršio sve svete dužnosti, možda življe nego obično, unoseći uzbuđenje u poznate pokrete i riječi, sjećajući se sinoćnjeg nemira, misleći o značaju posla što me čeka, kao pred odsudnu bitku, nijednog časa ne sumnjajući da li treba da pođem. U boju se mogu zadobiti rane, može se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vraćanja nema, zato je kletva i zakletva, kojom sam sinoć predusretao svoje oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se, zaista je sve bilo kao pred bitku, onda. Sinoć sam se kupao kad sam došao, činilo mi se da će me voda smiriti, okupao sam se i jutros. Košulja mi je bila čista, a uzeo sam svježu, bijelu kao snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku išao sa drugima, u redu čvršćem od kamena, s golom sabljom u goloj ruci, s vrelom radošću u očima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u crnom džubetu što se sapliće oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u duši.
Ali idem. Moram.
Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a svratio sam, ne bih mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio nešto veoma važno. Iako ne znam zašto mi je to bilo potrebno: nije mi mogao pomoći, nije mi mogao savjet dati. Možda zato što mi je najbliži, iako mi ni on nije blizak. Ličilo je pomalo na gatanje, na odbranu od uroka: njegova vedrina može donijeti sreću.
Nije ga bilo kod kuće. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da spava, i kad sam već odustao, kapiju je otvorila ona sitna žena, opet krijući lice, i namještajući kosu, čudno zbunjena. Objasnila je, žureći i spotičući se u govoru, da Hasan nije kod kuće, otišao je sinoć i još se nije vratio, njen muž ga traži, i sad ih čekaju, obojicu. Njih dvoje čekaju njih dvojicu, zaključani, uzbuđeni, zadovoljni zbog tuđe nevolje koja im je donijela sreću.
Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da čujem šta misli. Ne bih izmijenio odluku ma šta kazao, ali sam želio da me ohrabri. Bio je pažljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da ideš, rekao je. Šteta što to nisi učinio i ranije. Dužnost nam je da pomognemo i nepoznatu čovjeku a kamoli bratu rođenom. I ne ustručavaj se, nikakvo zlo ne činiš. Tako je rekao, iskreno i uzbuđeno, ali me nije naročito ohrabrio, jer sam to očekivao. I znao je da sam očekivao. A dobar čovjek će uvijek tako reći, i to nije mišljenje već prazno saučešće.
Hasana nema. Nikad nema onih koje tražiš.
Prolazeći pored pekare, udahnuo sam miris vrućih somuna, i sjetio se da od juče ništa jeo nisam. Pasvandžija je sinoć govorio o somunima. I njega moram pronaći, danas. Kako nisam osjetio da je htio nešto da mi kaže? Ne samo za onog čovjeka što me čekao sa prijetnjom. Gotovo je silom želio da me zadrži uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i slijep.
Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj ženi, otići ću opet u onu ćutljivu kuću, i o Hasanu, šta je činio sinoć i kuda je otišao, i o ocu, javiću mu odmah, čim se riješi sve ovo, i o prošloj noći, dugoj i besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruže u tekijskoj bašči, zarašće u trnje, i o Mustafinoj djeci, sve češće sjede pred tekijom, žena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gunđa i iznosi im hranu, smijaće nam se svijet, već ih zovu derviškom djecom, a nemam srca da zabranim, i još bogzna o čemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom. Ne što ne znam šta ću reći, već što poslije toga nema ništa. Do presude ima nade za sve, a onda ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne treba, ako bude rđava, ne vrijedi ni misliti.
Muftijina kuća je u brdu, usamljena, u bašči ograđenoj visokim zidom. Nikad nisam ušao unutra. Neću ni sad, izgleda.
Stražar pred vratima mi reče da muftija nije kod kuće. Otišao je iz kasabe.
- Kada će se vratiti?
- Ne znam.
- Kuda je otišao?
- Ne znam.
- Ko zna?
- Ne znam.
Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produžava, ali sve slabija. Može uskoro da mi i ne zatreba.
Nisam znao šta da činim. Ako odem odavde, teško ću stići do muftije, i kasno, ako i stignem. Kuda je otišao? U koju od svojih kuća? Na koje od imanja? Ugosko? Uglješice? Gor? Tihovice? U ravnicu? Na jezero? Na rijeku? Često je bježao, i od svega, od vrućine, od hladnoće, od magle, od vlage, od ljudi.
Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reći.
- Ne znam šta da radim - požalio sam se stražaru - Muftija mi je poručio da dođem, imamo važan razgovor. Moram da ga nađem.
Stražar je slegao ramenima, ponovivši tako onu jednu jedinu riječ koju je znao. A ja nikako nisam mogao da odem.
- Mora neko da zna u kući.
Tada su se otvorila vrata, i mršav čovjek, bivši vojnik, sudeći po brazgotinama na licu i po dijelovima odjeće što je još zadržavao na sebi, sigurno žaleći da sve odbaci, gledao je strogo u mene. Dok se ne opravdam, ja sam za njega krivac.
I njemu sam rekao što i stražaru.
Po nepovjerljivom izrazu učinilo mi se da sumnja u istinitost mojih riječi. Uvrijedilo me to nepovjerenje, ali je još jača bila želja da mi zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laž, bio sam prisiljen da tako postupim, ali ako muftija sazna, a saznaće, moraću da tražim oproštaj a ne pravdu.
- Pa ništa - rekao sam povlačeći se.
U tom času primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblažuje, rasplinjuje u osmijeh. Zašto?
Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene.
Obradovali smo se obojica.
- Promijenio si se - kaže veselo - ko bi te poznao u tom derviškom ruhu! Ali eto, poznao sam te!
- A ti si isti. Malo stariji, malo mršaviji, ali isti.
- Pa nisam baš isti. Dvadeset godina je prošlo. Uđi.
Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji.