Da, Jens je volio kockati, no u odabranim trenucima. Večeras je bio takav trenutak.
“Friise, nisam očekivao da ću te ovdje zateći.”
Jensa je iznenadilo što ga je Davidov pronašao u mnoštvu, no to mu je uvelike olakšalo prvi korak.
“Dobra večer, dobrij večer, ministre.”
Pozdravili su jedan drugoga službenim naklonom glave. Ministar je bio zlovoljno stvorenje gustih obrva koje kao da su mu padale preko očiju, a nakon nedavnog sukoba na sastanku na kojem su raspravljali o sredstvima za izgradnju tunela, u njegovu je držanju bilo određene hladnoće. Nosio je elegantan frak s uštirkanim bijelim prslukom i ovratnikom, no odavao je dojam čovjeka kojemu su na umu druge stvari osim razonode. Obrazi su mu bili crveni za razliku od uobičajene pepeljasto sive boje, i Jens se pitao koliko je dobroga francuskog konjaka već popio.
“Dobra večer, gospođo.”
Jens se prignuo nad rukom supruge Andreja Davidova, sitne sredovječne žene u jarko ljubičastoj haljini. Stalno se smiješila, kao da se iskupljuje za suprugovo mrgodno lice.
“Kakva krasna večer”, ozareno će ona. “Bože dragi, kako volim vidjeti vas gospodu tako veličanstveno odjevene.”
Palača je vrvjela vojnim licima u svečanim odorama. Šepirili su se po veličanstvenim prostorijama sa svojim pomno upletenim gajtanima i raznobojnim epoletama, dok su se mladi vojnici međusobno natjecali ne bi li privukli neku od mladih dama s lepezom. Na društvenim događajima u Sankt Peterburgu vojni časnici bili su najbrojniji, veličanstveni u svojim bijelim, modrim ili grimiznim odorama, a pripadnici husarske garde oduvijek su bili najnaočitiji i najbahatiji. Ta je vojska učinila Rusiju jakom, i nisu dopuštali da Sankt Peterburg to ikad zaboravi.
Najavljivač s napudranom bijelom perikom i uskim crvenim hlačama svojim je zlatnim štapom triput udario po mramornim stubama kako bi najavio dolazak novih uzvanika.
“Plešete li?” upita gospođa Davidova Jensa puna nade, nakrivivši glavu poput vrapčića.
Jensu se želudac prevrnuo. Bacio je pogled prema Davidovu.
“Samo naprijed”, potaknuo ga je ministar. “Ja baš i nisam od plesa.”
“Bit će mi čast, gospođo”, odgovori Jens uz galantan naklon.
Dok joj je pružao ruku kako bi je otpratio do plesnog podija, nehajno dobaci preko ramena: “Davidove, riječ ili dvije kasnije, ako nemate ništa protiv.”
Davidov se namršti, no njegova supruga zacvrkuće: “Dakako da hoćeš, zar ne, Andreju?”
Jens se okrene prema svojoj plesnoj partnerici s novostečenim poštovanjem. Osmjehne joj se. Ona mu uzvrati smiješak.
Plesali su mazurku. Bio je to jedan od onih energičnih plesova od kojih je zazirao, ukupno osam parova što su se neobjašnjivo provlačili jedni između drugih. Pronaći pravi put između stopala što kližu po podiju bilo je gore nego navoditi konja kroz mračnu šumu.
Tako se snažno usredotočio na brz tempo da su mu gotovo promaknula dva tamnosmeđa oka što su zurila u njega s drugog kraja prostorije. Posrnuo je te se ispričao plesnoj partnerici. No kad je ponovo pogledao, tamnih očiju više nije bilo — ostao je samo vihor ljupkih kovrča i ljeskanje svile. Sjetio se upečatljivog prizora dugog bijelog vrata, mekane linije obraza i bijele haljine s dugim bijelim rukavicama. Iščeznule su u prepunoj plesnoj dvorani, no prepoznao je te oči. I naumio ih je ponovo pronaći.
“Uzalud ti trud, Friise.”
“Ministre Davidov, predlažem da poslušate što Vam imam reći.”
“Još novca. To ti hoćeš. Još sredstava za tu prokletu kanalizaciju.”
Jens se kiselo osmjehne. “Nisam ovdje kako bih razgovarao o kanalizaciji.”
“Nego o čemu?”
“O zemljištu.”
Ministar nadme uska prsa. “Slušam.”
