“Valentina.” Govorio je tiho, bez traga panike u glasu. “Ništa ne govori.”
Čovjek na čelu teretnih kola krupnim se koracima uputio prema rubu šume tražeći izvor zvuka, s pripravnom puškom u rukama.
“Ovamo”, doviknuo je Jens.
Čovjek skrene u njihovu pravcu. Čula je kako mu snijeg škripi pod nogama. Taj zvuk kosio se s muklim udarcima njezina srca.
“Prekrij lice kapuljačom”, promrmlja Jens ne odvraćajući pogled s muškarca.
Navukla je dabrovo krzno preko lica ostavivši tek maleni prorez. Čula je kako metak sjeda u zadnjak cijevi puške te stope što se primiču sve bliže dok nisu zastale. Jens krišom uvuče ruku ispod krznenog ogrtača i stisne joj dlan.
“Dobrij večer”, pozdravi on. “Dobra večer, prijatelju. Dama i ja krenuli smo na mirnu vožnju saonicama. Čime god se bavite, nas to ne zanima.”
Na njezino iznenađenje, muškarac se zauzvrat glasno nasmije i raspoloženo pljesne Jensova konja po stegnu. Valentina je pokušala udahnuti kroz onaj sićušan prorez, no pluća su joj zaboravila kako se diše.
“Kupite se odavde”, opušteno će čovjek. “Vodi je natrag u Sankt Peterburg prije nego što joj se smrzne to slatko dupence.”
Jens izvuče ruku ispod ogrtača i pucne uzdama, natjeravši konja da poskoči naprijed tako naglo da mu se muškarac morao hitro skloniti s puta.
“Spokojnoj noči”, dovikne. “Laku noć, druže.”
Konj ubrza korak, jedva dočekavši da krene, a Jens nastavi tjerati saonice preko snijega u smjeru Sankt Peterburga.
Valentina promoli lice ispod kapuljače. “Taj čovjek nije bio opasan.”
Saonice se zatresoše ispod nje tako snažno da se morala priviti uz njih.
Jens se nasmije. “Drago mi je da tako misliš.”
Uto šumom odjekne snažan prasak. Valentina isprva pomisli da se nešto na saonicama odlomilo, jedan od salinaca ili komad osovine. No Jens ljutito opsuje i ošine konja uzdama po leđima ne bi li ga požurio. Jednom rukom zgrabi Valentinu za zatiljak.
“Dolje!” naredi.
Gurnuo ju je na pod saonica, potrbuške na prljavi pod. Ispljunula je puna usta blatnjave vode i uto začula drugi prasak. Nakon kojeg je uslijedio i treći. Tijelo joj je preduhitrilo um te se sklupčalo u loptu. Bili su to pucnji iz puške.
Jens konju nije dopustio da uspori puna tri kilometra.
Bocnuo ju je po ramenu. “Sad je sigurno.”
Valentina ispruži udove te se vrati na sjedalo. Vrat ju je bolio i bilo ju je stid.
“Bila sam...” Zastane. Čemu pokušavati objasniti? Vidjela je kakve su užase ljudi sposobni nanijeti jedan drugome. Puška? Bomba? Bilo je svejedno.
“Uplašena?” Jens frkne i pusti konja da uspori. “Dakako, imala si i razloga. I ja sam se prepao.”
Valentina se zagleda u njega. “Zaista?
“Dakako. Meci iz puške baš i nisu bezazleni.”
Osmjehnuo joj se i navukao svoj krzneni šešir preko ušiju. Osjećala je trnce u prstima od adrenalina. Ili možda od hladnoće? Činilo se da je saonice progutala noć.
“Onaj nas čovjek nije pokušavao ubiti”, reče uvjereno. “Meci su prohujali predaleko od saonica.”
“Zbog čega je onda uopće pucao?”
“Kako bi nas preplašio i otjerao, i pokazao što nas čeka budemo li glupi i prijavimo događaj policiji.”
Hladnoća joj prožme ruke, krenuvši ravno prema srcu. U grudima joj je i dalje podrhtavalo.
“Jesi li dobro?”
Kimnula je, no bio je to trzav pokret. “Nisam mrtva. Još ne.” Pritom se i nasmijala, no zazvučala je tužno.
On najednom zaustavi saonice. Konj zastane na mjestu, no nezadovoljno zatopće prednjim kopitima. Možda je i njega uplašila puška. Jens nije ništa rekao. Na pustoj, ledom okovanoj cesti u mraku, daleko od ikoga osim vukova i šumskih glodavaca, Viking je zagrli i privije uza se. Samo ju je zagrlio, no čim joj je obraz osjetio toplinu njegova teškog kaputa, tijelo kao da joj se izvrnulo. Svi pogrešni dijelovi bili su vani; oni ranjivi dijelovi, tajni kutci. Tijelo joj je klonulo, drhteći kao prut. Isprekidano je udahnula, a kaput mu je mirisao na muški svijet dima, konja, karata i širokih prostranstava. No također je osjetila i miris njegovih tunela: mračnih mjesta, uskih prolaza. Suvratak njegova kaputa mirisao je na opeke. Stisnula je usne. Toliko joj je razuma ipak ostalo.
On dugo nije progovorio. Rukom joj je dodirivao kapuljaču, privinuvši joj glavu i milujući krzno kao da je kosa, te joj žamorio riječi na jeziku koji nije razumjela. Kad se naposljetku uspravila i sklonila mu ruku s glave, zagledao joj se u lice, a ono što je vidio zacijelo mu je odagnalo brige jer joj se nasmiješio zelenim očima. Prihvatio je uzde i zacvrkutao konju nagnavši ga u kas. Rekao je samo:
“Oprosti mi, Valentina Ivanova. Nisam te smio dovesti ovamo.”
Ona je niječno odmahnula glavom, no usne je držala stisnutima. Bojala se da će inače iz njih izaći riječi nalik na komadiće leda kojih su joj bila puna usta, riječi kojima bi priznala da poznaje muškarca s puškom i lažnim smijehom. Već je prije gledala u te prodorne oči.
Bio je to Arkin. Vozač njezina oca.
Svjetla Sankt Peterburga promicala su mimo njih dok su saonice klizile duž nasipa i ispred pročelja palača s antičkim stupovima i zlatnim vodoskocima. Rijeka je nalikovala na nespokojnu dušu, crna i hirovita, vazda u pokretu.
“Što misliš, što je bilo pod onom ceradom?” upita Valentina.
“Vjerojatno neka ukradena roba. Možda dijelovi kakva stroja. Što god bilo, teško je.”
“Zbog čega bi netko ukrao dijelove stroja?”
“Ukradu ih iz jedne tvornice i prodaju drugoj. Iz vlastitog iskustva znam da nabavljanje prave opreme zna biti dugotrajan postupak.”
“Kupuješ li i ti od ljudi koji kradu?”
Uputio joj je oštar pogled iskosa. “To misliš?”
“Nemam ja pojma kako se vodi posao. Nije mi bila namjera...”
“Bi li ti?”
“Što?”
“Bi li kupovala od onih koji kradu? Da se baviš takvim poslom.”
Rekao je to lako i nehajno — no osjetila je oštrinu njegova uma i želju da otkrije što se krije u njezinu. Ozbiljno je razmislila o pitanju koje joj je postavio. Bi li?
“Da”, odgovori iznenadivši samu sebe. “Da, mislim da bih. Kad bih morala.”
On se nasmijao onim svojim prekrasnim ratničkim smijehom od kojeg joj se koža napinjala, a oči širile.
“Dobro je”, reče on. “Onda ćemo se dobro slagati.”
Zar nije znao da se već dobro slažu?
11
Vrativši se ispred Palače Aničkov, stajali su jedno pokraj drugog na prilazu ispred ulaznih vrata s trostrukim lukom. Tisuću svjetala blještalo je kao drzak podsjetnik na silno bogatstvo. Palača je pripadala carici udovici, carevoj majci, koja je vrlo vješto vodila veličanstven suparnički dvor s kojim se malodušni pokušaji njezine snahe uopće nisu mogli mjeriti. Uzvanici su se u taj kasni sat već raskalašili — dio njih penjao se u kočije i odlazio na druge zabave koje će trajati do pet ujutro. Čuli su se štropot kotača i zveckanje konjske orme. Noć je bila bučna i zvijezde su se činile svjetovima daleko. Ni Valentina ni Jens nisu se kanili vraćati na zabavu.
“Pratiteljica će Vas čekati”, reče Jens.
“Hoće.”
“Hoćete li biti u nevolji?”
Zbog načina na koji ju je pogledao poželjela je da se vrijeme zaustavi te da ostane s tim visokim čovjekom u sivom kaputu koji joj je stajao toliko blizu da ga je mogla dotaknuti. Skinula je kapuljaču s lica.