- Sigurno znaš na koga vezir misli.
- Ne znam.
- Znaš.
Pun je, mekan, obao, zamotan u prostrano svileno odijelo. Liči na staru ženu, kao svi koji godinama čuče uz velikaše.
- Valija želi da se on uhapsi.
- Zašto da se uhapsi? Opravdao se, nije kriv.
- Vidiš, sjetio si se o kome govorim.
Da, sjetio sam se, znao sam sve čim sam čuo da si došao, znao sam da ćeš tražiti njegovu kožu, ali ga ne dam. Svakog drugog bih pustio, njega ne dam.
Rekao sam defterdaru da je želja svijetlog vezira za mene uvijek bila zapovijest. Zar nisam poslušao sve što je od mene tražio? Ali sad molim da odustane od svoje namjere, zbog ugleda vezirova i zbog pravde. Hasana ljudi vole i cijene, i ne bi im bilo pravo da ga uhapsimo, pogotovo što se zna da nije kriv. Ako valija nije upućen, ja bih otišao da mu sve objasnim i da ga molim za milost.
- U sve je upućen.
- Zašto onda to traži?
- Je li Dubrovčanin kriv? Onda je i Hasan. Možda i više. Od stranca možemo očekivati da bude neprijatelj ove zemlje, od našeg čovjeka ne možemo. Neprirodno je.
Volio bih kad bih smio reći: zar su vezir i ova zemlja isto? Ali u razgovoru s moćnicima čovjek mora da proguta sve pametne razloge, i da prihvati njihov način mišljenja, a to znači da je unaprijed pobijeđen.
Uzalud sam tvrdio da Hasan nije neprijatelj, i da nije kriv; defterdar je samo odmahivao rukom, rekavši da smo slijepo povjerovali u njegovu drsku priču.
- Je li tvrdio da Dubrovčanin nije mogao dobiti odmorne konje u menzilhani? A nisu ni odlazili u menzilhanu.
- Ko to kaže? Muselim?
- Svejedno ko kaže. Tačno je, provjerili smo. I ne samo to, ima i drugih laži u njegovoj priči. Jeste li razgovarali s čovjekom koji je njegovu prijatelju tobože donio pismo iz Dubrovnika? Niste. Lagao je, i kriv je, zato je hapšenje opravdano. A što valija želi da to vi ovdje učinite, to je zato da se ne kaže kako on vrši nasilje, jer nasilje nije, a neće ni da se miješa u vaše poslove. Svako treba da izvrši svoje, po savjesti.
- Po kakvoj savjesti? Hasan mi je najbolji prijatelj, jedini.
- U toliko bolje. Svako će vidjeti da nije po srijedi osveta, već pravda.
- Molim vezira i tebe da me poštedite u ovom slučaju. Ako bih pristao, učinio bih strašnu stvar.
- Učinio bi pametnu stvar. Jer, valija se pita, kako su oni mogli tako brzo doznati za sve.
Eto, svojim mlitavim rukama počeo je da mi steže čvrstu omcu oko vrata.
- Hoćeš li da kažeš da valija sumnja u mene?
- Hoću da kažem, kako bi za sudiju najbolje bilo kad ne bi imao prijatelja. Nikad. Ni jednog. Jer, ljudi griješe.
- A ako ga ima?
- Onda mora da bira: ili prijatelj ili pravda.
- Neću se ogriješiti ni o prijatelja ni o pravdu. Nije kriv. Ne mogu to učiniti.
- Tvoja stvar. Vezir te ne prisiljava ninašto. Samo...
Znao sam ja to samo. Oblijetalo je oko mene kao crna ptica, stajalo odasvud kao zatvoreni krug uperenih kopalja. Znao sam, a govorio sebi odlučno: ne dam prijatelja. Bila je to hrabrost koja mi nije donijela olakšanje. Sjenka oko mene postala je još crnja.
