Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Možda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je želio da ode, i otišao je, ne žureći, da ne pokaže nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da što prije ostane sam s onim što je donio u očima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti, nesvjestan, slijep i gluh, ali ja znam da je bio tu, i nisam želio da ga se stidim. Ni da ga mrzim. Htio sam da ostanem sam sa sobom.
Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije, ali to je nailazilo i odlazilo, kao trenutno gubljenje svijesti, kao neobjašnjivi prkos redu u sebi. Bila su to kratka posrtanja, koja nisu ostavljala traga. A te noći činilo se da me zadesila potpuna pometnja, da su sve veze popucale u meni, i da nisam ono što sam bio. Sagledao sam jednu svoju mogućnost, koja bi mogla da postane razorna, ako ustraje.
Prvo što sam osjetio bio je strah, još dalek, ali dubok, siguran, kao izvjesnost da ću platiti taj trenutak. Kazniće me Bog mukom savjesti, i neću dugo čekati da se javi. Možda ove noći, možda sad.
Ali se ništa nije desilo. Stajao sam na istom mjestu, nogama ukopan u pijesak baštenske staze, rastresen i umoran, jedva još vreo od vatre što je buknula u meni. Oprosti mi, Bože, šaptao sam nesvjesno, bez učešća, ne sjećajući se molitve koja bi mi u tom času mogla pomoći.
Odmaknuo sam se sa tog mjesta, kao da sam bježao, i stao uz ogradu nad rijekom.
Činilo mi se da nijedne misli u meni nema, da su mi čula pretrnula od udara. Ali za čudo, bio sam svjestan svega, osjetljiviji i prijemljiviji za sve oko sebe nego maloprije. Uho je hvatalo zvonke šumove noći, jasne i prečišćene, kao da su se odbijali od stakla. Razlikovao sam svaki posebno a svi su se opet slivali u zajedničko brujanje, vode, ptica, lakog vjetra, izgubljenih dalekih glasova, tihog hujanja noći što se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih krila. I ništa mi sve to ne smeta, ne uznemiruje me, htio bih da je više tih glasova, šumova, brujanja, lepeta, da je više svega, izvan mene, možda sam i čuo tako jasno da ne bih slušao sebe.
Bilo je to vjerovatno jedini put u životu da su se glasovi i šumovi, da su se svjetlo i oblici, javljali kao ono što jesu, kao zvuk, šum, miris, obličje, kao znak i objava stvari izvan mene, jer sam slušao i gledao izdvojen, neumiješan, bez tuge i bez radosti, ne kvareći ih i ne popravljajući, živjeli su sami, bez mog učešća, neizmijenjeni mojim osjećanjima. Tako samostalni, istiniti, nepretopljeni u moju misao o njima, ostavljali su pomalo ravnodušan utisak, kao tuđa neprepoznata stvar, nešto što se dešava, što biva mimo svega, zaludno i nepotrebno. Isključio sam se, i bio isključen, odvojen od svega oko sebe, i svijet je prilično avetinjski, živ ali ravnodušan. A i ja sam osamostaljen i neprobojan.
Nebo je ispražnjeno i pusto, nije ni prijetnja ni utjeha: gledao sam ga tako izmijenjeno, izvrnuto i razbijeno u vodi, blizak odsjaj a ne tajanstveno prostranstvo. Odsjevi kamenih bjelutaka vidjeli su se u bistroj vodi, kao trbusi riba što spavaju ili umiru na plitkom dnu, pritajeni i nepomični poput mojih misli, ali one će isplutati, neće ostati na dnu mene. Pa neka ih, neka ustanu kad ožive, kad budem mogao da ih primim sa značenjem koje nije samo nagovještaj. Za sad su mirne, i možda moja čula blago piruju, u zatišju, za koje ne znam koliko će trajati, svoja i oslobođena. Za čudo, čula su čista i nevina kad ih ja ne opterećujem nasiljem misli, ili želja, oslobađala su i mene i vraćala me u mir, u neko daleko vrijeme koje možda nije ni postojalo, toliko je lijepo i čisto da ne vjerujem u njegovo bivše postojanje, iako ga sjećanje nosi. Najljepše bi bilo ono što je nemoguće, vratiti se u taj san, u nesaznano djetinjstvo, u zaštićeno blaženstvo toplog i tamnog praizvora. Nisam osjećao tugu i ludost takve žudnje, koja nije želja, jer je neostvariva i kao pomisao. Lebdjela je u meni kao stišana svjetlost, okrenuta nekud unazad, u nemoguće, u nepostojanje. I rijeka je tekla unazad, sitni nabori vode okovani srebrom mjesečine nisu oticali, a rijeka je opet tekla svome izvoru, kamena riba bijelog trbuha isplivala je na površinu, a rijeka je opet tekla svome izvoru.
Tada mi je došlo do svijesti da to oživljava moja misao, počinjući da preobraća ono što vidim i čujem u bol, u sjećanje, u neostvarive želje. Iscijeđeni sunđer moga mozga počeo je da se natapa. Vrijeme odvajanja bilo je kratko.
