On se nije obazirao na to što mu govori.
Kroz maglu je bila svjesna da je nosi u mračnu kuću kroz ulaz za služinčad, no kapci su joj se slijepili, otvorivši se tek kad ju je iskrenuo na krevet ne pokušavajući biti pažljiv.
“Lave”, promrmlja ona, boreći se da joj se strop ne sruši na glavu, “mislim da ne bi...”
“Spavaj”, zareži on.
“Spasibo, Lave”, reče tiho. “Hvala ti.” No on je već napustio prostoriju.
“Sviraj mi.”
Katja je sjedila u kolicima i bile su same u glazbenom salonu. Valentini je još uvijek bubnjalo u dnu lubanje, no sad je barem mogla okretati glavu bez straha da će joj otpasti. Zaklela se da do kraja života neće više ni primirisati votku. Proklela je Lava, njegovu odčepljenu bocu i to što je narednog jutra izveo konje zviždučući neku veselu narodnu pjesmu kao da mu mozak uopće ne pliva u alkoholu.
“Molim te”, reče Katja, “sviraj mi nešto.”
“Danas neću biti dobra”, promrsila je Valentina podižući poklopac glasovira. Od samog pogleda na tipke koje su je mimo čekale napetost u njoj popustila je.
Katja se nasmijala. “Ti si uvijek dobra, Valentina. Čak i kad kažeš da nisi, dobra si.”
Valentina je udahnula, ne znajući što će odsvirati sve dok joj prsti nisu dotaknuli tipke. Pod njima su se razlegli početni taktovi Nocturna u Es-duru, skladbe koju je uvijek svirala za Vikinga. Smjesta je zaboravila na vanjski svijet i začuđujuće je dobro odsvirala. Njezina profesorica glazbe ponosila bi se njome jer je melodijsku liniju savršeno uskladila s akordima odsviranima lijevom rukom, dok je desnom uspjela postići čisti cantabile legato, osjećajući kako je glazba preplavljuje sa svakim otkucajem srca. Kroz pluća. Preko ramenâ. Niz zapešća i prste.
“Valentina.” Bila je to njezina majka. Kad li je ušla u prostoriju? “Vrijeme je da se počneš odijevati za večerašnji bal”, reče Elizaveta Ivanova. “Pristala si ići, sjećaš li se?”
Valentinine ruke ukočiše se povrh tipki.
Broj pet s njezina popisa: Slušati mamu.
Pusti da joj ruke padnu na tipke po reskom, neskladnom akordu. “Da, mama. Pristala sam.”
Pažljivo je zatvorila poklopac glasovira i prišla malenoj srebrnoj kutiji koja je stajala na stolu pokraj Katjinih kolica. Iz nje je izvadila mjedeni ključ, vratila se do glasovira i zaključala ga, te prišla prozoru. Odškrinula ga je i bacila ključ van u snijeg. Potom je bez riječi napustila prostoriju.
Lice Viktora Arkina bilo je izobličeno. Jedno mu je oko pobjeglo na vrh čela, a usta su mu se razvukla do veličine ključa za matice. Na trenutak se zagledao u svoj iskrivljeni odraz u zaobljenoj površini mjedenog fara Turicuma pitajući se što je još u njemu izobličeno, dublje u nutrini koju nije u stanju vidjeti. Zabrinjavalo ga je to koliko voli taj automobil. To je bilo opasno. Voljeti nešto ili nekoga do te mjere — to je čovjeka činilo ranjivim. A on sebi nije mogao priuštiti ranjivost. No svejedno se nježno osmjehnuo sjajnoj modroj oblini prednjeg boka i prebrisao je krpom.
“Imaš posjet.”
Arkin se osvrnuo. U dovratku je stajao Kozak. Izgledao je kao da se zabavlja. To nije bio dobar znak.
“Gdje?”
“U dvorištu.”
Arkin presloži svoju krpu za laštenje i odloži je na policu te prođe mimo Kozaka i izađe iz garaže u dvorište, gdje je upravo počela padati noć, bacajući sjene nalik na mrtva stvorenja po kamenim pločama. S desne strane nalazile su se konjušnice i kolnica, pred njim je bila crpka i korito za vodu, a s lijeve se uzdizao nadsvođeni prolaz nad stazom što je vodila uokolo do pročelja kuće. Tik iza prolaza stajala je mlada žena. Na glavi je nosila rubac čvrsto svezan ispod brade za zaštitu od ledenog vjetra i dug remenom stegnut kaput koji je izgledao kao da je nekoć pripadao muškarcu. Držala se kao da joj je nelagodno, a glavu je bojažljivo pognula.
“Prijateljica?” Popkov se nasmijao pokazavši prema trbuhu i rukom načinivši tobožnju okruglu izbočinu.
Žena je bila u visokoj trudnoći. To je bilo očito čak i pod kaputom.
“Idi laštiti potkove ili timariti konjima grive ili tako nešto”, reče Arkin i krene prema ženi. Oprezno ju je pozdravio.
