Slušao je njihove djevojačke brbljarije. Isprazne riječi. Ushićenje kad im se pred očima pojavila pomodna prodavaonica haljina madame Duchet u Morskoj; zadovoljni žamor dok su prolazili pokraj znamenitog Instituta Zirov s prozorima punim egzotičnog porculana s Istoka i srebrnine iz Engleske. Kad se osvrnuo, vidio je da je gospođica Katja zavukla ruke pod topli pokrivač, promatrajući vanjski svijet kao što bi on gledao cirkus.
“Danas ćemo”, najavila je Valentina, “raditi što god nam se prohtije.”
“Da”, nasmijala se Katja, “i hoćemo.”
Arkin je nepokretnu sestru rijetko viđao bez pratnje majke ili bolničarke Sonje pa je danas zračila osjećajem slobode. Najednom je morao snažno zakočiti. Cestu je zakrčio odred policajaca, odjevenih u tamno i prijetećeg izgleda. Zaustavio je automobil, no kočija ispred njih opasno se zaljuljala budući da se konj svom snagom zaletio u branik, uznemiren bukom koja je dopirala negdje od naprijed i zvučala kao grmljavina u daljini. No nije bila riječ o grmljavini. Osjetio je da njegove putnice pozorno osluškuju zvuk. Zvučao je kao da valovi zapljuskuju šljunčanu obalu, bio je oštar i škripav. I sve im se više približavao.
U Morskoj se sve zaustavilo i pješaci su se stali povlačiti duž pločnika, uplašeno se osvrćući preko ramena. Vozači nisu imali dovoljno prostora da zaobiđu policijski kordon, nego su zaglavili u prometu pa su planule svađe i prepirke.
“Arkine, što se zbiva?” upitala je Valentina. Nagnula se naprijed, tik uz njegovo rame, pokušavajući vidjeti što je ispred njih. “Zbog čega je nastao zastoj?”
“Zbog štrajkaša”, odgovori on pazeći da je ne uznemiri. “Marširaju po Morskoj.”
“Štrajkaši? To su oni što uzrokuju nevolje po tvornicama, nisu li? Čitala sam o njima u novinama.”
On ne reče ništa.
“Premijer Stoljipin ih optužuje”, dometne ona, “da pokušavaju uništiti rusko gospodarstvo. Uspjeli su nam zatvoriti rudnike i zaustaviti vlakove.”
On je i dalje šutio.
“Ne vidim ih”, potuži se Katja. “Policija mi zaklanja pogled.”
“Gle, vide se vrhovi njihovih plakata”, primijeti Valentina. Mogao je čuti tjeskobu u njezinu glasu.
Čekaj. Samo čekaj. Vidjet ćeš i više nego što bi htjela.
Pred njima su stajali policajci okrenuti leđima, neprobojan zid što se protezao od jedne strane ulice do druge.
“Mislite li da će biti nevolja?” Valentina mu je bila toliko blizu iza leđa da je mogao osjetiti toplinu njezina daha na ovratniku. Zamislio je njezine ruke, bijele i uznemirene, i nakostriješene dlačice na zatiljku. “Zbog čega ti ljudi štrajkaju, Arkine?”
Zar ne zna? Kako može ne znati?
“Zahtijevaju poštenu plaću, gospođice Valentina. Policajci sada kreću na njih.”
Polako, nesmiljeno kreću na njih. Uspio je razabrati palice u njihovim rukama. Ili su to bili pištolji? Skandiranje demonstranata primicalo se i istoga časa u ulici zafrcaju iskre prave opasnosti. Zapucketala je u zraku i ljudi su počeli trčati, kližući se po ledu i snijegu. Arkin osjeti kako mu se bilo najednom uzlupalo.
“Arkine.” Bio je to glas gospođice Valentine. “Izvedi nas odavde. Učini što god moraš, samo nas izvedi odavde.”
“Ne mogu. Zapeli smo u prometu.”
“Arkine”, naredila je Valentina, “molim te, odvezi nas odavde. Smjesta.”
Osjetio je kako mu se mišić u kutu čeljusti napinje, a prsti u smeđim rukavicama skvrčili su mu se oko upravljača. “U ovom trenutku nikamo ne mogu pomaknuti automobil”, reče ravnodušno, gledajući ravno preda se kroz vjetrobran. “Zaglavili smo.”
“Arkine, slušaj me. Vidjela sam što su boljševici kadri učiniti. Sestra i ja ne kanimo sjediti ovdje poput bespomoćne teladi i čekati da to ponove.”
