“Moja večerašnja pratiteljica majčina je prijateljica. Budući da je počela nova sezona na dvoru, nadgleda nekolicinu nas. Pretpostavljam da će biti bijesna, no”, uputi mu urotnički smiješak, “reći ću da sam obogaćivala znanje učeći o zvijezdama. A osim toga, vjerojatno je bila toliko zaokupljena vlastitom razonodom da nije ni primijetila da me nema.”
“Cijela je prostorija primijetila da Vas nema.”
Ona teško proguta, želeći reći pravu stvar, no ne znajući koju.
“Spasibo, Jense. Hvala Vam što ste mi noćas pokazali zvijezde.”
On se osvrne preko ramena prema palači, kao da kani nešto reći, no umjesto toga nakrivi glavu. “Bilo mi je zadovoljstvo.”
Tako služben? Najednom tako pristojan? Lice mu više nije bilo isto ono koje je tako pozorno zurilo u nju na rubu šume. Jesu li to dvorske zabave činile ljudima? Pretvarale ih u neke druge osobe?
“Želim Vam sreću s Vašim tunelima”, izusti ona ne znajući što bi drugo rekla.
“Hvala Vam.”
“Mogu li Vam nešto reći?”
“Dakako.”
Stopala mu se nisu ni centimetar pomaknula, no osjetila je kako joj se polako primiče. U mislima. Umalo je dodirnuvši.
“Ja se razumijem u tunele”, reče, “koliko i Vi u zvijezde.”
On frkne dugim lijepim nosom.
Na to ona dometne: “Možda ne znam kemiju i biologiju koje bih morala znati, no u zvijezde se razumijem.”
Htjela ga je nasmijati, no on je zurio u nju strogim ispitivačkim pogledom. “Zašto biste, zaboga, morali znati biologiju i kemiju?”
“Kanim postati bolničarka.”
Nije se nasmijao. Bila mu je zahvalna na tome.
Proučavao joj je lice, no nije mogla odgonetnuti što se zbiva iza tih tajanstvenih zelenih očiju. Primijetila je da teško diše.
“Moj prijatelj je liječnik”, oprezno je izustio. “Kaže mi da bolničarke moraju biti izdržljive jer rade s krvlju i bave se ozljedama. I morate biti marljivi.”
“Marljiva jesam.”
Nasmijao se polako, izvinuvši jedan kut usana više od drugoga. “To Vam vjerujem.”
“Neću se onesvijestiti kad ugledam krv. I znam biti izdržljiva.”
“Možda ćete na tome morati poraditi.”
“Vjerujte. Mogu ja to.”
Nije joj proturječio. Uzdignuvši bradu, okrenula se i požurila prema velebnim ulaznim vratima.
“Valentina!”
Ona se okrene. I dalje je stajao na istom mjestu, poput jarbola vikinškog jedrenjaka, visok i uspravan. Noćni zrak vrtložio mu se oko nogu. Stajala je licem prema vjetru.
“Smijem li Vas posjetiti?” upita on.
Nije se ni potrudila natjerati ga da čeka, kao da tobože razmatra njegovo pitanje. “Smijete.”
“Uživao sam u današnjoj večeri.”
“Čak i u pucnjevima iz puške?”
“Pogotovo u pucnjevima iz puške.”
Znala je točno što time misli.
Vatra u golemim žeravnicima pred Palačom Aničkov plamtjela je bojeći tamu u jarko narančasto. Stotine kočijaša s bradama krutima od leda cijelu su noć grijali ruke na dobrodošlom žaru, nevoljko odmičući od njega tek kad bi ih uzvanici na odlasku pozvali natrag u kočije.
Arkin je promatrao krznene kapute i tijare kako silaze niza stube palače. Tako skupe, tako razmetljive, tako ništavne. Leptiri koje je valjalo zgaziti. A što je sa ženama poput Sergejevljeve supruge? U poodmakloj trudnoći, a i dalje crnči za crkavicu od koje su jedva preživljavali. Zar ovi leptiri nemaju savjesti? No večeras ga nisu zanimale žene, nego muškarci. Pogotovo jedan muškarac. Premijer Stoljipin.
Arkin se preodjenuo u vozačku odoru, premda ministar Ivanov večeras nije bio na plesu. Zahvaljujući odori bio je neprimjetan među ostalim vozačima i kočijašima, tek noćna sjena s debelog plavog leda na Nevi.
Bio je na iglama zbog događaja koji se ranije te večeri zbio u šumi. Je li to bio predznak? Da je ovo noć kada će sve poći po zlu? To je bio prvi put da su uhvaćeni kako prevoze oružje, i morao se obuzdati. Otvoreni prostori u njemu su uvijek budili nemir. Hitro ispaljen metak, dva tijela u snijegu — to bi zajamčilo šutnju, no policija bi neminovno krenula njuškati i otkrila tragove kola među stablima. Ne, nekoliko hitaca iznad glave razmažene mezimice u trojki, to je bilo dovoljno. No ipak. Stisnuo je zube i podsjetio se da ne vjeruje u predznake.
