Otrijezniće se, sigurno, kad sve prođe, i vidjeće kako im je plemenitost skupa. Ali će sve postati toliko lijepo, da neće imati prilike za kajanje. Biće zaslijepljeni ponosom zbog pohvala ljudi, koje to ne stoji ni jednog jedinog groša.
A ja sam sve više uviđao da je vlast težak i složen posao. Baktao sam se sa mučnim stvarima, branio se i napadao, kopao rukama i nogama da se održim, zadavao i trpio strah, osjećao kako sa teškoćama i moja moć postaje sve veća, jer više nisam morao da odmjeravam udarce, ali sam s čudnom sjetom i neobjašnjivom zavišću mislio na Hasanovo lice, na radost s kojom se odricao sigurnog oslonca, na nadu koju je probudio u srcima ljudi. Nije mnogo ozbiljno, a opet, liči na nekakvu nesagledanu mogućnost.
Onda se desilo nekoliko važnih događaja.
(Da sam dokoniji, kao nekad, osjećao bih potrebu i zadovoljstvo da razmišljam o tome kako su u stvari slični ostalima, a postali su važni zato što se tiču određenih ljudi, i onda nisu važni događaji sami po sebi, već po zanimanju kojim ih izdvajamo između drugih. Ili nešto slično. Ima nekog posebnog uživanja u tom raspredanju, kao da smo iznad stvari. Sad sam ogrezao u njima, i stižem samo da ih zabilježim).
U Posavini, na dan kad je zakazana prodaja oduzetih imanja, Hasan je naišao na neočekivanu prepreku. Telal je objavio da će vezirov čovjek, u ime vezira, kupiti sve, a to je bilo isto što i naređenje da niko ne ulazi u nadmetanje. Ali to je bila prepreka prema mojim shvatanjima, prema Hasanovim nije. Ne obazirući se na vezirovu želju, kupio je nekoliko imanja, ostalo, ogromnu većinu, uzeo je vezirov zastupnik, za badihava. Hasan je ostavio i novac da se koliko-toliko poprave kuće, i da se kupi hrana porodicama koje će se tu nastaniti, i vratio se u kasabu, zadovoljan.
- Šta ti je trebalo da se zavađaš s vezirom? - upitao sam ga, šaleći se, jer nisam vjerovao da će vezirova srdžba trajati dugo. - Zar se zaista nikoga ne bojiš?
Odgovorio je starac. Polako je hodao po sobi, ogrnut ćurakom:
- Boga malo, sultana nimalo, a vezira ko dorata moga.
- Zašto bih se bojao? - rekao je Hasan, vraćajući mi džilit. - Imam tebe. Valjda bi me zaštitio.
- Bolje je da ti ničija zaštita ne zatreba.
- Derviš nikad ne odgovara izravno - nasmijao se starac.
Hasan je odgovorio ozbiljno:
- Ima pravo. Bolje da mi ničija zaštita ne zatreba. Da sam sebi budem zaštita. Nije pravo da prijatelja opterećujem nevoljama koje sam stvaram. Ko ne umije da pliva, ne treba da skaće u vodu, nadajući se da će ga neko izvući.
- Ali ne bi bio prijatelj ako ga ne bi izvukao. Ti prijateljstvo shvaćaš kao slobodu, ja kao obavezu. Moj prijatelj je isto što i ja. Čuvajući njega, čuvam sebe. Zar treba da to kažem?
- Ne treba. A otac produžava uzaludan razgovor, da ne bih ispričao šta mi je učinio. Znaš li da je sakrio od mene zlato? Hiljadu dukata! Našao sam ih kad sam se vratio, u sanduku, pod ključem.
- Sam sam ti rekao.
- Rekao si kad je bilo kasno.
- Zašto bih krio? I od koga? Tvoje je, čini šta hoćeš. Neću u grob ponijeti.
Halal mu kost, starca još služi pamet!
- Pa i da sam sklonio, zar je to kakvo zlo? Ali nisam, zaboravio sam. Zar je to čudno za staračku pamet?
Po nevelikoj upornosti, po smiješku s kojim je primao starčevu naivnu odbranu, ne trudeći se čak da iznudi neko uvjerljivije objašnjenje, po obostranoj vedroj trpeljivosti s kojom se tobožnji spor rješavao, rekao bih da ni Hasan nije nezadovoljan što se tako desilo. I za dušu je učinjeno, i dukati su ostali. A ni porodica im više ne smeta u kući.
Ali svejedno, drugi ne daju ni toliko. A ovakva plemenitost, s mjerom, možda i sa žaljenjem, nekako mi je bliža i prisnija. Više je ljudska, ima granicu koju mogu da sagledam. Ne plaši me samoubilaštvom, ne vrijeđa neodmjerenošću. Neuračunljiva štedrost je rasipnost djeteta koje daje sve, jer ne zna vrijednost ničemu.
Na drugi dan ramazanskog Bajrama došao je u tekiju Piri-Vojvoda, koji je pazio na kretanje sumnjivih ljudi, a za njega je to cio svijet, i predao mi pismo Dubrovčanina Luka, Hasanovog prijatelja, upućeno dubrovačkom senatu. Bilo je kod dubrovačkih trgovaca koji su jutros otišli iz kasabe s tovarima robe.
- Zašto si ovo uzeo?
