- Strašno - rekao sam, zbog Piri-Vojvode, koji je sa zanimanjem očekivao moj sud.
- Treba ga uhapsiti.
- Nije lako uhapsiti stranca.
- Zar stranac može činiti što mu je volja?
- Ne može. Posavjetovaću se s muftijom.
- Posavjetuj se. Ali ga prije treba uhapsiti.
- Možda, vidjeću.
Izašao je, duboko nezadovoljan.
Nesreća božija! Da nije turao nos gdje ne treba, bio bih miran bar s te strane. Ne znam i ne tiče me se. Sad znam i mora da me se tiče. Ali, ma šta učinio, mogu da pogriješim, i ništa mi ne pomaže savjest, na koju sam toliko računao. Ovo su časovi zbog kojih kosa posijedi prije vremena.
Muftija nije htio ni da čuje da na Bajram razgovara o poslovima. Nije doduše htio ni bez Bajrama, a nije mi ni važno njegovo mišljenje već njegovo ime.
Muselim nije bio kod kuće. Otišao je u čaršiju, rekli su ukućani. Našao sam ga u muselimatu. Na Bajram! Sve je već znao.
- Treba ga uhapsiti - rekao je bez okolišenja.
- A ako pogriješimo?
- Izvinićemo se.
Začudila me ta njegova odlučnost, sasvim neuobičajena. Najbolje bi bilo ne poslušati ono što savjetuje, jer mi ne želi dobro, to znam. Ali ako poslušam, odgovornost je zajednička.
- Izgleda da je tako najbolje.
Pristao sam, ali nisam bio uvjeren.
Piri-Vojvoda me oslobodio te muke, ali me opteretio drugom. Došao je da nam javi, ogorčen što se to desilo, i zadovoljan što su njegove sumnje opravdane, da je Dubrovčanin, uz Hasanovu pomoć, pobjegao iz kasabe. Otišli su pješke do polja, a tamo su Dubrovčanina čekali Hasanovi momci s konjima. Hasan se vratio sam.
- Nezgodno - vrtio je glavom muselim.
Sve na njemu izgleda zabrinuto, i glas, i pognuta ramena, i ruka na bradi, sve, osim jedva vidljivog smiješka oko tankih usana. Biće čudno ako ne javi valiji da je on bio za hapšenje, ali na žalost, on ne odlučuje.
Piri-Vojvoda je već odbacivao krivicu od sebe, i optuživao:
- Ja sam govorio da se uhapsi.
- Nezgodno - ponavljao je muselim, zakucavajući mi klin u čelo.
I još kako nezgodno, znao sam to i sam. Sad više nije kriv Dubrovčanin, jer ga nema. Krivci su oni koji su ostali. Kriv je Hasan, i kriv sam ja, zato što sam mu prijatelj, i zato što sam dopustio da Dubrovčanin pobjegne. Kriv, zbog tuđeg posla, tuđe vjernosti, i tuđe gluposti. Kriv pred valijom, koji mi je bio zaštitnik.
Poslali smo odmah po Hasana, i ja sam sa zebnjom očekivao da se pojavi uvrijeđen što ga saslušavamo, prezriv, prijek, a nisam mogao da ga opomenem, da ga privolim na opreznost, jer mu naglost ne bi pomogla. Nadao sam se samo da će razumjeti i svoj i moj položaj, a potpuno sam se umirio kad sam čuo kako odgovara. Jest, rekao je, Dubrovčanin je otišao kući, a žurilo mu se, dobio je vijest da mu je majka na umoru. Dao mu je momke i konje, zato što u menzilhani nije bilo odmornih konja. A otpratio ga je do polja, kao što uvijek prati prijatelje. Pričali su o običnim stvarima, toliko običnim da ih se jedva i sjeća, a sjetiće se ako baš treba, iako ne vidi da to ima ikakva značaja. Prijatelj mu nije govorio ni o kakvom izvještaju. (- Špijunskom - objasnio je muselim). Vrlo mu je to čudno, jer se čovjek bavio samo trgovinom, i ni u kakav drugi posao nije ulazio. I njega je nagovarao da karavane i trgovinu okrene na Dubrovnik, umjesto na Split i Trst, ako bi se opet počeo time baviti. S ostalim Dubrovčanima nije otišao zato što je pismo od kuće dobio tek kad su oni otišli (to, je lako provjeriti: čovjek koji mu je donio pismo, još je u hanu), i spremio se na brzinu, uzevši samo najpotrebnije stvari.