Među kočijašima okupljenima oko žeravnika pronio se žamor te se Arkin smjesta prihvatio posla. Tiho se približio palači. Netko važan odlazio je sa zabave, netko zbog koga su se umorni kočijaši uskomešali usred gutljaja votke i okrenuli se kako bi ga vidjeli. Visoki lik premijera Pjotra Stoljipina silazio je niza stube s još troje ljudi: dvojicom mladića u svijetlim odorama i zgodnom djevojkom gotovo bijele kose i širokog osmijeha na usana. Njih su troje Arkinu bili nevažni. Vidio je jedino Stoljipina.
Arkin posegne za vrećom koja mu je visjela o pojasu ispod livreje. Ovo je politička stvar, rekao je sam sebi. Politička. Taj čovjek si je strah među ruskim narodom. Šezdeset tisuća. Šezdeset tisuća. Toliko političkih zatvorenika dao je pogubiti ili osudio na prisilni rad tijekom prve tri godine službe. Još tisućama seljaka sudilo se na terenu kad je Stoljipin objavio proglas da sve poljoprivredne zadruge moraju biti ukinute. Stotine novina i sindikata prisilno je zatvoreno jer se njihovi ciljevi nisu podudarali sa Stoljipinovima.
Borim se protiv revolucije.
Premijerove riječi urezale su mu se mozak. Koliko god tvrdio da se zalaže za reformu i koliko god laži izrekao, Stoljipin je vjerovao da je napredak moguć samo putem žestoke represije. Arkin je oko sebe vidio posljedice svega toga, čuo vriskove usred noći. gledao kako se ljudima slamaju srca, osjetio ujed biča na leđima radnika. Večerašnje djelo bit će usluga Rusiji. A ako i sam pogine...
Slegnuo je ramenima stojeći u tišini u sjeni automobila. Jednu je ruku uvukao u vreću i zapalio fitilj. Srce mu je istog trena umalo iskočilo iz grudi, znajući da ima dvije minute. Stotinu dvadeset sekunda. Ne više.
Ovo je politička stvar.
No u glavi mu iskrsne slika oca, ponosnog zemljoradnika snažnoga prsnog koša, kako se svađa i prkosi čovjeku krupnom poput medvjeda koji je došao u ruralnu pokrajinu održati govor na seoskom sastanku. Taj visoki muškarac bio je Stoljipin. Nakon te slike uslijedio je prizor grimiznih pruga što se cijede niz oderanu kožu u zemlju, prstiju njegova oca zgrčenih od bola, leđa što se povijaju pod svakim zamahom korbača. Stid kojemu je, ne on, nego otac mu bio izložen nikad neće zaboraviti.
Ovo nije osobna stvar, nego politička.
Svi su znali da premijer Stoljipin neprestano nosi zaštitno odijelo i da je uvijek okružen zaštitarima, jer ovo neće biti prvi put da mu netko pokušava oduzeti život. Arkin je vidio kako se poput žohara okupljaju oko pristigle kočije čija su dva konja teško disala na studenom zraku. Arkin je očekivao automobil, no bilo je svejedno. Mladi su se popeli u kočiju dok su se ostali automobili i kočije motale uokolo, a vozači i lakaji se nagurivali boreći se za prostor.
Stotinu dvadeset sekunda.
Svjetla s palače bacala su duge sjene, izobličujući obris kočije dok joj se Arkin polako primicao. Premijer se uzverao u unutrašnjost kočije grohotom se smijući.
Stotinu sekunda.
Vreća mu je šištala u ruci i osjećao se miris nagorjelih vlakana dok je fitilj dogorijevao. Nakon što se Stoljipin smjestio na sigurno u dvopreg, zaštitari su se opustili i krenuli prema njezinoj prednjoj strani. Arkin se došuljao do stražnjeg dijela kočije zaklonjen dubokom sjenom, bacio vreću pod kočiju i brzim se korakom udaljio.
Sedamdeset pet sekunda.
U glavi je odbrojavao svaki otkucaj sata.
“Hej, ti!”
Neka ruka dohvatila ga je za rame i srce mu je stalo. Preznojio se i grlo mu se stegnulo. Okrenuvši se ugledao je divovskog čuvara kako se nadvija nad njega.
“Što hoćeš?” odsječe Arkin, iznenađen mirnoćom vlastita glasa. “U žurbi sam. Moj ministar naredio mi je da mu odem po automobil.”