Te noći nisam mogao da ostanem u bašči, potrebno mi je bilo da se odvojim, da zaboravim, a ovdje se sve nametalo kao izazov. Mjesečina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor, cvijeće je mirisalo prejako, razdražujuće, počupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane samo čkalj i pusta ledina, da ostane mezarje, bez oznaka, da ne podsjeća ninašto, da ostane gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas, i rijeku bi trebalo zaustaviti da ne žubori podsmješljivo, i ptice podaviti po krošnjama i pod strehama da ne čučore besmisleno, i porušiti sve vodenice pod kojima se kupaju gole djevojke, zagraditi sokake, zakovati kapije, silom utišati život, da ne buja zlo.
Urazumi me, Bože.
Nikad nisam s takvim nerazumnim bijesom mislio o ljudima i životu. Uplašio sam se. Odakle ta želja da ničega ne bude?
Htio sam da uđem u sobu, morao sam da uđem, a nisam mogao. Čudnom snagom zadržavala me noć koju sam mrzio, jača od mene. A kad sam se već predao, osjetio sam da me utišala. Savladala me blagim nasiljem tihih zvukova, snenih i samo sebi važnih, svjetlucavim mrakom što je treperio u jedva vidljivom kretanju, u neobičnim sjenkama i oblicima, u mirisima što su prodirali duboko u krv i postajali dio mene, mirisalo je životom što se sitnim glasićima i pokretima spliće u nešto jako, jače od svega što bih htio, neodvojivo od mene, isto što i ja sam, još nepronađen a željan, zaboravio sam da je maločas mjesečina bila ledena i da je mirisala sumporom, to je bio samo strah od nje, sad ga nema, i mirno svjetlo je nada mnom i nad svijetom, trag nečega u meni, nečega što je moglo biti i što je bilo, nečega što će biti ako ustrajem u ovom praznom stanju, bez odbrane i bez zaštite, sa dignutom ustavom navike i svijesti i volje. Ili će iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate želje, i biće kasno kad izađu, nikad više neću moći misliti da su pomrle ili ukroćene, i nikad više neću biti ono što sam bio. A činilo mi se da nemam snage da ih zaustavim, da ih vratim u tamu njihovog prinudnog boravka, nisam to čak ni želio. Nejasno mi je kakve su, znao sam samo da su veoma snažne. Nevine nisu, sigurno, ne bi se krile.
U tom času nemoći i čekanja, a želio sam da potraje, Bog me spasao od opasnog razgrađivanja. Kažem Bog, jer slučaj ne bi mogao biti tako tačan, tako izračunato predusretljiv, da dođe baš u onom neuhvatljivo malom djeliću vremena kad su nepoznate snage u meni počele da rastu, nepoznate, još neobasjane mojim unutrašnjim vidjelom, ali nagomilane i upola oslobođene. Poslije, dok sam razgovarao sa Mula-Jusufom, drago mi je bilo što se nisu otele, ali sam žalio što nisam vidio kakve su. Zato sam bio rastresen, u sebi, pred drugima sam naučio da se krijem.
Prišao je tiho, čuo sam ga tek kad je zaškripao pijesak pod njegovim opreznim nogama, i kad me oprljio njegov stišani dah. Znao sam odmah ko je, i ne okrećući se, jer niko ne gazi tako nečujno, suviše je rano usvojio oprezan korak.
- Jesam li te omeo u razmišljanju?
- Nisi.
I glas mu je tih, skriven, ali još nevješto, ptice pjevaju u njemu. I oči ga izdaju, svijetle su i nemirne.
Ništa ga ne pitam, sam treba da kaže. Pristao je da nema ličnih tajni, osim onih koje niko ne može saznati. Red u tekiji je strog, i zapamtio bih da nije rekao gdje se zadržao.
- Bio sam u Sinanovoj tekiji. Abdulah-efendija je govorio o spoznaji.
- Abdulah-efendija je mističar. On pripada bajramijskom redu.
- Znam.
- Šta je govorio?
- O spoznaji.
- To je sve što znaš? Nisi ništa zapamtio?
- Zapamtio sam stihove koje je tumačio.
- Čije stihove?
- Ne znam.
- Da čujem.
"Tajnu božjeg jedinstva ne zna Ahriman.
Pitaj Asafa, on zna.
Može li vrabac pojesti zalogaj kao Anka-ptica?
