- Ti opet misliš da ćeš činiti ono što ti budeš htio - rekao mi je Hasan.
- Činiću ono što mi zakon i savjest nalažu.
- Svako misli da će nadmudriti sve druge, jer je siguran da samo on nije glup. A tako misliti zaista je glupo. Onda smo svi glupi.
Nisam se osjetio povrijeđen. Ova oštrina mi je potvrdila da ga muči neki nemir, ne znam kakav, ali se nadam da je prolazan. Bila bi šteta da potraje duže, šteta i za njega i za mene. Potreban mi je neozlijeđen, bez težine i bez gorke misli. Volio bih ga i ovakvog, volio bih ga ma kakav da je, pogotovu kad sam mu ravan, ali mi je milije da bude moja svijetla strana. On je neobaveznost, slobodni vjetar, vedro nebo. Ono što ja nisam, ali mi ne smeta. Jedini je čovjek koji ne poštuje moj položaj, i žali za mnom ranijim, a ja nastojim da budem što sličniji liku koji on vidi. Ponekad i vjerujem da sam takav. Tražio sam ga, poslije susreta s mrtvim kadijom, bio mi je neophodan, jedini on, samo sam njega želio da vidim, samo je on mogao odagnati moj čudni strah. Vezao sam se za njega, još jednom, zauvijek, i vraćaću ga sebi, kad god to bude potrebno. Ne znam tačno zašto, možda zato što se ne boji života. Ovo mjesto mi daje sigurnost, ali će mi darovati i samoću. Što je veća visina, veća je i pustoš. Zato ću čuvati prijatelja, biće mi vojska i topli zaklon.
Uskoro je ta potreba postala još jača.
Prihvatio sam se teške dužnosti, smatrajući je štitom i oružjem u borbi na koju sam bio prisiljen. Ali nije prošlo mnogo vremena a ja sam morao da se branim. Gromovi, doduše još nisu udarali, ali se čula zloslutna grmljavina.
Dobivši carski berat, kojim je silahdar Mustafa platio svoju zahvalnost i potvrdio moje zvanje, odlučio sam da za sve što učinim, pitam samo svoju savjest. Odmah sam osjetio hladan vjetar oko sebe. Oni koji su me doveli na ovaj položaj, odjednom su zaćutali kad su vidjeli da ne popuštam. Ali su se sve češće počeli javljati glasovi da sam ja kriv za smrt ranijeg kadije. Uzalud sam tražio ljude koji ih pronose, bilo je kao da lovim vjetar. Da li je neko rekao, kad se nije potegla ničija odgovornost, ili su znali i ranije, pa im je sad zatrebalo? Možda me ne bi ni uzeli da sam bio potpuno čist.
Ne znam da li bih i ja popustio, tvrdoglav kakav sam bio, i siguran zbog visoke zaštite, a ne znam da li bi i oni više pristali i na kakav sporazum. Počeli smo da se lovimo.
Uznemiravao me i muselim, i bivši i sadašnji. Bivši je sjedio u svome selu, prijetio i slao pisma u Carigrad. Sadašnji, koji je ranije već bio na muselimskoj dužnosti i znao kako je to mjesto klimavo, lukavo je puštao da sve ide mimo njega, ne zamjerajući se nikome ko bi mu mogao ma čime naškoditi. Saznao sam da je čak obavijestio svoga prethodnika da se skloni prije nego što je poslao sejmene da ga tobože traže. I niko mu to nije uzimao za zlo.
Od kasabalija sam zazirao. Nešto zato što sam ih prezirao, a više zbog toga što sam dobro upamtio koliko je u njima zla i rušilačkog bijesa. Nisam više umio da razgovaram s tim ljudima, jer nisam znao ko su, a oni su osjećali da ih ne volim, i gledali me mrtvo, kao stvar.
Išao sam muftiji. Sve je bilo kao i onda kad sam spašavao brata, igrajući pred njim ludu. Samo što sam sad smatrao da se ne moram ponižavati, bar ne suviše. Pitao je: koji muselim? koji kadija? Ili je počinjao da priča o carigradskom muli, kao da je njega jedinog poznavao na svijetu. A jednom je, kao u najsurovijoj šali, nekom zakašnjelom vezom, izvukao iz sjećanja moga brata Haruna, upitavši me da li je pušten iz tvrđave. Malik je gledao u njega kao u riznicu mudrosti. Na kraju me otpuštao nestrpljivim mahanjem žute ruke, i više nisam ni dolazio tom jadniku, koji bi bio obična budala, da nije muftija. Malik je razglasio da me muftija ne trpi. Svi su u to povjerovali, jer su tako htjeli.
Bio sam odlučio da se odrečem ajluka, ali sam morao da odustanem od te lijepe namjere. Okružio sam se povjerljivim ljudima, da ne pipam po mraku, a oni su me obilato uznemiravali ružnim glasovima koje su čuli ili izmislili. Svi su tako činili, i sve smo znali jedan o drugome, ili smo mislili da znamo. Platio sam Kara-Zaimu da mi javlja što čuje kod muftije. Bog zna ko od ovih mojih prisluškuje moje riječi, za druge!
