Zbunile su me i one južne biljke u drvenim grobištima, palma i limun, pred kućom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje naš jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet.
Srećom, nije bila potrebna prva riječ, nije trebalo ništa da kažem, nije trebalo ništa da učinim.
U sobi, u koju su me uveli, muftija je igrao šaha s čovjekom koga ranije nikad nisam vidio. Zapravo, igra je bila završena, ili prekinuta, u početku nisam znao šta se dešava, niti me se ticalo, a nepoznati čovjek, nezdravo debeo, umorna, strpljivo ponizna smiješka, pristajao je na sve, uporno okrećući glavu prema meni, kako bi skrenuo muftijinu pažnju sa sebe. Sigurno mi je želio uspjeh u svemu što bih tražio, samo da me muftija primijeti.
Ali muftija dugo nije vidio da je neko ušao u sobu (a morao je reći da me puste kad su ga pitali), niti je odgovorio na moj pozdrav.
Cijele zime je čamio u pregrijanim sobama, uplašen surovom hladnoćom što je nizala aršin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepaštenjem, izmučen i žut, kao i njegove južne biljke, što su jedva žive dočekale proljeće. leđima okrenut prozoru, ogrnut ćurkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.
Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako raspoređenim, bezbojni i zbrčkani, sparušeni sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad šahom od slonovače.
Ljutito u početku, a onda sve bljede, sve bezvoljnije, muftija je prigovarao a drugi se saglašavao. Izgledalo je čudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao.
- Nešto nije u redu.
- Vidim.
- Ništa ti ne vidiš.
- Nešto nije u redu.
- Cijelo vrijeme stajao sam bolje.
- Znam.
- Šta vidiš?
- Negdje sam pogrešno vukao.
- Kako onda gubim?
- Potpuno mi je nejasno.
- Sigurno si negdje pogrešno vukao.
- Sigurno sam pogrešno vukao.
- Odakle tvoj konj ovdje?
- Eto, tu je greška. Nisam mogao doći na to mjesto.
- Onda, šah.
- Tačno. Evo, šejh je došao.
- Zašto ne paziš? Ne mogu ja sve da vidim.
- Obično mi se to ne dešava.
- Ako je konj tu, ja ga jedem, je li tako? Ja ga jedem. Jedem ga.
- I mat.
- Koji šejh?
Čovjek je pokazao na mene, srećom, i muftija se okrenuo. Lice mu je sivo-žuto, mlitavo, s teškim podočnjacima. Upitao me, ne ustajući:
- Igraš li šah?
- Slabo.
- Šta hoćeš?
- Rekao si da dođem. Molio sam da govorim s tobom.
- Rekao sam? Da, da. Kome? Kako je napolju?
- Sunčano. Toplo.
- I zimus su tako govorili: nije hladno. Jesu li zime uvijek ovako oštre?
- Gotovo uvijek.
- Strašna zemlja.
- Čovjek se navikne.
- Dosadna zemlja. Igraš li šah?
Debeli čovjek se umiješao, tiho:
- Ne igra, rekao je.
- A šta hoće?
- Ima neku molbu.
- Ko je on?
Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da tražim pravdu, i da mi je niko neće dati ako mi je on ne da.
Muftija je pogledao u čovjeka pred sobom, ne krijući dosadu, gotovo s očajanjem.
U čemu sam pogriješio?
Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je tražio kuda bi mogao pobjeći, pa počeo da hoda po sobi, gazeći pažljivo po sunčanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajući me neveselo:
- Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato što je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, već što bi znao da kaže nešto neočekivano, što te iznenadi i probudi - razumiješ li, Maliče, sigurno ne razumiješ! - zbog čega ti se čini da vrijedi slušati i odgovarati. Govorio je: - Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan čovjek ne živi od onoga što zna. Ali, htio sam nešto drugo... O čemu sam govorio?
- O carigradskom muli - rekao je Malik.
- Ne. O pravdi. Pravda - rekao je jednom - mi mislimo da znamo šta je to. A ništa nije neodređenije. Može da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovišta. Ja sam odgovorio...
Nastavio je da hoda, ćuteći, odjednom klonuo, učinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, oživi mu riječ i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga čama.
Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo šta sam htio da kažem, i ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlučio sam da govorim.
- Došao sam s molbom.
- Ja sam umoran.
- Možda bi te zanimalo.
- Misliš?
- Pokušaću. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj kad je nema, i zaista je neodređena, ali je možda najviše želja da se udavi nepravda, a ona je vrlo određena. Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer se ne može misliti tuđom glavom.
Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenađeno, obješene oči njegove zaustavile su se na meni s priznanjem, ne baš naročitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu pažnju. A to sam i htio: sam me poučio svojom sakatom pričom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio da se lakše igrati riječima govoreći o opštim stvarima nego o pojedinačnim, koje su naše a ne svačije.
- Zanimljivo - rekao je muftija, očekujući, a Malik me pogledao s poštovanjem. - Zanimljivo. A da li više ljudi može misliti istu misao? I da li tada misle tuđom glavom?
- Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.
- Šta je prava ljudska misao?
- Koja se obično nikome ne govori.
- Lijepo rečeno. Možda netačno, ali lijepo rečeno. I dalje?
- Htio bih da govorim o svojoj nesreći. Rekao sam da mi izgleda najveća, jer je moja. A volio bih da je tuđa, i ne bih žurio da je saznam, kao što sad žurim da je kažem.
Hitao sam da sa opštih razmatranja pređem na ono što me boli, dok ga opruga drži, dok su mu oči koliko toliko žive, jer sam se plašio njegovog skorog klonuća, kad će moje riječi uzaludno oblijetati oko njega.
Bivalo mi je sve jasnije: njega muči čama i dosada. Ležala je po njemu kao pokrov, padala kao magla, umotavala ga kao ilovača, opkoljavala kao vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u mozak, širila se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipala kao otrovni dim. Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje.