- Ne, dragi prijatelju, mnogo stihova najedanput, to nije dobro, moglo bi da postane otužno. A i vjetar je hladan, nikad sebi ne bih oprostila ako nazebete.
- Marija - gušio se mladić. - Marija.
- Šta je, dragi prijatelju?
- Onda vas neću vidjeti do sutra?
Puštala je da joj drži ruku i slušala udaranje talasa i kuckanje njegova bila, želeći možda da zaboravi vrijeme, a onda se budila:
- Dodite u našu kabinu.
I odlazio je u njihovu kabinu, da se guši u kiselom vazduhu i uskom prostoru, i da s čuđenjem gleda s kakvom privrženošću Marija njeguje muža. Plašio se da od toga i njega ne spopadne morska bolest.
Na domak Dubrovnika, posljednje noći, stisnula mu je ruku, bez uspjeha je pokušao da je zadrži, i rekla:
- Uvijek ću pamtiti ovo putovanje.
Možda zbog Hasana i stihova, a možda zbog muža i povraćanja.
U Dubrovniku je dva puta bio drag gost u njihovoj kući, u mnoštvu tetaka, strina, rođaka, poznanika, prijatelja, i oba puta je jedva čekao da pobjegne od tog nepoznatog svijeta, koji je na ulicama grada jedva obraćao pažnju na njegovo istočnjačko odijelo, a u salonu gospar Luka i gospe Marije gledao u njega kao u čudo. Kao da je bilo nečega nepriličnog u tom njegovom dolaženju, pa je i on bio usplahiren i neprirodan. Kad se još susreo s Marijinom hladnom pažnjom, zbog čega mu se učinila gotovo sasvim strana, daleka, lažno nasmiješena, postalo mu je jasno da se baš u njenoj kući vidi njihova stvarna odvojenost. Ovdje su oni bili dvoje stranaca, koje je sve rastavljalo, ne od juče. Navike, običaji, način kako se razgovara, način kako se ćuti, ono što su od ranije mislili jedno o drugome, i ne znajući se, sve je to provalija među njima. Shvatio je da je Marija u ovom gradu zaštićena i odbranjena, kućama, zidinama, crkvama, nebom, mirisom mora, ljudima, sobom ovakvom kakva nigdje nije. I to baš od njega, možda baš samo od njega. Možda čak i on od nje. Jer se ledio od pomisli da živi u ovom divnom mjestu, i sam, i s njom, u dušu mu se uvukla tuga kakvu nikad nije osjetio, i sa radošću se oprostio kad je naišao na jedan trgovački karavan koji je s Ploča, u Taboru polazio u Bosnu. Radost ga je držala i kad je vidio ivanplaninski snijeg, i bosansku maglu, i osjetio ljuti igmanski vjetar, i ušao razdragan u namračenu kasabu, stisnutu između brda, i ljubio se sa zemljacima. Kasaba mu je izgledala manja, ali je kuća bila veća. Sestra mu je ljubazno rekla da bi bila šteta da majčina kuća propada prazna. Bojala se da se ne useli u veliku očevu kuću. S ocem se odmah posvađao, možda najviše zato što je starac bio raznio glas o njegovoj slavi i uspjesima u Stambolu, da napakosti zetu kadiji, koga nije trpio, i sad se osjećao lično prevaren i osramoćen. Mještani su njegov dolazak protumačili kao neuspjeh, jer niko pametan ne bi iz Carigrada došao u kasabu, niti bi napustio visoku carsku službu, da nije morao. Oženio se, zbog Marije, zbog sjećanja, zbog praznih odaja, zbog tuđeg navaljivanja, jedva jednu zimu izdržao sa ženom, glupom, brbljivom, gramzivom, oslobodio se i nje i njene porodice; poklonivši im imanje u okolini grada i novac, dat tobože u zajam. I onda počeo da se smije. Njegov zavičaj nije zemlja iz snova, njegovi zemljaci nisu anđeli. A on ih ne može više ni popraviti ni pokvariti. Ogovarali su ga, sumnjičili, zajedali, rođaci su ga očerupali kao kurjaci, koristeći njegovu želju da se što prije otarasi žene, dugo nije silazio s tuđih jezika, bio im je dobrodošao da njime ubiju čamu. Sjetio se kako je u Carigradu govorio o plemenitosti svojih zemljaka, i smijao se. Srećom po sebe, nikome nije ništa zamjerao, nije se ni žalostio, sve što mu se desilo primio je kao žestoku šalu. Drugi su još gori, rekao je, braneći, čini mi se, više svoj raniji zanos nego istinu. Za dvije-tri godine opet ih je zavolio, navikao se on na njih i oni na njega, počeo i da ih cijeni, na svoj način, s podsmijehom ali bez zlobe, poštujući više život i ono što postoji u njemu nego svoje želje o njemu. - Pametni su ovo ljudi - rekao mi je jednom, s onom čudnom mješavinom podrugljivosti, i ozbiljnosti, koja me često zbunjivala. - Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikud ne žure, jer sam život žuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ninašto, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi inađom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo, što govorim, kao da o sebi govorim.
Hiljadu zamjerki im je nalazio, a volio ih je. Volio i grdio. Počeo je da vodi karavane na istok i zapad, nešto iz prkosa, da pokaže prezir prema zanimanjima koja je vršio, naljućen prijekorima uglednih ljudi, a najviše možda zato da se odmori od kasabe i zemljaka, da ih ne zamrzi, da ih se zaželi, da vidi zlo i u drugim zemljama. I to neprestano kruženje, sa jednom tačkom na zemlji koja određuje smisao tom kretanju, koja ga čini odlaženjem i vraćanjem a ne lutanjem, značilo je za njega stvarnu ili zamišljenu slobodu, što je svejedno, na kraju krajeva. - Bez te tačke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.