Tada ga je čuo, tračak straha. Okrenuo se u sjedalu i pogledao je. Na trenutak su im se pogledi ukrstili, dok ga on na koncu nije oborio. “Razumijem, gospođice Valentina.”
“Molim te, učini nešto.”
“Nema razloga da ih se bojite”, slagao je. “Demonstranti samo žele veće plaće i bolje radne uvjete. Vama nitko neće nauditi. Ni gospođici Katji.”
Podignula je ruke kao da će ga prodrmati. “Barem iznesi kolica”, zapovjedila je. “Sama ću ih gurati uz ulicu.”
“Nema potrebe za tim.”
Naglo je okrenuo upravljač. Bokom Turicuma izgurao je kočije ispred sebe, natjeravši ih da mu se sklone s puta. Ispred njih zanjištao je konj, no teški kotači automobila oslobodili su se i Arkin je uspio popeti automobil na rub pločnika i krenuti.
“Izbavit ću vas odavde.”
5
“Koje ćemo odabrati?”
“Ti uzmi puslice, te su ti najdraže.”
“A što kažeš na čokoladni kolač?”
“Ne, taj ne možeš”, smijala se Katja. “Ja ga želim.” Katja je razdragano se smiješeći kružila vilicom iznad srebrnih redova stalka s kolačima na sredini stola. “Ja prva biram”, obznanila je.
Valentina je bila na sto muka. Htjela se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo. Htjela je da joj sestra uživa, zbog toga ju je i dovela ovamo, a Katju odavno nije vidjela ovako vedru i raspoloženu. No vilica za tortu u Valentininim prstima težila je poput olova.
Arkin je održao riječ. Silom se probio automobilom duž pločnika, oglušujući se na povike pješaka koji su se razbježali pred velikim modrim vozilom. Pronašao je izlaz, baš kao što je i obećao. Odvezli su se u drugi restoran, La Gavotte, bez ikakvih daljnjih komentara o onome što se zbilo i Valentina je odabrala stol smješten uza stražnji zid, blizu vrata što su vodila u kuhinju. Što je moguće dalje od prednje strane lokala.
Sve oko nje zbivalo se prema uobičajenom redu: konobarice su se vrzmale uokolo u crnim haljinicama s bijelim pregačama na volane i nacifranim kapicama od bijele čipke. Svi su bili tako ljubazni. Tako uljudni. Nikakva gnjeva tu nije bilo. Nikakve galame. Gosti su bili nasmiješeni i otmjeno odjeveni, okupani svjetlom što su ga bacale staklene ružičaste zidne lampe, te su grickali kolačiće i pijuckali vruću čokoladu. Smijali se. Razgovarali.
Valentinu je zapanjila vlastita osjetljivost. Nijedan drugi gost nije se činio uplašenim, a svakako ne na rubu toga da povrati ručak po djevičanski bijelom stolnjaku. Svi su normalno disali. Tko je budalast, ona ili oni?
“Valentina.”
“Molim?”
“Jesi li dobro?” Katja se pomno zagledala u nju.
“Jesam.”
Prostor među njima učini se krhkim. Lomljivim. Valentina nije htjela čačkati po njemu.
Katja namjerno promijeni temu. “Dobar je ovaj novi automobil, zar ne?”
“Da.”
“A Arkin je bio sjajan.”
“Odlično vozi.”
Valentina baci zabrinut pogled kroz mrežaste zastore na širokim lučnim prozorima što su gledali na cestu. Nešto u njezinim grudima nepravilno zadrhti.
“Čuješ li nešto?” upita. “Učinilo mi se da sam čula...”
Katja dlanom obavije Valentinin koji je ležao na stolnjaku, prstiju tananih poput porculana. Valentinini su bili krupniji, sazdani od snažnih jastučića mišića. Zbog tolikih odsviranih ljestvica na klaviru.
“U redu je da se katkad prestrašiš”, reče Katja, “nakon onoga što si proživjela u šumi.”
Valentina ponovo pogleda prema mrežastim zastorima. “Ti se danas nisi prestrašila.”
“To je zato što je moj život nezanimljiv i odveć sam glupa da bih znala kad se trebam bojati, a kad ne. Ti si razboritija.”
“Katja”, upita tiho Valentina, “misliš li...”
U tom trenutku prozore je zasula baražna paljba od opeka, a mrvice stakla poput dijamanata razrezale su napudrane obraze gostiju. Krhotina u obliku strijele zarila se u vrat neke žene. Tada je počelo vrištanje.
Valentina je trčala. Posrćući i kližući se po snijegu, no ne zastajkujući. Noge joj se nisu mogle zaustaviti. Kotači kolica škripali su i proklizivali.