Zar mislite da će čovjek postići ono što želi?
Na sokaku, pored tekijskog zida, zaraslog u bršljan, čuli su se koraci. Nisam obratio na njih nikakvu pažnju, jedva sam ih i zapazio, po nečemu što je moglo da izgleda neobično, ali je utisak ostao sasvim površan, neprovjeren, rastresenost mi nije dopuštala da povežem pojavu i mogući uzrok. Nije me se ticalo ni ko je mogao da prolazi u to kasno pretponoćno doba pored tekije, posljednje kuće na izlasku iz kasabe. Ništa se u meni nije pokrenulo, nikakav predosjećaj, nikakva slutnja, ti koraci su imali značaja koliko i let noćnog leptira, i ništa me nije upozoravalo da bi mogli biti presudni u mome životu. Kakva je to šteta i kakvo čudo što čovjek ne osjeća ni najneposredniju opasnost koja mu prijeti. Da sam znao, zatvorio bih teški mandal na kapiji, i ušao u kuću, neka se tuđe sudbine rješavaju bez mene. Ali nisam znao, i nastavio sam da posmatram rijeku, nastojeći da je vidim kao trenutak ranije, nju samu, bez sebe. Nisam uspijevao, skoro će ponoć, pomalo sam sujevjerno išao u susret tom času buđenja duhova svakakvog mraka, očekujući da se nešto desi i od ove moje tišine, dobro ili zlo.
Koraci su se vratili, tihi, tiši nego maloprije. Nisam znao kakvi su, a bio sam siguran da su isti. Nešto u meni je znalo, uho je zapazilo neobičnost o kojoj nisam razmišljao, i zapamtilo je: jedan korak je oprezan, drugi nečujan, možda čujan samo zato što je bilo nemoguće zamisliti da neko ide na jednoj nozi, pa sam sam stvarao privid tog drugog nepostojećeg koraka. Noćobdija se nije čuo, je li to poranio neki jednonogi duh?
Koraci su zastali pred kapijom, onaj stvarni, tih i oprezan, i moj, nečujni.
Okrenuo sam se i čekao. Počeli su da me se tiču, nametnuli su se jezom. Još sam mogao da priđem kapiji i da gurnem mandal, a nisam to učinio. Mogao sam da se prislonim na crvotočno drvo vrata i da čujem diše li taj neko ili je odletio ili se pretvorio u mrak. Čekao sam, pomagao slučaju nemiješanjem.
Sokakom su se čuli koraci, više ih je, u trku, užurbani i usopljeni. Hoće li im se jednonogi pridružiti, ili ga više nema?
Kapija se otvorila, i neko je ušao.
Stao je na kamenu ploču dovratka i naslonio se leđima na široka vrata, kao da je klonuo, ili ih drži da se ne otvore. Bio je to nesvjestan i uzaludan pokret, njegovo krhko sitno tijelo nikoga ne bi zadržalo.
Dva drveta su bacala sjenku na kapiju, a on je stajao u procijepu svjetla, kao osuđen, izdvojen, izložen, a sigurno bi volio da se skloni u najgušću tamu. Ali nije smio da se makne, koraci su u trku prošli pored kapije, protutnjali kaldrmom, pa se utišali kod okuke u sutjesci, tu je arnautska straža, sigurno su gonioci pitali za ovog što stoji razapet na vratima. Znali smo i ja i on da će se gonitelji vratiti.
Gledali smo se, nepomični na svojim mjestima, i ćutali. Preko cijele širine vrta vidio sam na ploči dovratka jednu njegovu bosu nogu, i lice bjelje od tekijskog zida. U tom bijelom licu, u nemoćno razapetim rukama, u ćutanju, bio je užas čekanja.
Nisam se micao, nisam govorio, da ne poremetim tu uzbudljivu igru gonjenja i bježanja. Što je naš položaj postajao nemogućniji, čekanje je postajalo sve napetije. Osjećao sam da sam uvučen u nešto neobično, teško i surovo, nisam znao ko je od njih surov, ovaj što bježi ili ovi što gone, nije mi bilo ni važno tada, hajka je mirisala na krv i smrt, i sve se rješavalo pred mojim očima. Sinulo mi je u mislima da se to zapleo u krvav čvor sam život, možda malo prejako, sabijeno, preblizu, izraženo grubo, a uvijek isto, u svim malim i velikim gonjenjima, koja ne prestaju. Nisam bio ni na jednoj strani, a moj položaj je izuzetno važan. Uzbuđivalo me što sam mogao da budem sudija, i samo jednom glasnom riječju sve da presudim. Sudbina ovog čovjeka bila je u mojim rukama, ja sam mu bio sudbina, nikad nisam osjetio toliko moći u onome što sam mogao da učinim. Nisam ga odao, a nevin pozdrav ili tihi kašalj mogli su da ga upropaste, ne zato što me njegove oči, koje sa svog mjesta i ne vidim dobro, sigurno preklinju za milost, ni što bi to možda bilo nepravedno, već što sam htio da se igra produži, da budem gledalac i svjedok, užasnut i uzbuđen.