Hoće li se javiti sjenka Ishakova? Ovo je njegovo vrijeme.
Stražar se vratio. Muselim ne može da me primi.
- Jesi li rekao ko sam? Da nisi zaboravio moje ime?
- Ahmed Nurudin. Šejh tekije. Nema vremena, kaže. Dodi drugi put.
Nije znao za pismo.
Odjednom je nestalo svih sjenki, zaboravio sam na topole, na mutan dan, na tugu, na uspomene. Imao sam pravo: ništa ne treba čekati, svemu treba ići u susret. Ako čovjek nije glup ni kukavica, nije ni bespomoćan.
Na Alijaginoj avliji stajala je kadijina sluškinjica u ishodnim haljinama. Zejna mi je šapatom kazala da je kadijinica kod Alijage, dva puta je morala da ide po nju. Aga je tražio da svakako dođe, ona ne zna zašto.
Zastao sam na samom početku stepenica. Kroz otvorena vrata odozgo se čuo razgovor. Ne bih ga osluškivao da me nije iznenadio i da mi nije potreban. Starac je tražio od kćerke da mu kadija svakako dođe. Nije odustao od svoje namjere.
- Važno je - čuo sam kako šišti. - Učinio je glupost, on ili drugi, ali će i on biti kriv. Neka dođe, ili neka pusti čovjeka. Da se i ja smirim.
- Ne miješam se u njegove poslove, ne tiču me se. Sad ponajmanje. A bolje bi bilo da se ni ti ne miješaš.
- Misliš da želim da se miješam? Ne želim. I ne mogu. Star sam, nemoćan, bolestan. Kako mogu da se brinem za druge? Ali, moram. Očekuju to od mene.
Je li to Alijagin glas, plačljiv, slabotinjski, gnječav od samosažaljenja? Jesu li to njegove riječi? Bože veliki, zar nikad ništa neću saznati o ljudima!
- Ne moraš, već hoćeš. Navikao si da se čuje tvoja riječ. Ti voliš što je tako.
- Ne volim. Neću više, nemam snage nizašto. Nemam snage ni da im to priznam. Pomozi mi, neka ga pusti, zbog mene. Da se ne kaže da sam zaboravio prijatelja, a zaboravio sam. Ovo malo daha što je ostalo u meni, to je za tebe. I za Hasana. A kako da im to kažem?
- Dobro, oče, još ćemo razgovarati, nismo preko svijeta.
- Hitno je. Vrlo hitno.
- Doći ću sutra.
- Dodi rano, da mi kažeš šta je rekao. Noć je dobra za razgovore.
Šta je ovo? Prva pukotina se javila gdje sam držao da je stijena najčvršća. Osjetio sam prezir prema njegovoj slabosti, koju krije, i stid, kao da sam ga zatekao na sramotnom poslu.
Sišao sam do papučluka, kao da sam tek stigao.
Digla je ruku da spusti peču na lice, ali je odustala kad me prepoznala. Upitao sam kako je otac, odgovorila je, kratko, i htjela da prođe. Morao sam je zadržati, nisam snebivljiv kao nekad.
- Samo dvije riječi, ako ti se ne žuri.
- Žuri mi se.
- Proljetos smo počeli jedan razgovor, trebalo bi da ga dovršimo. Brat, je, doduše, mrtav, ali ja sam živ.
- Pusti me da prođem.
- U prijateljstvu sam s tvojim ocem. U velikom prijateljstvu.
- Šta se to mene tiče?
- Pomoći ću ti u onome što želiš, da te ne zaboravi, pred smrt. A ti nagovori kadiju da pusti hadži-Sinanudina. Drukčije se ne nadaj ničemu. Nudim ti sporazum, najviše bi tebi koristilo.
- Ti meni nudiš sporazum?
- Nudim. I ne preziri ovo što kažem.
Preko blistavih ženinih bionjača preletjela je sjenka mržnje, ili prezira. Uvrijedio sam je, a to sam i htio. Sad kadija neće pustiti hadži-Sinanudina, čak da je i namjeravao.
Nije mi bilo lako da budem grub. Pogodila me njena srdžba, kao bič. Potrebna bi mi bila božija milost kad bi se udostojila da mi bude neprijatelj.
Ušao sam u Alijaginu sobu, misleći više na munju u ženinim očima nego na njenu ljepotu. Kuda ide njena zatvorena misao, suviše vrela da bi mirovala? U što se ispreda njeno prezrivo ćutanje? Bila bi možda dobra žena i dobra majka, a šta je kad to nije?
- Jesi li predao pismo?
Nesabrano sam gledao u starca, još zasjenjen ženinim prezirom.
- Dolazila ti je kći!
- Svaki dan dolazi. Brine se što malo jedem. Jesi li razgovarao s njom?
