Reći će mu da sam ga tražio, i da odmah dođe do mene, čim se presvuče i okupa, jer zapeksini i zaušljivi haljinku svaki put, da se mora skidati na avliji, da ne unese u kuću kakvu poganu baju. A ja da budem u tekiji, ako mi je važno, da se ne tražimo ko dvije budale, a ako nije važno, onda svejedno, pa kad se nađemo. A može biti da je i bolje da Hasan malo odspava, jer nije trenuo od juče ujutro, iako može da ne spava po tri dana i tri noći, a može i da spava isto toliko, samo ga probudiš da štogod pojede, onako u neznani, pa opet nastavi, ko živinče, Bože oprosti. Džaba, takvog majka još nije rodila!
Nisam ga tražio bez razloga, niti sam želio da me utješi, ili ohrabri. Ne znam kako mi je došla ta misao, zapravo i nije moja već Hasanova, a ja sam je primio kao svoju, i htio ga nagovoriti da je izvršimo. Rekao sam je Kara-Zaimu, a povukao se kad nije pristao, ali čini mi se da se javila ranije, kad sam vidio kako se gasi muftijino lice, kako je uzaludno sve što činim i govorim. Treba oteti Haruna, treba platiti čuvarima da pobjegne, treba ga poslati u drugu zemlju, da ga više nikad ne vide. Samo tako će se osloboditi tvrđavskih podruma: moje sramotno kreveljenje neće mu pomoći. S Hasanom i Ishakom sve bi bilo moguće. Sa Ishakom sve bi bilo moguće. Možda Hasan zna gdje se sakrio, a Ishak bi pristao, sigurno. Ishak ne boluje od sjećanja, kao Kara-Zaim, njega ne zaustavljaju uspomene.
Ohrabrila me misao na tog buntovnika, obuzela me neodoljiva potreba da se krećem, da nešto činim, osjećao sam zdrav nemir i uzbuđenje: sve je moguće, sve je nadomak ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji. Smišljao sam smjele podvige, otkrivajući ne jednu mogućnost za pravu hrabrost, pripremao lukavstva kojima neće odoljeti ni najveća opreznost, uzbuđen i pokrenut sve više što sam sigurnije osjećao u dubini srca, u teško dostupnim vijugama mozga, da je sve to prazna mašta. Ne, nisam svjesno mislio o tome, nisam licemjerno grijao na srcu dva suprotna htijenja. Moja misao je bila nepodijeljena, i iskreno sam se trudio kako da pronađem najbolji način da oslobodim brata. I to sve iskrenije i sve življe, kažem, što se negdje u mojoj nutrini, kao nejasan šapat iz mraka, kao izvjesnost o kojoj se ne govori i ne misli ali je prisutna, sve više utvrđivalo uvjerenje da poduhvat ne može uspjeti. I Ishaka sam zvao, jer je nedostižan. Mogao sam čeznuti za njim koliko mi je duša smogla snage, i to bez laži, jer mi se želja nije mogla ostvariti. Skriveni životni nagon što me štitio i bez moje svjesne volje, velikodušno mi je dopuštao moju lijepu plemenitost, ne kroteći je: znao je da opasnosti od nje nema, ne može postati djelo. A pomagala mi je da se svetim zbog stida kojim sam se napunio kod muftije.
Ako bi ovo nekome izgledalo čudno, ili čak nevjerovatno, mogao bih reći samo to da su istine ponekad vrlo čudne, a mi uvjeravamo sebe da ne postoje, jer ih se stidimo, kao gubave djece, iako one zbog toga nisu manje žive i manje istinite. Obično uljepšavamo svoju misao i krijemo guje što laze u nama. Zar ih zaista nema, ako ih krijemo? Ja ništa ne uljepšavam i ništa ne krijem, govorim kao pred Bogom. I još hoću da kažem, da nisam ni rđav ni čudan čovjek, već običan, običniji možda nego što bih želio, isti kao i većina ljudi.
Dobronamjeran čitalac mogao bi da mi kaže: suviše razvlačiš, suviše mudruješ. Odgovoriću mu odmah: znam. Raspredam naširoko jednu siromašnu misao, cijedeći je kao prazan bardak, kad se iz njega ni kap više istočiti ne može. Ali činim to namjerno, da odgodim kazivanje o onome što me i sad potresa, nekoliko mjeseci poslije svega. Samo, okolišenje ne pomaže. Izbjeći ne mogu, a prekidati neću.