- Pročitaj, pa ćeš vidjeti zašto sam uzeo.
- Je li važno?
- Pročitaj, pa ćeš vidjeti je li važno.
- Gdje su trgovci?
- Otišli su. Pročitaj, pa mi kaži je li trebalo da odu.
Sam mi je đavo natovario na vrat ovog čovjeka, glupog, upornog, nepodmitljivog, sumnjičavog, koji je sigurno i svoju vlastitu majku pratio podozrivim pogledom. Ne razumijevajući ništa a okrivljujući svakoga za sve, zatrpavao me prijavama, pamteći ih i raspitujući se za svaku kako je riješena. Pola nevolja, a bilo ih je dosta, dolazilo mi je od njega, i već sam počeo misliti, smatrajući ga božijom kaznom, da svako ima svoga Piri-Vojvodu. Samo je moj bio najteži. Sumnjao sam i da mi je namjerno podmetnut, kao potčinjeni koji će me nadzirati, i izbor je bio savršen. Nije bio ničiji čovjek, i nije služio nikome osim svojoj gluposti, a to je bilo dovoljno da me tri puta dnevno istjera iz kože. Sam je, međutim, bio neranjiv. Uzalud sam pokušavao da ga urazumim, u početku, poslije sam klonuo. Jedva me slušao, visoko dignute glave, ohol i prezriv, ili iskreno začuđen, sumnjajući u moju pamet i u moju ispravnost, i mučeći me i dalje svojom nepodnošljivom savjesnošću. Ostalo mi je da ga zadavim, kad jednom pobjesnim, ili da pobjegnem glavom bez obzira, kad više ne mognem da izdržim. Najgore je što si mogao naći hiljadu razloga da ga nazoveš budalom, ali nijedan da ga proglasiš nepoštenim. U njemu je bjesnilo načelo neke nakazne pravde i strasne želje da se kazne svi ljudi, za što bilo, i sva moja oštrina bila mu je nedovoljna. Drugi su me optuživali zbog surovosti, on mi je zamjerao zbog popustljivosti. Neprijatelji su prihvatili i jedno i drugo.
Ispričao je kako su hajduci napali dubrovačke trgovce pod planinom, i dok su ih odbili, pobjegao im je jedan konj, i bježeći prema kasabi, okrenuo u neko selo. Dubrovčani su ga uzalud tražili, i otišli su ne našavši ga, jer im se žurilo da planinu pređu za dana. Piri-Vojvoda je saznao za konja i odmah ga pronašao, natjeravši seljake da vrate sve što su uzeli, a vjerujem da bi mu dali i svoje a ne tuđe. Tako je našao i pismo, i odnio ga sarafu Salomonu, da mu ga pročita, jer nije znao latinicu.
Zavrtjelo mi se u glavi od te zapletene priče i od tog jedva uhvatljivog događanja, na koje bi svaki pametan čovjek samo odmahnuo rukom, a Piri-Vojvoda je tjerao do kraja, jureći sjenke, i istjerao špijunski izvještaj!
Stajao je preda mnom i čekao. Pročitao sam pismo i saznao što sam znao i ranije, da stranci pišu o onome što vide i čuju u tuđoj zemlji, i svi to znaju i svi to čine, a opet se svi zgranjavaju kad se uhvati. Pročitao sam, i odahnuo: nije pisalo ništa o Hasanu što bi moglo baciti ma kakvu sumnju na njega, ni o meni, što bi me moglo uvrijediti. Dubrovčanin je pisao najviše o veziru i o upravljanju zemljom. Ponešto, doduše, tačno, ali ružno kad se pročita. ("Chaos uprava izcrpila je snagu zemlje... Da vidite, kakovi su to glupi ljudi, ti kajmakami i muteselimi: Vi bi se čudili, kako je moguće, da ti ljudi, koji ni u pošteno društvo nespadaju, mogu imati vladu... Mreža špijunluka u Bosni razastrta je preko činovnika i tajnih uhodah, kao u kojoj deržavi zapadnoj... Vezir je uveo bezpravje i sebe poistovjetio sa carstvom, i tko nije s njim evet govorio, taj je neprijatelj... U obće pako on postavlja, premiešta, odpušta činovnike i vlada zemljom po ćeifu; zakonah se izrazio više puta da ne zna... Omrznuo je i muhamedancem i kršćanom. Ali ga vlada neće lahko dignuti, jer si je on u sedam godinah nagrnuo dukatah, te se š njimi drži u Carigradu... Š njim drži se također sve njegovo pleme... Sredstvom ovoga nečudorednoga, okrutnoga, izdajničkog družtva zajašio je narodu na vrat, tako da niko nesmjede ni pisnuti... Ovaj sistem terorizma i policije, naravno je, da je morao Bosnu učiniti mrtvim udom carstva, jer više nevjerovaše prijatelj prijatelju, otac sinu, brat bratu, drug drugu, jer se svako bojaše crnih ljudi Osmanovih, i bio je sretan, ako se nije zanj čulo u zemlji..." I kupovina oduzetih imanja u Posavini je pomenuta, i cijena za koju su kupljena, za bagatelu, i imena prijateljah i ljubovnikah iz vezirova plemena, sve što su uzeli, dobili, oteli. Nije Latinin sjedio zatvorenih očiju i ušiju ovdje u Bosni!)