- Zar ona i s kim razgovara?
- Pa razgovara, čini mi se. Ti je ne voliš?
- Molio sam je za hadži-Sinanudina. Neka nagovori kadiju da ga pusti.
- I šta je rekla?
- Ništa.
- Čudna je ponekad.
- Kako se osjećaš? Izgledaš čio.
- Tako se dobro osjećam, da ću poželjeti, Bože oprosti, da mi svaki dan zatvaraju prijatelje.
Ovaj glas je bodar i siguran. Zar nisam maločas čuo drukčiji, uplašen i plačljiv?
Kakvu on to igru igra? S kime? Sa sobom, zbog drugih? Ili s drugima, zbog sebe? I šta je on? Splet navika? Zamišljena slika? Produženo sjećanje? Je li važnije ono što drugi od njega očekuju, ili njegova vlastita nemoć? A oboje u njemu živi, i odlučuje. Stari ponos ga goni da se umiješa, a odupire se sve njegovo sadašnje. Predsmrtni umor ga tjera da sklopi oči, a pokazuje ljudima privid nekadašnje snage, njenu sjenku. Završava li svaki čovjek tako što se bori sa sobom bivšim?
Šta će prevagnuti?
- Tatar me ucjenjivao - rekao sam, sjedajući mu podno nogu. - Bio je bezobrazan kad je vidio da je pismo bez imena.
- Što ga nisi poslao u... Oprosti. Trebalo je da platiš. Odmah bi se smekšao.
- Prilično sam se uplašio. I to me navelo na misao, da li je u redu što sam te opteretio ovom brigom, i što sam te nagovorio da se umiješaš.
- Ne znam o čemu govoriš.
Glas mu je nestrpljiv, gotovo uvrijeđen.
- Nagovoriti možeš budalu, ili nerazumno dijete, a ne mene. Ti si govorio samo o pismu. Ja sam rekao da moramo učiniti više. Ili me pamet sasvim izdala? A čime si me opteretio? Ustati ne mogu, ali govoriti, srećom, mogu. A niko me ne može osloboditi brige o prijatelju. To je pitanje moje savjesti.
- Moglo bi da bude opasno.
- Za mene više ništa ne može biti opasno. Ili ako hoćeš, sve je opasno. Smrt čuči za vratima, čeka. Dok nešto činim, ne mislim na nju, ne tiče me se. Živim.
Govorio je sigurno, i zvučalo je ubedljivo. Kao i ono drugo, maločas. A nešto od to dvoje mora da je više njegovo, bliže onome što misli i želi.
Uostalom, svejedno. Utvrđivaću ga u onome što mi je potrebno, vjerujući mu. Rekao sam, laskajući:
- Drago mi je što to kažeš. Cijenim hrabre i plemenite ljude.
- I treba. Ako ih nađeš. Samo, stari ljudi nisu ni hrabri ni plemeniti. Nisam ni ja. Možda sam samo lukav, to je od dugog trajanja. Šta mogu meni, ovakvom? Hoće li zatvoriti ili ubiti čovjeka koji je već stao na svoju posljednju stazu? Ljudi su glupi, poštedjeće nekorisnog starca, a uništiće mladića pred kojim je život. Zato ću uzeti sve na sebe, baš sve, iskoristiću tu prednost, javlja se samo jednom u životu.
Smijao se, kašljući.
- Pakosno, je li? Biti junak bez opasnosti. Pakosno, i šaljivo.
Ne znam je li šaljivo, niti sam siguran da bi ga poštedjeli. Ali neka bude, starče, kako ti hoćeš. Žalio bih ako stradaš, a još više bih žalio ako ne uspijem. Nismo više važni ni ti ni ja.
Začudo, nijednom do sad nije me upitao zašto je hadži Sinanudin zatvoren, ni da li je kriv. Rekao sam, kako sam čuo, da je nečim umiješan u bjekstvo Posavaca, i da je njegovo hapšenje početak hajke na ugledne ljude, zbog sve češćeg odbijanja da se pokore carskim i valijskim naredbama, a povod je neplaćena ratna pomoć. To podbijanje zuba treba da posije strah, poslije pobuna u Posavini i Krajini, da zlo djelo ne bude ovdje primjer nikome. Kao što i ne treba da bude. I baš zato, da ne bi bilo veće pometnje, da se ne desi što niko pametan ne bi želio, treba ukloniti one koji stvaraju smutnju i nezadovoljstvo, koji vrše zulum, tobože pod vidom zakona, i koji bi svojim rđavim postupcima mogli natjerati ljude na ružna i krvava djela. Ako hadži-Sinanudinova nesreća pomogne da ih Bog odstrani od nas, neće biti uzaludna ni ta nesreća, ni naše brige.