- Oprosti, ne pitam zbog sebe.
- Znam. Obojica smo vezani za njega, ti više, po krvi i po očinstvu, ja po prijateljstvu, jačem od svega što čovjek može bez grijeha osjećati.
Da je trebalo, i prevario bih ga, lako, jer je sinovljevo ime uspavljivalo njegovo lukavstvo i iskusnu opreznost. Ali nije trebalo, zaista sam tako mislio. A što sam govorio svečano, to je zbog starca, da bude ljepše, i da umirim njegov strah od ljudi koji se kriju.
Zbog sina me lovio, zbog sina me primio. I lukavstvo i povjerenje rasli su iz istog korijena.
Hasanova udaljenost nas je navela da počnemo stvarati bajku o njemu. Bio jednom jedan carević.
A sam Hasan je, začudo, najčešće govorio o svojim porazima, bez žaljenja, smijući se. Ali, po dejstvu suprotne misli, što je veoma pronicljivo zapazio, njegovi porazi nisu izgledali ni teški ni uvjerljivi. Čak su se čarolijom njegove vedre iskrenosti pretvarali u uspjehe o kojima neće da govori i do kojih mu nije naročito stalo.
Poslije sam pokušavao da odvojim bajku od stvarnosti, ali ma koliko da sam znao istinu, teško sam uspijevao da se oslobodim opčinjenosti, u kojoj često sami sebe ulovimo, želeći da imamo svoga junaka.
Po onome što nije bajka, izgleda da ničeg neobičnog u njemu nije bilo. Prošavši u školi kroz vatru vjerskog zanosa, a još mlad izučivši Abu Sinaovu prirodnu i kritičku filozofiju kod nekog slobodoumnog siromašnog mislioca, kakvih je na Istoku bilo mnogo, a koga je često pominjao sa ljubavlju i podsmijehom, ušao je u život sa teretom koji većina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred očima i sa željom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima ćemo se jedino susretati. Neko se brže otarasi tih nepogodnih uzroka, neko sporije, neko nikad. Hasan se rđavo prilagodio, preosjetljiv zbog svega što je njegovo lično i zavičajno, uvjeren u ljudske vrijednosti koje će svugdje steći priznanje. Našavši se u bogatom carskom gradu, sa složenim vezama i odnosima među ljudima, nužno nemilosrdnim, kao među ajkulama u debelom moru, lažno pristojnim, uglađeno licemjernim, isprepletenim kao paukove niti i mreže, neiskusna čestitost jednog mladića zaplela se u pravo vještičije kolo. Sa svojom starudijom, s kojom je pokušavao da se probije kroz carigradski cestar, s naivnom vjerom u poštenje, ličio je na čovjeka koji goloruk ulazi u borbu protiv vještih gusara naoružanih najopasnijim oružjem. Sa svojom nezlobivom vedrinom, čestitošću i stečenim znanjem, Hasan je ušao u taj zvjerinjak sigurnim korakom neznalice. Ali kako nije glup, ubrzo je vidio na kakvo je ugljevlje nagazio. Mogao je ili da pristane na sve, ili da ostane neprimijećen, ili da ode. A on je, neobičan kao uvijek, odbijajući carigradsku surovost, počeo sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi život suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali su mu se, prezrivo govorili o tom zabačenom, zaostalom vilajetu. - O čemu to govorite? - pitao je začuđeno. - Ni sahat hoda odavdje postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu, pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva, žive vaša vlastita braća, kao prosjaci. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?
Jedni su ga mrzili, jedni prezirali, jedni izbjegavali, i on je osjećao sve veću usamljenost i čežnju za zavičajem. Jednog dana udario je nekog svog zemljaka koji je pričao ružne šale o Bosancima, i izašao na ulicu, tužan i postiđen, i zbog zemljaka i zbog sebe. Tada je čuo Dubrovkinju i njenog muža, pored jednog bazara, govorili su njegovim jezikom. Nikad mu se ljudski jezik nije učinio ljepšim, niti mu je iko bio miliji od te vitke žene gospodskog izgleda i debelog dubrovačkog trgovca.
Već mjesecima Hasan ništa nije radio, prilično rastočen besposlicom i zaludnošću svog bazanja po velikom gradu, a otac je štedro slao novac, ponosan na carsku službu svoga sina. I dok je Dubrovčanin svršavao svoje poslove, Hasan je pratio njegovu ženu po najljepšim mjestima Carigrada, najljepši jezik slušao iz najljepših usta, zaboravljajući na svoje smiješne muke, a izgleda da ni žena nije nastojala da pobjegne od njega. Ono što je najviše privuklo nježnu dubrovačku gospu, vaspitanu u Maloj braći, ovom mladom Bosancu, nije bilo to što je naočit, uglađen, obrazovan, već što je sve to a što je Bosanac. Zamišljala je da je svijet iz tih dalekih provincija grub, lud, pust, zadrt, da ima u njemu junaštva koje pametan čovjek ne cijeni suviše, ni uvijek, i nekog smiješnog ponosa zbog vjerne službe onome ko mu nije prijatelj. A ovaj mladić nije ni grub, ni pust, ni neuk, ravan je svakom dubrovačkom plemiću po držanju, ugodan sabesjednik, koristan pratilac, oduševljen njome (to je podiglo vrijednost svih njegovih osobina) i toliko uzdržan, da se sa sumnjom gledala u ogledalu kod kuće. Nije ni pomišljala na ljubav, ali je bila navikla na udvaranje. Očekivala ga je sa zebnjom i nelagodnošću, a kad je izostao, začudila se, i počela da ga gleda s većom pažnjom. Hasan, sasvim mlad, i pošten, nije znao za laku riječ, koja ne obavezuje ni njega ni ženu, a ni on nije mislio na ljubav, dovoljno mu je bilo oduševljenje zbog ovog susreta. Ali je ljubav mislila na njega: uskoro je bio zaljubljen. Kad je to otkrio pred sobom, sakrio je pred njom, nastojeći da se ne oda ni pogledom. Ali je žena saznala odmah, čim su se plahe vatre pojavile u njegovim očima (morala je priznati da su lijepe) i počela da se štiti pojačanim prijateljstvom, ponašajući se kao sestra, bez ustručavanja. Hasan je sve više tonuo u ljubav, ili se sve više dizao na njenom talasu, i niko ne treba tome da se čudi, bila je lijepa (to kažem usput, jer to u ljubavi nije važno), bila je nježno ljupka, a to je u ljubavi važno, bila je prvo stvorenje koje je odagnalo njegovu mutnu uznemirenost i uvjerilo ga da ima stvari koje mlad čovjek ne može nekažnjeno zaboravljati.