Broj stanovnika Sankt Peterburga raste sve većom brzinom, što obojica znamo. Posljedica toga ozbiljan je manjak stambenog prostora. Stoga su cijene kuća ili stanova u središtu grada skočile nebu pod oblake.”
“Toga sam svjestan.”
“No, s druge strane, postoji mnoštvo neiskorištenih parcela. Čestica zemlje prekrivene šipražjem u siromašnijim četvrtima i na rubovima grada koje se mogu kupiti za nekoliko stotina rubalja. No nitko ih ne želi.”
“Zbog toga što se nalaze u prokletim sirotinjskim četvrtima.” Davidov prezirno otpuhne dim cigare. “Ako se želiš preseliti u krcatu prljavu daščaru s još deset obitelji, samo izvoli. No ne očekuj da ćemo te mi ostali slijediti.” Krenuo je da otiđe.
“Neke od tih četvrti neće još dugo biti sirotinjske.”
Ministar zastane. Okrene se. Jens je znao da ga je pridobio.
“Ljudima uvijek trebaju stanovi. No bogati trenutačno žele živjeti samo ondje gdje ima trgovina, restorana i, što je najvažnije”, zastane tjerajući Davidova da čeka, “suvremene kanalizacije i vodoopskrbe.”
Promatrao je kako se ministrove obrve podižu. “Nastavi.”
“Moderne kupaonice. Moderne kuhinje. One postaju moguće zahvaljujući tunelima koje gradim ispod grada. A to znači da zemljište koje danas ne vrijedi ništa sutra može vrijediti pravo malo bogatstvo.”
Davidovljeve tanke usne razvukoše se u nešto nalik na osmijeh. “U pravu si.” Zamišljeno povuče dim cigare. “Proklet bio, u pravu si.”
“Tko je čovjek”, upita Jens tiho, “koji odlučuje koji će se tuneli iskapati u kojim četvrtima? Tko je čovjek koji zna kojim će parcelama stoga rasti cijena?”
Davidov položi žilave prste na Jensovo zapešće, snažno ga stisnuvši. “Ti si taj”, reče ministar promuklim šaptom. “Ti, gade.”
Jens ju je pronašao.
Veliki lusteri u plesnoj dvorani caklili su se u visokim zrcalima, stvarajući dojam svjetova unutar svjetova. Mlade djevojke koje su se te godine prvi put pridružile peterburškom visokom društvu nosile su bijelo. Poput ljiljana, nježne i netaknute. Stajale su okupljene u manjim skupinama s bojažljivim osmijesima na licima. Uznemireno su pipkale svoje dugačke bijele rukavice i srnećim pogledom zurile u mladiće koji su se šepirili pred njima. One čije plesne kartice još nisu bile ispunjene imenima zapovjednika i poručnika stajale su pokraj prozora i tromim se pokretima hladile lepezama, kao da im je prevruće da bi plesale.
Jens je pripalio jednu od svojih turskih cigareta, nalaktio se na brončani kip polunaga bacača koplja i promatrao je. Plesala je. Orkestar je svirao mazurku, pa polku, pa polonezu, a ona je bez stanke mijenjala partnere u modroj, grimiznoj te zelenoj odori. Primijetio je da ni s jednim muškarcem nije zaplesala dvaput. Lijepo se kretala — to je prvo primijetio. Ljubak način na koji je držala ramena i glavu, ne ukočeno poput nekih drugih djevojaka, nego u skladu s tečnim ritmom glazbe. Podsjetila ga je na gipku mladu mačku, okretnu i podatnu, a stopala joj bijahu skladna i lagana.
“Upoznat ću vas, ako želiš. Poznajem joj majku.”
“Gospođo Davidova”, reče on kad se ona najednom stvorila pokraj njega, “kakvo je zadovoljstvo vidjeti Vas opet.”
“Zuriš u nju.” Oštro ga je potapšala bjelokosnim drškom svoje lepeze. “Odveć je mlada za tebe. Čujem da si skloniji starijim ženama.”
Uputio joj je dugačak pogled, provukao joj ruku ispod svoje i poveo je na plesni podij kako bi otplesali valcer. “Dobro plešete”, rekao joj je dok su klizili uokolo po prostoriji.
Zarumenjela se od zadovoljstva sve od njedara pa do teške ogrlice od bisera i ametista koju je nosila oko vrata. Njezine ptičje oči zažmirkale su prema njemu. “Ne izgleda sretno.”
“Nisam primijetio.”