“Kako Vam mogu pomoći?”
“Nosim poruku. Od Mihaila Sergejeva.”
Smjesta ju je uhvatio za ruku. Bila je mršava i nije mu pružila otpor. Poveo ju je u garažu gdje joj se, sklonjeno od vjetra, lice opustilo te mu se stidljivo osmjehnula.
“Ja sam Mihailova žena, Larisa.”
U tom se trenu nešto dogodilo, nešto se u njemu prelomilo. Sve ono što mu je bilo tako uredno i čvrsto posloženo u glavi odjednom kao da se poljuljalo. Način na koji je to rekla, tako jednostavno, tako ponosno. Ja sam Mihailova žena, Larisa. Ruku položenih na nabreknuli trbuh. Sjetio se svoje majke kad je isto to izgovorila. Ja sam žena Mihaila Arkina, Roza. I njoj je ruka počivala na nabreknulom trbuhu. Dva tjedna kasnije i ona i nerođeno dijete umrli su od sepse budući da mu otac nije imao novca za liječnika. To se zbilo na njegov deveti rođendan.
Osjetivši nešto nalik na bol, najednom shvati da i sam želi imati dijete, imati ženu nabreknulog trbuha koja će biti njegova unatoč tomu što je Sergejevu napričao kako je obitelj stvar prošlosti. Osmjehnuo joj se, potresen.
“Je li se nešto dogodilo?” upita je.
Ona kimne. Usne su joj bile blijede, a oči obrubljene tamnim krugovima i pune tjeskobe. “Mihail. Ozlijeđen je u nesreći na poslu.”
“Teško?”
“Slomljena mu je ruka.”
Osmjehnuo joj se ne bi li joj odagnao strahove. “Brzo će to zacijeljeti”, reče. “Mihail je snažan.”
No znao je što to za njih znači. Nemati posla značilo je nemati novca. Za hranu, za stanarinu, za djetešce. Posegnuo je u džep i izvukao zadnje tri cigarete i nekoliko novčića. To je bilo sve što je imao.
“Evo, odnesi to svome mužu.”
Dopustila mu je da joj ih stavi u sitni dlan. “Možeš li si ovo priuštiti?”
“Odvedi ga u crkvenu dvoranu oca Morozova. Ondje ima tople hrane.”
“Spasibo”, prošapće ona. “Šef mu je dao dovoljno rubalja za stanarinu.”
“To je neobično. Tko je taj čovjek?”
“Direktor Friis.”
“Radiš li ti i dalje u tvornici ljepila?”
Ona slegne ramenima. “Da.”
Osjetio je kako mu se u utrobi rasplamsala vatra što je gorjela s namjerom da ovome nesretnom gradu donese pravdu. Jedan mjedeni far automobila, to bi bilo dovoljno. Mogao bi ga otrgnuti s automobila i dati joj ga da ga proda. To bi bilo dovoljno da osigura život novorođenom djetešcu, dovoljno da spriječi da se mlijeko njegove majke ne sasuši zbog izgladnjelosti.
“Zabrinut je...” reče ona uznemireno, “zbog... posla koji večeras ima obaviti s tobom.”
“Reci Mihailu da mu poručujem da se ne brine. Ja ću to riješiti. Idi kući i odmori se. Pojedi nešto.”
“Spasibo.”
“Sretno s djetetom.”
Ona se osmjehne blagim smiješkom punim nade. Polako se uputi natrag preko neravnih kamenih ploča krivudavim korakom svojstvenim ili pijanom muškarcu ili trudnoj ženi. Stojeći na vjetru, Arkin ju je promatrao dok mu se nije izgubila iz vida. Dakle, kucnuo je čas. Osjetio je kako mu živac na rubu čeljusti počinje titrati te ga nije uspio obuzdati bez obzira na to koliko se trudio.
No bio je spreman za ono što ga je večeras čekalo.
9
Jens nije volio plesati. Došao je na taj vražji bal kako bi zaskočio ministra Davidova, i samo zato, no zasad od njega nije bilo ni traga ni glasa. Načas je zastao u raskošnom predvorju Palače Aničkov, no budući da su ga uznemiravali mramorni stupovi i kićene pozlaćene štukature, premjestio se u salon u kojemu je u tijeku bila kartaška igra.
Nakon sat vremena sa zadovoljstvom je pospremio šaku rubalja i obveznica u džep. Volio je kockanje, no već ga se pomalo zasitio. Vidio je što ono može učiniti čovjeku. Jednom je sjedio za kartaškim stolom s kockarom koji je usred igre prislonio revolver na čelo i raznio si mozak. A drugom je prilikom na željezničkom peronu grlio staroga prijatelja kojega su poslali na deset godina u Sibir zbog sudjelovanja u uroti - čovjek je na kocku stavio sve što je imao u dvorskoj spletki zbog koje je nadvojvodi Vladimiru trebao biti oduzet nadzor nad vojskom. Kockao je i izgubio.