Otišao je, kao slijep, ne znajući šta nosi ni čemu služi.
Odapeo sam njihovu strijelu. Nekoga će pogoditi.
Žuto rebrasto lišće pada s drveća, ono isto što sam ga dodirivao proljetos, želeći da me protoči svojim tokovima, da postanem neosjetljiv kao biljka, da venem svake jeseni i cvjetam svakog proljeća. A eto, desilo se drukčije, svenuo sam u proljeće a cvjetam u jesen.
Počelo je, brate Harune. Dolazi žuđeni čas.
Reci: došla je Istina!
Mogao sam gledati u sat i tačno pogađati: sad je Mula-Jusuf kod kadije, sad su sejmeni pred hadži-Sinanudinovim dućanom, sad je sve gotovo. Uzeo sam u račun njihove stečene navike, osjećaj sigurnosti, želju za odmazdom, zato sam znao da nisam uzalud bacio mamac. Stečene navike gone na ponavljanje postupaka, osjećaj sigurnosti oduzima razbor, želja za odmazdom ubrzava odluke. Ako ništa ne učine, treba da očekujem smak svijeta.
A začudo, čaršija je mirna, iznad nje se diže svakodnevni huk isturenih riječi, topota, otkucaja, udaraca, uzvika, ljudi rade ili razgovaraju, umrtvljeni običnošću.
Čak i golubovi mirno hodaju po kaldrmi.
Ništa nisam pokrenuo. Šta se desilo? U čemu sam pogriješio?
Jesam li više očekivao od ovih ljudi? Hoće li oćutati, kao i onda, kad su mene zatvorili? Jesam li se prevario, bacivši mamac, možda im se probudio razbor? Jesu li ga odveli od kuće, i ovi ljudi još ne znaju, ili im je svejedno?
Ali to je nemoguće. Drugo sam ja, naš red nas pušta niz vodu kad nam se desi nesreća, jer smo nevažni dijelovi moćne cjeline, bespomoćni kad smo napušteni. A hadži Sinanudin je isto što i čaršija, ako se njemu nešto desi, svako će smatrati da je i sam ugrožen. I oni su cjelina, u kojoj je svako za sebe važan, i opasnost nad jednim, lebdi nad svima, kao oblak.
Ili sam požurio, gonjen nestrpljenjem koje rđavo računa?
Ili se ne usuđuju da udare po njemu?
Ili me Mula-Jusuf prevario?
Ili se sav svijet okrenuo naglavce.
Polako sam išao sokakom između isturenih čefenaka, slušajući mirni šum života, koji nikad nisam teže podnosio.
Maločas sam bio bodar i siguran, upravljao sam događajima i činilo mi se da sam iznad njih. Stvari i ljudi izgledali su manji, a ja kao da sam lebdio iznad njih. Prvi put sam to doživio, a bio mi je prirodan taj osjećaj nadmoćnosti. Jedva sam ga i zapažao dok je trajao, zračio je iz mene kao miris, kao snaga, kao pravo, kojim se čak i ne ponosim, jer je neodvojivo od mene, jedno je od mojih svojstava. A sad mi to izgleda čudno, i daleko; ljudi i život nisu ispod mene već oko mene, zaključani, zatvoreni, kao zid, kao neizlaz. Ne znam da li ima pobjeda u životu, poraza sigurno ima.
Ne mogu da odredim koliko je trajala ta pogruženost u meni, ni da li sam odmah primijetio promjenu, čim je nastala, ili su me čula upozorila, kad je postalo čudno.
Prvo sam čuo tišinu. U krugu oko mene odjednom su umrli glasovi, prestalo je struganje, kuckanje, udaranje, a onda se taj muk počeo da širi dalje. Ličilo je na zaprepaštenost, na stegnuto grlo. Potrajalo je samo tren, i ma koliko da je bilo neobično, i strašno, kao da je krv prestala da kola u nekom velikom tijelu, znao sam šta se desilo. Odahnuo sam.
Nisam pogriješio, Harune! Mnogo me je muke stalo, ali sam upoznao ljude.
Onda su se ponovo javili glasovi, samo drukčiji nego maločas, drukčiji nego svaki dan, mukli i opasni, slični teškom uzdahu, pa prituljenom režanju. Čuo sam u njima iznenađenje, strah, ljutinu, čuo sam potmulu grmljavinu, kao pred oluju, pred smak svijeta, čuo sam sve što sam htio.
Opet mi se vratio osjećaj lakoće i sigurnosti.
Pošao sam za čaršinlijama, pomiješan s njima, osjećajući njihovu jaru i ljut miris njihovih tijela (to je miris iznenadnog zaprepaštenja i bijesa koji se još nije odredio; u boju ljudski miris je oporo sladak, na krv), slušao jedva razumljiva pitanja, kao vraćanje, suludo mrmorenje, klokotanje duboke vode, podzemni tutanj, i nisu bile važne riječi već to zmijski piskavo siktanje, ti mutni trbušni glasovi koji su ih pretvorili u nešto nepoznato, i opasno, čega se više nisu ni sami sjećali.