Pomogao je Dubrovčaninu kod jednog Bosanca, sina zlatara Sinanudina, da brže svrši posao zbog kojeg je došao, da dobije dozvolu i povlastice za trgovinu s Bosnom. Time je pridobio njegovo prijateljstvo, ali je skratio njihov boravak, srećan zbog njegovog povjerenja, kojim kao da mu je oprošten grijeh ljubavi, nesrećan zbog skorog rastanka, koji bi ga ostavio u čami, goroj od one ranije. A da li je Dubrovčanin osjećao povjerenje, ili mu je vezivao ruke njime, jer je poznavao ljude, ili je toliko vjerovao svojoj ženi, ili nije imao mašte, ili mu je bilo svejedno, teško je reći, ali on nije ni važan u toj smiješnoj ljubavi. Kažem: smiješnoj, i kažem: ljubavi, jer je bila i jedno i drugo. Uplašen, ili ohrabren, zato što će brzo otići, Hasan je rekao Mariji (to joj je bilo ime; Mejrema) da je voli. Da li zbog njenog bljedila, iako je čula samo ono što je znala, ili zbog svoje naivnosti, Hasan je rekao, što mudar i iskusan čovjek ne bi ni pomislio da kaže, da mu je žao, zbog njenog muža, jer mu je prijatelj, a možda će i nju uvrijediti, jer je čestita žena, ali morao je da joj to prizna, i ne zna što će biti od njega kad ona ode. Tako je i žena bila prisiljena da se zakloni za muža i za čestitost, i da ga vrati na bezopasno mjesto prijatelja porodice. Za divno čudo, kao da je ta Hasanova naivnost pobijedila njenu strogost: izgleda da ga je tada zavoljela.
Ali su katolička vjernost ove fratarske štićenice i njen istinski strah od grijeha zakopali ljubav u njoj u najtajnije predjele srca, obavezavši i njega da je ne sili na otkrivanje, presrećan što je znao da postoji. Kako joj je on sve ispričao o sebi, otkrivši i ono što nije nikome, predložila mu je da zajedno s njima, lađom, pođe u Bosnu, preko Dubrovnika, kad ga ionako ništa ne drži u Carigradu. Htjela je da pokaže i sebi i njemu da se ne boji ni sebe ni njega. Malo je" la route des écoliers", rekla je, objasnivši, jer on nije znao francuski, da je to duži put, kojim se djeca vraćaju kući iz škole, ali je sigurniji. Branila se i francuskim, jer je osjećala da ga oduševljava poznavanjem tog čudnog francuskog jezika, stvorenog za žene. Zaboravila je da bi ga oduševila i kad bi govorila gurbetski. Kao što je zaboravljala da se slabo brani time što ga oduševljava. Na lađi su se rjeđe viđali nego što se Hasan nadao. Trgovac je teško podnosio uzburkano more, i gotovo cio put preležao u postelji, mučeći se i povraćajući. Hasan je vidio kako to izgleda, osjetio težak vonj, zbog koga se kabina satima morala vjetriti, da bi u trenutku, kad je sve oprano i prozračeno, ponovo sve bilo opoganjeno i usmrađeno, a jadni čovjek je bio žut i modar, kao na samrti. Možda će i umrijeti, mislio je sa strahom, i s nadom, a poslije se kajao zbog te surovosti. Marija je, s nekim ružnim smislom za žrtvu i trpljenje, provodila s mužem najviše vremena, čistila i vjetrila kabinu, tješila ga i držala za ruku, pridržavala mu glavu kad se grčio od povraćanja, što njegove muke nije umanjilo, niti je ta ružna slika njenu ljubav prema mužu uvećala. Kad bi zaspao, izlazila bi na palubu, gdje je Hasan nestrpljivo očekivao da vidi njenu talasavu vitku priliku, a onda sa strahom brojao minute kad će je njena dužnost pozvati u smradnu kabinu, da - ganuta svojom žrtvom - misli na čisti morski vjetar i nježan glas koji je govorio o ljubavi. Nisu govorili o svojoj ljubavi, već o tuđoj, a to je isto. Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istočne, a to je isto. Nikad im tuđe riječi nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmišljali svoje. Zaklonjeni od vjetra iza kapetanske kućice, ili iza sanduka i denjkova na palubi, zaklanjali su se i za poeziju, i poezija je tada našla svoje puno opravdanje, ma šta se o njoj govorilo. A kad bi žena postala svjesna grijeha, kad bi osjetila da je suviše lijepo, kažnjavala se mužem i žrtvom. - Marija - šaptao je mladić, koristeći se njenim dopuštenjem da je zove imenom, što mu je ličilo na najvišu milost - hoćete li izaći večeras?