- Samo - rekao je, zimogrožljivo trljajući debele ruke - znaš valjda koliki te ne vole, i koliko je tužbi otišlo u Carigrad. Svi traže tvoju glavu. Većinu je vezir zadržao kod sebe. On ti je odbrana, bez njegove zaštite odavno bi te raznijela tuđa mržnja. Ako to ne znaš onda si budala, a ako znaš, kako možeš biti toliki nezahvalnik? A zašto te vezir štitio? Zbog lijepih očiju? Zato što je mislio da se može na tebe osloniti. A ako vidi da ne može, zašto bi te i dalje čuvao? Vlast nije prijateljstvo, već savezništvo. Čudno je, međutim, da si ti strog prema svakome, a blag jedino prema valijinim neprijateljima. A prijatelje svojih neprijatelja valija takođe smatra svojim neprijateljima. Ako su valija i zemlja uvrijeđeni, a ti nećeš da ih odbraniš, i ti si prešao na drugu stranu.
- Pročitaj ovo - pružio mi je neko cage.
Jedva sastavljajući slova i jedva shvatajući smisao, pročitao sam pismo zemljaka carigradskog mule, u kome pita valiju zašto tako uporno brani kadiju Ahmeda Nurudina, koji je podstakao pobuni čaršije i, zbog lične mržnje, skrivio smrt ranijeg kadije, čestitog alima i sudije, što je tužbom njegove udovice i izjavama svjedoka dokazano, a postoje i tužbe najuglednijih ljudi, ogorčenih zbog Ahmed Nurudinove samovolje i težnje da svu vlast uzme u svoje ruke, čime se ogriješio o šerijat i o visoku carsku želju da vlast, koja je Padišahu od Boga data i koju on prenosi na svoje službenike, nigdje ne može držati jedan čovjek, jer je to put do zuluma i nepravde. A ako sve nije tako, i ako valija ima drukčije mišljenje i druge razloge, neka mu javi, da bi znao da se ravna.
Pismo me porazilo.
Znao sam za spletke i žalbe, ali sam prvi put vidio pravi dokaz. Učinilo mi se da je strijela prohujala tik mimo mene. Osjetio sam strah.
- Šta kažeš?
Što sam imao da kažem? Ćutao sam. Ne iz prkosa.
- Hoćeš li napisati rješenje?
Alahu, pomozi mi, ne mogu ni napisati ni odbiti. Najbolje bi bilo da umrem.
- Hoćeš li napisati?
Na šta me ovo prisiljavaju? Da osudim prijatelja, jedino stvorenje koje sam sačuvao za svoju nezadovoljenu i gladnu ljubav. Šta bih onda ja bio? Ništavilo, koje bi se stidjelo sama sebe, najusamljeniji bijednik na svijetu. Sve što je ljudsko u meni, on je čuvao. Sebe ću ubiti, ako im ga predam. Ne prisiljavajte me na to, suviše je surovo.
Rekao sam nemilosrdnom čovjeku:
- Ne prisiljavajte me na to, suviše je surovo.
- Nećeš da napišeš?
- Neću. Ne mogu.
- Kako hoćeš. Pročitao si pismo.
- Pročitao sam, i znam šta me čeka. Ali shvati me, dobri čovječe! Zar bi tražio da ubijem oca ili brata? A on mi je više od njih. Više mi je i od mene samog. Držim se za njega, kao za kotvu. Bez tog čovjeka svijet bi mi bio tamna špilja. On mi je sve što imam, i ne dam ga. Učinite od mene što god hoćete, neću ga izdati, jer neću da utulim posljednju svijetlu zraku u sebi. Stradaću, ali ga ne dam.
- To je lijepo - rugao mi se defterdar - ali nije pametno.
- Da imaš prijatelja, znao bi da je i lijepo i pametno.
Na žalost, nisam rekao ni to ni išta slično. Docnije sam mislio kako bi možda bilo pošteno da sam tako kazao.
A desilo se sasvim drukčije.
- Hoćeš li napisati rješenje? - pitao me defterdar.
- Moram - rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju.
- Ne moraš. Odluči po savjesti.
Oj, ostavi savjest na miru! Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu, i dići ću ruke od sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio.
Ali ni to nisam mislio tada. Bilo mi je teško, osjećao sam da se dešava nešto strašno, toliko nečovječno da se ni domisliti ne može. Samo je i to potisnuto, pokriveno strahom što me prožeo kao omama, i divljim klokotanjem krvi što me gušila nabujalošću i vrelinom. Želio sam napolje, da udahnem vazduha, da se oslobodim crne omaglice, a znao sam da se sve mora riješiti odmah, u tom času, i onda ću se riješiti svega. Otići ću na brdo, na najviši greben, ostaću do večeri, sam. Ništa neću misliti, disaću, disati.