Valjali smo se čaršijom, u jednom pravcu, s glavom podignutom prema nečemu što čekamo, naprijed, dodirujući se ramenima, stisnuti, a ne videći jedan drugoga, istiskujući slabije, ali nas je bilo sve više, neraspoznatih, pretvorenih u mnoštvo, pretopljenih u njihov strah i snagu. S mukom sam se odupirao čudnoj i snažnoj potrebi da budem nerazumna razbješnjela čestica, čuo sam svoje vlastito režanje i osjećao omaglicu od neke opasnosti koja je i mene ugrozila. Oživljavao sam svoj osjećaj nadmoćnosti, da se ne bih prepustio prastaroj potrebi da jurišam s ugroženim plemenom.
Hadži-Sinanudinov dućan je, širom otvoren, i pust.
Potrčali smo u drugi sokak, u treći, i u Kazazima se zaustavili pred gomilom što je stala. Probio sam se s mukom.
Sredinom sokaka, na slobodnom prostoru, između ljudi što su zastali, i onih naprijed, što su se razmicali, sejmeni su vodili hadži-Sinanudina.
Razmahnuo sam ramenima i izašao ispred prvih, koje je zaustavio strah. Ne mogu više biti jedan od mnogih, moj čas je došao.
Iskoračio sam na slobodan prostor, uzbuđen, znajući da me gleda stotinu užagrenih očiju, i pošao za sejmenima.
- Stanite! - viknuo sam.
Gomila je zatvorila sokak.
Sejmeni su zastali, pogledali me, začuđeni. Pogledao me i hadži Sinanudin. Lice mu je mirno, učinilo mi se da se osmjehnuo, prijateljski, ili sam želio da tako bude, u uzbuđenju, da me ohrabri, a bio sam zaista uzbuđen, zbog ovih ljudi, zbog njega okruženog sejmenima, zbog važnosti ovoga što činim, zbog onih koje mrzim, zbog svega što sam čekao cijelu dugu vječnost.
U tišini, koju sam očekivao, a opet me zapljusnula kao vrela voda, sejmeni su skinuli puške i okrenuli ih prema gomili. Peti, nepoznat, nenaoružan, upitao me ljutito:
- Šta hoćeš?
Stajali smo jedan prema drugome, kao dva rvača.
- Kuda ga vodite?
- Šta te se tiče!
- Ja sam šejh Ahmed Nurudin, božji rob i prijatelj tog dobrog čovjeka što ga vodite. Kuda ga vodite? Pitam u ime ovih ljudi koji ga poznaju, pitam u ime prijateljstva koje me veže za njega, pitam u njegovo ime, jer on sad ne može da se brani. Ako je išta rđavo rečeno o njemu, laž je. Svi smo mu jamci, i svi smo svjedoci da je to najčestitiji čovjek u kasabi. Ako njega zatvorite, ko treba da ostane na slobodi!
- Zreo si - rekao je čovjek mračno - i ne bi trebalo da te savjetujem. Ali bi bolje bilo da se ne miješaš.
- Idi kući, šejh Ahmede - rekao je hadži Sinanudin, za čudo vedro. - Hvala ti na prijateljskim riječima. I vi, dobri ljudi, raziđite se. Ovo je neka greška i ispraviće se, sigurno.
Svi tako misle: greška. A greške nema, postoji samo ono što ne znamo.
Ljudski grozd se razmaknuo, i sejmeni su odveli hadži-Sinanudina. Gledao sam za njima, stojeći u mjestu, i mene su tako vodili, i Haruna, samo niko nije izašao da rekne lijepu riječ za nas. Ja sam rekao, i znao sam da sam viši od njih. Nije me uznemirio osjećaj krivice što je zatvoren dobar čovjek, jer da je drukčiji, sve ovo ne bi imalo nikakva smisla, ne bi ničemu poslužilo. Ako i strada, poslužilo bi to većem i važnijem cilju nego što je život ili smrt jednog čoveka. Sve ću učiniti za njega što budem mogao, a Bog neka odredi kako hoće. Srećom, nije se desilo ono što je bilo najbesmislenije od svega: da su ga odmah pustili.
Ljudi su otišli za hadži-Sinanudinom i sejmenima, i dok su posljednji zamicali za ćošak, vidio sam Mula-Jusufa kako stoji pred jednim praznim dućanom. Nisam ga pozvao, a on je prišao, kao opčinjen, sa strahom u nesigurnim očima. Čega se boji? Učinilo mi se da njegov pogled i njegova misao ne idu za hadža-Sinanudinom, već se zadržavaju na meni, ukočeni, užasnuti, ne usuđujući se ni da me izbjegnu.