“Lažljivče! Pitaj je za ples.”
Sviđala mu se ta žena. I bila je u pravu: mrk izraz na djevojčinu licu jedva da se mijenjao kako je mijenjala plesne partnere. Činilo se da sluša što govore, no sama je malo pridonosila razgovoru. Tek bi ih s vremena na vrijeme prostrijelila pogledom svojih krupnih smeđih očiju, najednom animiranih, kao da su rekli nešto što ju je zainteresiralo. Jens se stao pitati kakva bi to rečenica mogla pobuditi njezino zanimanje.
“Mislim da je vrijeme da ih prekinem”, promrmljao je gospođi Davidovoj, “ako ste sigurni da Vam ne smeta.”
“Ni najmanje. Godinama već nisam uživala u valceru s naočitim mladim časnikom.” Nestrpljivo je zatreptala prema njemu, nagnavši ga na smijeh.
Poveo ju je do mjesta gdje je djevojka plesala u naručju nekog poručnika, a gospođa Davidova smjesta ih krene upoznavati.
“Draga moja djevojko, ovo je Jens Friis”, gospođa Davidova svrne pogled prema Jensu. “Valentina je kći moje drage prijateljice, Elizavete Ivanove. Vas dvoje, vjerujem, imate mnogo toga zajedničkog. Oboje ste zaljubljenici u”, oklijevala je ne duže od djelića sekunde, poprativši to trzajem glave koji ga je podsjetio na vrapčića, “zvijezde.”
Jens nije ni trepnuo.
“Rijetkost je”, reče galantno se naklonivši Valentini, “upoznati zaljubljenika u istu stvar. Smijem li vas načas prekinuti? Kako bismo porazgovarali o zvijezdama, shvaćate?”
“Pa, ne, meni je zapravo...” zaustio je mladi poručnik, no nije bio ni do koljena gospođi Davidovoj.
“Zadovoljstvo mi je plesati s Vama.” Bacila mu se u naručje brzinom munje.
Poručnik nije imao drugog izbora nego odreći se svoje partnerice. Jens se ubaci i odvede Valentinu. Tamnosmeđe oči blistale su joj od smijeha, a usne su joj se izvijale u ljubak osmijeh što ga je svim silama nastojala zatomiti. U njegovim se rukama osjećala tako lagano, kao da lebdi na zvjezdanoj prašini.
“Zvijezde?” upita Valentina.
“Da. Orionovo zviježđe. Veliki medvjed. Sjevernjača.”
Nastala je stanka.
“I to je sve?” upita ona.
“Vi biste još? Postoji Gorostasov čekić i Astralis gigantis... Mogao bih još nabrajati. Sve su one nevjerojatno lijep prizor.”
“Zbog čega mislite da me zanimaju zvijezde?”
On joj se zadirkujući osmjehne, svjestan da ga pomno promatra izvijene obrve. “Htio sam Vas nešto pitati. Kako bih drugačije prokrčio put kroz onu šumu odora oko Vas?”
Ona se tobože namršti. “Kažite, što ste me htjeli pitati.”
On se uozbilji. “Zašto ste se naljutili na mene? Mislim, na koncertu. Mrko ste me gledali kao da mi vrag viri iza ramena.”
Ona zabaci glavu nasmijavši se tako opušteno i prirodno u tom neprirodnom svijetu nakita, steznika i umjetnih kovrča, da se našao potpuno zatečen. Bio je to divan zvuk. Grlen i zarazan. Hitro ju je zavrtio preko plesnog podija. S te blizine vidio je da joj oči nisu samo smeđe kad se smije, nego i zlatne i smeđe, kao da je onaj tko ih je naslikao umočio kist u pogrešan lončić s bojom. Pogled mu je odlutao do mliječno bijele glatkoće njezina vrata.
“Nije vrijedno spomena”, nasmiješila se. “Bila sam tek budalasta školarka.”
“A sada?”
“Sada se više ne ljutim na Vas. Niti sam školarka više.”
“A što ste onda? Jedna od ovogodišnjih debitantica koja je došla na dvor kako bi pronašla muž.
“Ovdje sam jer su mi roditelji tako naredili.”
“A.”
Osjetio je kako se najednom ražestila, premda je prikrila svaki trag srdžbe na licu — izdali su je prsti koje je držala među njegovima. Pustio ju je da pleše u miru, ne postavljajući više pitanja. Činilo se da lebdi duboko unutar glazbe kao nijedna njegova plesna partnerica dosad, kao da je glazba važnija od razgovora. Poveo ju je od natiskanih plesnih parova prema vratima plesne dvorane. Čim ih je spazila, čuo je kako je duboko udahnula i pod rukom osjetio kako joj se uska rebra šire. Podsjetila ga je na životinju koja je nanjušila slobodu.
“Želite li da Vam pokažem Astralis gigantis?” upitao je ozbiljna lica. “Zvijezdu koju je, vjerujem, dosad tek nekolicina ljudi vidjela.”
“Bila bih očarana.”
Osjetio je tračak podrugljivosti.
Brzo se okrenula i pošla prema dvostrukim vratima što su vodila u prostoriju u kojoj je bila poslužena zakuska, a on je pritom udahnuo miris njezine kose. Prekrasni tamni uvojci što ih je onomad vidio u školi bili su ukosnicama pričvršćeni u brižljivo dotjeranu frizuru visoko na zatiljku, naglašavajući joj jagodice i dug vrat. No nije mu se sviđao taj stil. Možda takve frizure i jesu bile u modi, no izgledale su odveć uštogljeno — lišavale su je nečega. Dok je koračala ispred njega, sitna, vitka prilika u svilenoj bijeloj haljini, osjetio je snažan poriv da joj iz kose izvuče velik biserni češalj i oslobodi te guste kovrče. Kao da će tako i nju osloboditi. Osjetio je poriv da iz nje oslobodi sve ono što je bilo tako čvrsto sapeto.
Usmjerio ju je prema jednom od visokih prozora što su se protezali od poda do stropa, zastrti zlatnim baršunom i ukrašeni svilenim cvjetovima. Valentina se nagnula kroz njega kao da noć napolju skriva nešto što žarko želi.
“Gdje je ta Vaša Astralis gigantis?” upita ga tiho.
“Tu je negdje gore, časna riječ, samo čeka da je se otkrije.”
“Nadam se. Vjerujem da ih mnogo još nije otkriveno.”
“Uvijek postoji nešto što još nije otkriveno, Valentina.”
Nije odvratila, samo se njihala uz glazbu što je dopirala iz daljine, doimajući se gotovo netjelesno među sjenama što su padale izvana.
“Možete li mi donijeti nešto za piće?” upita.
Jens se stao probijati do prostorije za okrepu, no dok se vratio s čašom likera od limete u jednoj ruci i rakije u drugoj, već je bilo prekasno. Odore su se sjatile oko nje poput pčela. Čuo je njihovo gladno zujanje. Progurao se naprijed do visokoga svjetlokosog zapovjednika husarske garde u grimiznoj odori, koji je u ruci držao njezinu plesnu karticu i nešto gnjevno govorio. Jens baci pogled prema Valentininu licu i u očima joj spazi pogled zatočene životinje. Odloži pića na stolić, istrgne plesnu karticu zapovjedniku iz ruke. pokida je na dva dijela i vrati mu ih uz kratki naklon.
“Ispričajte nas”, reče i provuče Valentininu ruku ispod svoje. “Valja nam proučiti zvijezdu.”
Dok su izlazili iz prostorije, osjetio je kako Valentina drhti. Načas je užasnuto pomislio da plače, no kad joj je pogledao lice, vidio je da se zapravo smije.
10
Vožnja saonicama s konjskom zapregom. Valentina je dahtala, toliko je hladan bio zrak. Vjetar joj je povlačio kapuljaču od dabrova krzna, a ruke su joj bile zavučene duboko u muf koji joj je ležao u krilu. Godila joj je hladnoća. Ispirala joj je vonj cigara s kože. Viking ju je umotao u krzneni ogrtač tako da su joj samo vršak nosa i brade virili na mjesečini.
Saonice su brzo klizile po snijegu, podmazani metalni salinci zvučali su pjevno poput glazbe, a konjska kopita gotovo da se nisu ni čula. Viking je uživajući vozio otvorene saonice. Trebala je biti uznemirena, no nije bila. Majka bi joj se onesvijestila od užasa da je saznala za to — Valentina uopće nije smjela biti ovdje, no prema njezinu mišljenju nije trebala biti ni na balu. Saonice su letjele ulicama Sankt Peterburga, duž granitnog nasipa uz rijeku, pokraj mosta iza kojeg su se u daljini nazirali tornjevi Tvrđave svetog Petra i Pavla. Magla je nalegla na rijeku poput zimskog ogrtača, pretvarajući odraze uličnih svjetiljki u zamućene mrlje.
On nije govorio. To joj je odgovaralo. Zatvorila je oči osluškujući hujanje salinaca. Odvodio ju je dalje od svjetala grada kako bi mogli gledati zvijezde. Osmijeh joj je zaigrao na prozeblim usnama. Nitko joj još nije pokazao zvijezde.
“Ono je Odisej. On je bio veliki ratnik i bogovima je bilo silno žao da umre pa su ga zavitlali gore na nebo gdje su se mogli hrvati s njime kad god bi im bilo dosadno.”