Kad smo mu pokazali izvještaj, preletio ga je očima i mašući glavom, izrazio čuđenje ako je to pisao njegov prijatelj, on ne zna, doduše, jer se nikad nisu dopisivali, da bi mogao prepoznati rukopis, ali je moguće prepoznati misao, a baš nju ne vidi. A ako je to zaista njegovo, a po svemu izgleda da jest, onda on ima dvije duše, i ovu mu do sad nije pokazivao. Nasmijao se čitajući izvještaj, i rekao da bi mu bilo krivo što je ispao budala, kad bi od ovog moglo biti kakve štete. Ali, srećom, ne može, jer sve što je ovdje napisano, mogao bi svako o svačijoj zemlji reći, i niko se više ne čudi takvim stvarima. Nije njegovo da nam išta savjetuje, niti mu je to običaj, ali misli da vatru ne treba raspirivati bez potrebe, ni gasiti kad se sama ugasila. Bruka i uvreda je izbjegnuta, jer bruka nije ono što se čini, a pogotovu što se ne učini, već ono što se razglasi. Ostala je samo osujećena namjera. Onda nema ni uvrede, osim ako nam je potrebna. I tako, od svega još može ispasti i korist. Ne, zaista se ne slaže s ovakvom rabotom, mada već odavno ljude ne smatra anđelima, ali svoga prijatelja ne želi da grdi, jer bi bilo ružno, niti da opravdava, jer to više nikome ne treba. Može da govori samo o sebi i, mada nije kriv, spreman je da izrazi žaljenje, nama i veziru, što je umiješan u jednu besmislicu, koja nam je zadala više brige nego što zaslužuje.
Slušao sam ga sa zanimanjem. Sumnjam da nije znao za razlog Dubrovčaninova bijega, ali je ostavljao utisak da mu je savjest čista, a sigurno i jest, jer ga se ne tiče ni pismo ni vezirov ugled. Na sve je imao miran i uvjerljiv odgovor. Možda sam samo ja osjećao podsmješljiv prizvuk u svakoj njegovoj riječi, jer sam pažljivo pratio sve što kaže, radostan što uspješno odbija sumnje. Uvidio sam, još jednom, koliko mi je stalo do njega, i koliko bi me pogodila njegova nevolja. Ne bih ga lako prepustio ničijoj osveti, ali mi je drago što se sam opravdao. Volim ono što jest, nego ono na što bih bio prisiljen.
Za sebe se nisam mnogo brinuo pred vezirom: bio sam mu potreban.
U petak, poslije džume, Mula-Jusuf mi javi da me u mešćemi čeka valijin defterdar. Koji ga je šejtan doveo ovamo po ovako ružnom vremenu!
Svratio sam do muselima. Malo prije je otišao kući, obuzela ga neka vatruština, rekli su mi. Znao sam kakva je to vatruština, spašava se njome od svake neprijatnosti, ali mi nije lakše što to znam.
Dočekao me ljubazno, predavši mi selam od valije, i rekavši da bi volio da odmah svršimo ono zbog čega je i došao, a nada se da neće trajati dugo, umoran je od puta i dugog jahanja, i želio bi da se što prije okupa i odmori.
- Zar je posao toliko hitan?
- Moglo bi se reći i da je hitan. Još danas moram javiti valiji šta je urađeno.
Ne okolišeći, izrekao je sve odjednom, naglasivši odmah da je valiju naljutilo i uvrijedilo ono pismo. (To je namijenjeno meni, da bi me upozorio na ozbiljnost cijele stvari), a krivo mu je i zbog mene, što sam pustio Dubrovčanina da pobjegne, iako sam to mogao spriječiti. (Te riječi su otišle odavde, pa su se, eto, opet vratile u mjesto rođenja!) Pisao je dubrovačkom senatu i tražio da se krivac kazni zbog laži i uvreda koje mu je nanio, uvrijedivši tako i zemlju kojom on, po carskoj milosti, upravlja. Ako krivac ne bude zasluženo kažnjen i ako ga o tome ne obavijeste, uz dužno izvinjenje, biće prisiljen da zabrani svu trgovinu i sve veze s Dubrovnikom, jer bi to značilo da nema ni prijateljstva, ni volje s njihove strane da se održe dobri odnosi, korisni i nama i njima, ali više njima nego nama. Žao mu je takođe što je za pruženo gostoprimstvo, koje ne uskraćujemo nikome dobronamjernom, plaćeno gnusnim izmišljotinama i o njemu lično i o najuglednijim ljudima vilajeta, što pokazuje kako je malo istinoljublja a mnogo mržnje u srcu pomenutog trgovca koji je to pismo pisao. Zato, ako postupe kako je pravo, i ako naše veze ostanu dobre, što od svega srca želi, a što je sigurno i želja časnog senata, neka pošalju pravog prijatelja, i našeg i njihovog, a takvih sigurno ima, jer naše veze nisu od juče, i čovjeka od reda, koji će poštovati običaje i vlast zemlje koja ga prima, a neće pljunuti na naš hljeb i so, niti će se ponašati nedostojno, na sramotu svoju i republike koja ga šalje, niti će sklapati prijateljstvo s najgorim ljudima, kakvih svugdje ima, pa i kod nas, koji ne misle dobro ni sebi ni zemlji koja ih je rodila, a čije je usluge pomenuti trgovac kupio na ružan način, što je časnom senatu svakako poznato.