Treba da kažem i ovo. Našao sam posvandžiju kod kuće, davno je bio ustao, već se iz čaršije vratio, a dočekao me zlovoljan i namrgođen, kao da se tek probudio. Ni traga od sinoćnje govorljivosti i želje da me zadrži, ni traga od pažnje i ljubaznosti. Želio je da me se što prije otrese. Naljutio se kad sam upitao šta je htio sinoć da mi kaže:
- Što sam imao, sve sam rekao. Zašto bih krio?
Zar je moguće da sam se toliko prevario? Mislio sam dugo o onom razgovoru, i ne toliko o riječima koliko o smislu. Nešto je znao o meni, sigurno. Pomenuo sam mu to, a on se kleo svim i svačim da sam ga krivo shvatio. Noć je noć, a dan je dan. Bogzna šta je on mislio pričajući koješta, a bogzna šta sam ja mislio slušajući to koješta, i sad sam zabio sebi u glavu i ono što on ni sanjao nije. Šta on zna? I šta može da zna čovjek - vapio je plačnim glasom - koji lunja po svu noć, umoran kao sakadžijski konj, i jedva čeka da se uvuče u svoju siromašnu kućicu i pod svoj poderani jorgan. Četvoro on hrani, osim sebe, na ovom poganom vaktu, i dosta mu je i predosta, a ne još da vodi brigu o tuđim stvarima. A onda je prestao da se ljuti i neočekivano mirno, čak i ljubazno, rekao da bi volio pomoći meni nego ikome drugome, a neka nevolja me tare sigurno, jer ne bih došao do njega da mi kaže što ne zna, niti zna šta tražim. A ne znam ni ja, izgleda.
Da li sam sinoć u njegovim riječima čuo ono čega nije bilo, ili se s njim nešto desilo?
Otišao sam ne saznavši ništa, i zaista, imao je pravo, ne znajući ni šta je trebalo da saznam.
Poslije ičindije, umoran i napregnut, izmučen mislima o oslobađanju, sve težem po preprekama što su uskrsavale u buljucima, odbacujući ga već i mišlju, ostao sam i bez te nade, makar i lažne, i počeo da se mirim sa sutrašnjim ponovnim mučenjem kod muftije. Bio sam slab, loman, iscrpen naporima koje sam cio dan zamišljao, čini mi se da ne bih bio toliko zamoren da sam ih stvarno podnosio, ili da sam ih još očekivao.
Mustafina djeca su ušla u tekijsku bašču, najprije su se igrala piljaka na pločama pred tekijom, tu su i ručala, a onda su počela da jure, kao kućići. Skakali su preko ruža, lomili biserak, kidali grane jabuka, vikali, smijali se, vrištali, plakali, i mislio sam kako ćemo biti prisiljeni da im ostavimo tekiju i bašču, a mi da se iselimo kud znamo. Viknuo sam nekoliko puta, a onda pozvao Mustafu, kad je izašao iz kuće, i rekao mu da djeca smetaju, suviše galame.
- Čekaju večeru - rekao je, ne čuvši me.
Rekao sam glasnije:
- Smetaju. Reci im da izađu.
- Dvoje je moje, troje njeno, od ranije.
Pokazao sam rukom: isteraj ih, poludjeću!
Razumio je, i otišao ljutit, gunđajući:
- Sad im i djeca smetaju!
Kad se graja utišala, pogledao sam štetu, nadajući se da je veća, želio sam da se naljutim, oslobodio bih se misli što me ne napuštaju danima, i sjeo pod lozu, nad vodom, još svjetlucavom od sunca na smiraju.
Da li od silne želje da osjetim mir, da li od ljekovite tišine poslije dječije vriske, ili zbog uvijek jednakog toka rječice što se glasila jedva čujnim, grgotanjem, napetost u meni počela je da popušta. Javila se čak i glad, zaboravio sam kad sam posljednji put jeo. Trebalo je da nešto pojedem, osnažilo bi me, odvratilo mi pažnju na drugu stranu, ali sad je nezgodno, mislio sam vedro, Mustafa je ljut, istjerao sam djecu, a možda nije trebalo da to učinim. Smirio sam se, doduše, prijala mi je tišina, a opet mi je žao. Ne mnogo, i to je dobro, a dobro je i što mi je žao, vraćam se običnim mislima, običnom životu, kad je čovjek pomalo dobar, pomalo zao, sve s onom mjerom koja ne smeta, i kad mislimo da je prilično dosadno. Može biti rđavo kad čovjek ne osjeća da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreći, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno.