“Ščastlivogo Roidestva, sretan Božić, gospođice Valentina.”
“Sretan Božić i Vama, Arkine.”
To je bio prvi put da je vozača vidjela bez odore. Nosio je uredan sako i čistu bijelu košulju, bio je vitke i atletske građe. Odlučnog lica. Kad su im se pogledi otvoreno sreli, zapitala se što se zbivalo iza tih njegovih hladnih sivih očiju. Položila mu je smiješne slatkiše i sapun na besprijekorno čist dlan.
“Spasibo”, zahvalio se, no smiješak što joj ga je uputio uopće nije bio primjeren vozaču.
“Arkine, neki dan dobro si vozio kad smo zaglavile u automobilu na Morskaji. Hvala ti.”
Činilo se da se sprema nešto izustiti, no predomislio se i umjesto toga pristojno kimnuo prema njoj.
“Gdje je Lav Popkov večeras?” upita Valentina. “Ne vidim ga.”
Njegov se uljudni smiješak skameni. “Mislim da Popkov ima drugih obveza. U konjušnici.”
Valentina se namršti. “Zar se jedan od konja razbolio?”
“To ćete morati njega pitati, gospođice Valentina.”
“Pitam tebe.”
Pogled mu se zadržao na njoj mnogo duže nego što je to bilo primjereno. “Ne bih rekao da je konj bolestan.”
“Lav? Zar mu nije dobro?”
“Valentina, draga, zadržavaš red”, reče joj majka odsječno. “Dođite, Arkine.”
On smjesta krene naprijed po sljedeći dar. Od nečega u tom vozaču, nečega što je bilo brižljivo skriveno ispod uljudne vanjštine, Valentini su prolazili trnci niz leđa.
“Lave? Lave?”
Gdje li je, dovraga?
“Lave Popkove!” ponovo ga je zazvala u konjušnici.
Pronašla ga je. Sklopljenih očiju, teških beživotnih udova, izvaljena na leđima na hrpi slame u praznom pregratku za konje. Srce joj je zastalo. Ne opet. Najprije njegov otac, Simeon, a sada i Lav. U nosnicama je nanovo osjetila miris krvi.
Počela je vrištati.
“Dovraga, prestani galamiti! Plašiš proklete konje.”
Prestala je. Kratko je udahnula i gnjevno se zagledala u Lava Popkova. Jedno mu je oko bilo napola otvoreno te joj se mrštio češkajući se po pazuhu.
“Glupi, tupi Kozače”, vikala je na njega, “prestrašio si me na mrtvo ime! Pomislila sam da si mrtav.”
Namrgođeni izraz je nestao. Nešto je nerazgovijetno promrmljao i prinio bocu votke ustima, nalijevajući bistru tekućinu niz grlo i prolijevajući dio po slami. Boca je bila gotovo prazna.
“Lave, pijan si.”
“Nego što sam nego pijan.”
“Mislila sam da njušim krv.”
“Uvijek si bila sklona umišljanju.”
“Ne umišljam da ćeš se zateći u grdnoj nevolji.”
Nacerio joj se ustima nalik na mračnu špilju u sjeni konjušnice i nagnuo bocu.
“Lave! Nemoj!” prekorila ga je.
Zavitlao je praznu bocu prema njoj, promašivši je. “Čega se toliko plašiš?”
“Ne želim da te bičuju.”
“Ha!”
Pružila mu je slatkiše i sapun, osjećajući se smiješno. “Pravi dar je kod oca.”
Nasmijao se, glasnim grlenim zvukom što mu je prasnuo iz prsa. “Već mi ga je dao.”
“Vrećicu s rubljima?”
Oči su mu se suzile u crne proreze. “Njet, ne rublji.”
“Što onda? Britvu i duhan?”
Umjesto odgovora krupni se muškarac naglo uspravio u sjedeći položaj, silovito se njišući, i zadignuo crnu košulju povrh glave, otkrivajući široka prsa prekrivena gustim crnim kovrčama. Valentina nije mogla odvratiti pogled s njih. Još nikad nije vidjela polunagog muškarca, ne ovako izbliza.