Može li jedna testija zahvatiti vodu velikog mora?"
- To su Ibni Arebini stihovi. Govore da je spoznaja božje mudrosti moguća samo odabranima, samo rijetkima.
- A šta ostaje nama?
- Da spoznamo ono što možemo. Ako vrabac ne može progutati zalogaj Anka-ptice, uzeće koliko je u stanju. Testijom ne možeš zahvatiti cijelo more, ali i ono što zahvatiš i to je more.
Naglavce, sa strašću i uživanjem sam se bacio na to olako pobijanje Ibni Arebine mistike, možda prvi put uviđajući da su nebesa i tajne svemira, da su tajne smrti i postojanja, najpogodnija oblast u koju se može pobjeći od ovozemaljskih briga. Kad ne bi postojale, trebalo bi ih izmisliti, kao pribježište.
Ali ovaj mladi čovjek nije prikladan sabesjednik. Čovjek doduše najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi. A on je stajao preda mnom, lica osvijetljena mjesečinom tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta. Stajao je poslušno, nije mogao da ode dok ga ne otpustim, ali je misao njegova otišla bez njega, bogzna kuda i kako daleko, nju nisam mogao da zadržim, i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izražava dužnu poslušnost. A stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove pažnje i od mogućnosti njegova shvatanja, da je sigurno slušao samo očima, posmatrajući micanje mojih usana. Bilo je besmislenije nego da sam riječi vikao u prazan bunar, bar bi ih odjek vraćao. Nije se ni trudio da shvati. Da se saglasi sa mojom mišlju, makar je i ne shvatio. Nije on dugo slušao stihove u Sinanovoj tekiji.
Neiskusan je, izložio se mjesečini, još ne umije da se krije tamom i lažnim izrazom, oči su mu širom otvorene, tobože sluša. Ali sjaj nečeg viđenog prije ovog časa, svjedoci protiv njega, kazuje da me ne čuje, izdaju ga. Šta je u njima? Kakva slika ili sjećanje, kakva riječ što još odzvanja, kakvo to sneno pamćenje, kakav grijeh? Bljedilo mjesečine nije ugasilo zdravu boju njegovih obraza, osjenčenih muškim crtama mladog težaka, ženika, i snagom jake krvi. Šta traži u ovoj tišini svetog mjesta, u tvrdim okovima derviškog reda, on je od ovog svijeta, od ove đurđevske noći, od ove osvijetljene mlake tame što zove u grijeh, miris miloduha je na njemu, donio ga je na rukama, u dahu, prožet je čarolijom ostrašćenih sokaka, čuo je tetrijebski šapat i ogluhnuo od njega, možda mu u obeznanjenom dlanu još bije udar krvi nekog drugog mladog tijela i teško stišavani plamen suklja iz njega kroz otvore očiju. Opoganjen je ovom poganskom noći, uprljan, oprljen, osvijetljen, očišćen, trebalo bi ga staviti večeras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tuđoj vatri, ugušiće ga ova tekijska tišina, i samoća, zašto se ne vrati u noć i ne bude ono što je, teško će dočekati daleku zoru, miloduh miriše večeras, nešto se dešava večeras, nešto je strašno večeras, mjesec dugo neće zaći, po zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujućih sjenki prštaće varnice vodenih kapi pod vodenicama, pod johama, mjesec će sjati cijelu ovu noć, mjesec će zvati cijelu ovu noć, otići treba, s njim, otići sam, otići i lutati, otići i ne vratiti se, otići i umrijeti, otići i živjeti, ove noći što ostaje kad se sve gubi.
Eto, provalilo je.
Sigurno nije trajalo duže od trena, koliko očni kapak da se spusti, znao sam po tome što je mladić stajao preda mnom sa sleđenim odsutnim smiješkom, ništa nije čuo, ništa osjetio od orljave u meni, nezačuđen ludilom što me iznenada obuzelo. Došlo je, kao buna, poslije muke i straha zbog brata, poslije sumnji što su me uzdrmale u korijenu, provalila je sila života što čeka da se poruše temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade, ostavivši krš i pustoš. Nisam mogao tada, u tom času zaprepaštenja, da sudim sebi, ni da se kajem, ni da se molim, suviše je još sve bilo vrelo. Kao da je grom udario i sprljio me, oduzevši mi snagu.