Jedino je Mula-Jusuf, koga sam zadržao uza se, zbog lijepog rukopisa i zbog opreza, ćutao i mirno radio svoj posao. Vjerujem da mi je vjeran, iz straha. Ali bdijem i nad njim.
Živio sam kao u groznici.
Sve uznemireniji, upustio sam se u rabotu, prilično ružnu, ali objašnjivu. Tražeći zaštitnike, počeo sam da pišem pisma vezirovim doglavnicima, veziru, carskom silahdaru, šaljući darove i tužbe. Darovi su bili korisni, ali tužbe dosadne. I znao sam to, ali nisam mogao drukčije, kao da sam gubio razbor. Bila su to upozorenja da se stane na put bezbožništvu, zazivanja da se spašava ugrožena vjera, vapaji da me ne ostavljaju samog na ovom mjestu toliko važnom za carstvo, i ma koliko da sam osjećao štetnost tih zaklinjanja i proklinjanja, uz koja nisam mogao da ponudim ni savezništva, ni moćnija prijateljstva, ni znatnije koristi, pa sam čak otkrivao koliko sam sam i nemoćan, osjećao sam neopisivo zadovoljstvo da ih šaljem u svijet i čekam neko rješenje. Tako opsađeni vojskovođa, koji je ostao bez vojske, šalje pozive i čeka pomoć.
Treba li i reći da mi to nije pomoglo?
Slomilo je samo šiju pređašnjem muselimu, jer je na moju molbu, da se okonča ovo bezakonje, stigao valijski defterdar, i, pozvavši muselima na razgovor, otpremio ga pod stražom u Travnik, gdje je udavljen.
Okrivljen sam i za ovu smrt. Za uzvrat, valija me obavezao na poslušnost, koju su mu ovdje odavno otkazali. Pristao sam, spašavajući se.
Pomišljao sam da sve ostavim i da se povučem, ali sam znao da je kasno. Srušili bi me čim bih izašao iza ovog mazgala.
(Znam da pričam prebrzo i smušeno, znam koliko preskačem, ali ne mogu drukčije. Sve se stislo oko mene, kao obruč, i nemam ni vremena ni strpljenja da pišem polako i pipavo. Nisam žurio dok sam bio miran, sad trčim, i sabijam, kao da mi je plamen nad glavom. Ne znam ni zašto pišem, ličim na usamljenog samrtnika što okrvavljenim noktom urezuje u stijenu znak o sebi).
I Hasan se sve više udaljava. U početku sam mislio da mu je Mula-Jusuf ispričao o hadži-Sinanudinu, ali sam se uvjerio da je razlog sasvim drugi. Nije ni zbog Dubrovkinje: pobjegla je od naše oštre zime, i znao je da će je proljeće vratiti.
Na nesreću, svoju i moju, otišao je po neke rođake u okolini Tuzle, što su u pobuni stradali, kao i mnogi drugi. Miralaj Osman-beg dobro je obavio svoj posao, pobio, popalio, sa zemlje otjerao, poslao u surgun, i svijet je dočekao zimu u velikoj nevolji. Doveo je te rođake, žene i djecu, i smjestio ih u svojoj kući. Otada je postao sasvim drugi čovjek, težak, zamoran, dosadan. Pričao je o raskopanom životu, o zgarištima, nesahranjenim mrtvacima, i naročito o djeci, pored popaljenih kuća, gladnoj, unezvijerenoj, sa živim strahom u očima zbog svega što su vidjela.
Nestalo je njegove bezbrižne površnosti, podrugljive lakoće, vedrog časkanja, građenja mostova od vazdušastih riječi. Uznemireno je govorio samo o toj posavskoj nesreći, i to nekako mučno, bez ranije igrivosti, zamučeno i otežalo.
Stradalnike, koji su ležali pobijeni pod crnom posavskom zemljom, ili su se vukli dalekim putevima u progonstvo, nazivao je samoubicama i bošnjačkim ludama. - Naša oduševljenja, govorio je, isto su toliko opasna koliko i naša nerazumnost. Šta su mislili, ako su išta mislili? Da će izaći na kraj s carskom vojskom, kojoj nije potrebna hrabrost ni oduševljenje, jer je naoružana i bezobzirna? Ili su se nadali da će ih ostaviti na miru, kao da iko može pustiti da se iskra razgori, ma koliko kuća bila trošna? Zar nam već nije dosta snage što klade valja i praznog junaštva iza kojeg ostaje samo pustoš? Zar nerazumni očevi smiju tako da određuju sudbinu svoje djece, ostavljajući im u amanet patnju, glad, dugo siromaštvo, strah od svoje sjenke, kukavičluk kroz pasove, ubošku slavu žrtve?