“Pijan si”, nanovo će ona, no riječi su joj zazvučale manje strogo. “Smjesta navuci majicu prije no što se smrzneš na mrtvo ime.”
Kao da nije ništa rekla. On je bacio košulju sa strane i zavaljao se po slami legavši potrbuške.
“Lave!” Ovoga puta to je zazvučalo kao tihi uzdah. Dlanom je prekrila usta i stala mu zuriti u leđa.
Čvrsti mišići bili su mu izbrazdani poprečnim crvenim tragovima, toliko jednoličnima da se činilo da su naslikani. Boja je još uvijek bila svježa i presijavala se. Valentina polako uđe u pregradak i padne na koljena na slamu pokraj njega. Posjekline od biča na nekim su mjestima bile duboke, otvorene bolne brazde oderane kože.
“Zašto?” prošaptala je. Nije bilo potrebe pitati tko.
Popkov se otkotrlja, dohvati košulju i navuče je preko glave. Nije joj bilo jasno kako se uopće može pomicati s takvim leđima.
“Zašto je to učinio?” Osjetila je stid zbog oca, jedak stid u trbuhu.
Popkov iščeprka još jednu bocu ispod slame. Ta je bila puna. “Jučer sam”, reče, “ušao u sobu tvoje sestre dok bolničarke nije bilo.”
“O, Lave.”
On slegne ramenima i ulije još alkohola niz grlo. “Htio sam joj darovati sitnicu za Božić, to je sve.”
“Ali to je njezina spavaća soba.”
“Mnogo sam puta ušao u nju kako bih je položio ili izvadio iz kolica.”
“Ali nikad u odsutnosti bolničarke Sonje.”
On frkne. “Njet. Tvoj je otac ušao dok sam sjedio na rubu kreveta i razgovarao s njom. I zato me je izbičevao.”
Valentina ga najednom stane udarati po prsima. Šakama mu je bubnjala po mišićima tvrdima poput granita, a on se smijao.
“Glupi, tupi vole!” vikala je. “Nesmotreni Kozače, lud si. I zaslužuješ da te se bičuje.”
Zgrabio joj je zapešće i utisnuo joj vrat boce votke u dlan.
“Evo ti, popij malo.”
Zagledala se u naizgled bezazleno piće, protrnula sve do kosti i prinijela bocu usnama.
Valentini je bilo jako toplo. Čula je noćni vjetar kako grebe po drvenim zidovima konjušnice. Neka ugoda lebdjela joj je u glavi, nešto s krilima poput leptira ili moljca. Činilo se da joj usne više nisu njezine te su se neprestano izvijale u smiješak. Sjedila je na tlu naslonivši se na bočnu stijenku pregratka za konje, a noge su joj bile ututkane ispod hrpe slame. Odakle joj tolika toplina u trbuhu? Kad god bi sklopila oči, u glavi bi joj počelo zujati te bi se počela naginjati ustranu.
“Valentina, dosta ti je. Idi u krevet.” Popkov je zamahnuo čizmom preko slame i udario je u bedro kao da je svinja. “Odlazi odavde”, zarežao je.
“Što si joj dao?”
“Komu to?”
“Kaži mi.”
“Potkovu.” Zastao je zagledavši se u slamu. “Ulaštio sam je i...” bilo je očito da se stidi, “i kroz nju upleo bršljan i bobice.”
Valentina pomisli kako je to najljepši dar što ga je mogla zamisliti. “A meni ništa?” upita.
On podigne svoje crne oči do njezinih. “Ti si dobila moju votku. Što bi još htjela?”
Nasmijala se i osjetila kako svijet nestaje u izmaglici, otplovivši izvan njezina dosega. “Mama i tata me tjeraju da idem na božićni bal”, reče i zatvori oči. Tama se počela zabrinjavajuće vrtjeti pa se prisilila da ih otvori. Onaj nesretni stvor promatrao ju je podrugljiva izraza lica.
“Pijana si”, reče Popkov.
“Gubi se”, promuca ona progutavši slova.
Već sljedećeg trenutka shvati da lebdi u zraku, ne osjećajući ruke i noge. Kad je samo malčice otvorila oči, ugledala je tamu kako se vrtloži oko nje poput prašine.
“Lave, spusti me.”