Čovjek primijeti Arkinovu livreju. “Kako se zoveš?”
“Grigorjev.”
“E pa, Grigorjeve, kaži svojemu ministru da pričeka dok...”
Arkin ga više nije slušao. Stoljipin je izlazio iz kočije. Nešto je preko ramena doviknuo društvu koje je ostavio u njoj.
“Pričekajte ovdje”, doviknuo je premijer, “moram podsjetiti nadvojvodu Michaela da sutra jašemo zajedno.”
Arkin je svaki pokret promatrao kao da je stotinu puta usporen. Ulaštena cipela što se spušta na crveni tepih koji je vodio u palaču, ruka u rukavici što se otvara i zatvara poput usta koja govore, podizanje ramena i okret brade dok se Stoljipin žurno udaljavao.
Šezdeset sekunda?
O, Bože, zaboravio je dokle je izbrojio.
Pokušao se istrgnuti iz čuvareva stiska, no ovaj nije popuštao. Hitro je pokazao prema dvama konjima upregnutima u kočiju, koja su zabacivala crne glave i uznemireno toptala po tlu. Da ne osjećaju miris fitilja što dogorijeva?
“Morat ćeš pomoći umiriti one životinje, ili će premijerova kočija krenuti bez njega. A to mu se neće svidjeti.”
Stražar je smjesta izgubio zanimanje za Arkina i uputio se prema kočiji. Drugi su konji njištali, nastojeći se vratiti u tamu. Arkin baci pogled prema sjenovitom prostoru ispod kočije, no ondje se ništa nije vidjelo.
Trideset sekunda? Ili manje?
Okrenuo se i stao trčati, brojeći u glavi. Trideset koraka. Hoće li to biti dovoljno? Udahnuo je ledeni zrak u pluća, psujući dok je preskakao rubove pločnika i izbjegavao kotače, te proklinjući Stoljipina i stražara.
Proklinjući takvu sreću.
Bacio se iza veličanstvenog Rolls Roycea točno u trenutku kad je u glavi izbrojio do stotinu dvadeset. Dvije je sekunde čučao ondje dok mu je srce nabijalo unutar rebara, ne razmišljajući, rastrojenih živaca.
Eksplozija silovito odjekne kroz noć. Jarki prasak proparao je tamu, a snaga udara zaljuljala je Rolls Royce, smrskavši mu stakla i svinuvši čvrstu metalnu oplatu. Arkinu je bolno bubnjalo u ušima. Staklo ga je zasulo poput ledenih bodeža s noćnog neba. Prisilio se udahnuti zrak u prazna pluća i natjerao noge da se usprave, no spazivši prizor iza sebe, došlo mu je da samo nastavi trčati.
Mjesto na kojemu je maloprije stajala kočija ispunjavali su vriska, tijela i krv. Niz ulicu se slijevao grimizan potok krvi, dok je miris želatinskog dinamita i straha lebdio u noćnom zraku, oštriji od ledenih šiljaka. Neke su prilike ležale na tlu, dok su se drugi razbježali od panike. Arkin osjeti mučninu. Ravno pred njim ležala su dva krasna konja što su vukla Stoljipinovu kočiju. Jedan je očito bio mrtav, leđa izvijenih pod nemogućim kutom, dok je drugi ostao bez obje stražnje noge, no bio je još uvijek živ te je divlje njištao. Muškarci u odorama trčali su uokolo mašući pištoljima u rukama, hvatajući sve one koji su još bili na nogama. Arkin se poželi stopiti s tamom i pobjeći što dalje od kočije, što dalje od moćnog čovjeka koji je stajao poput demona željnog osvete na vrhu stuba palače, urlajući od bijesa u noćni zrak. Premijer Pjotr Stoljipin. Ostao je živ.
Arkin ga je prokleo. Ne mareći za opasnost kojoj se izvrgava, izvadio je pištolj ispod jakne, hitro prišao konju i prosvirao mu glavu metkom. Dok je ugibala, životinja je od iznenađenja raširila smeđe oči i mlatarala prednjim nogama. Niz Arkinove obraze slijevale su se suze.
Činjenica da je podbacio sjela mu je na um poput hladnog sivog pepela.
“Svaka čast.”
Te riječi nisu ništa značile. Arkin odmahne glavom.
“Ne.”
“Viktore, car će ubuduće pažljivije postupati. Prestrašio si njega i njegovu vladu. Neće više olako odbijati naše zahtjeve za...”
“Oče Morozov, ne razmišljate ispravno. Stoljipin je još uvijek živ.”
“Znam.” Svećenik položi dlan na Arkinovo rame, pokušavajući mu proniknuti u dušu svojim strpljivim pogledom. “Ne libi se radovati što si zadao udarac u korist novoga svijeta koji gradimo. I ti i ja znamo da nam najprije valja srušiti stari.”
“Stoljipin će se osvetiti.” Arkinove oči potamniše. “Još će ljudi poginuti.”
“To je cijena koju moramo platiti.”
“Kažite mi, oče, kako mislite da Vaš Bog na to gleda? Kako usklađujete vjerničku savjest s podmetanjem bombi? Kakvu izliku smišljate svake noći dok se molite?”
Svećenik podigne iskrzano izrezbareno raspelo što mu je visjelo oko vrata i položi na njega usne, a potom se prigne bliže Arkinovu čelu. Usne su mu bile hladne i Arkin i ne htijući osjeti kako mu neka mirnoća prodire kroz kosti lubanje do zažarenog kolopleta živaca ispod nje.
“Rat što ga vodimo pravedan je rat”, odlučno će Morozov. “U to nikad ne sumnjaj. To je Božji sveti boj za duše njegova ruskog naroda. Noću On je naš Stup od Ognja, a danju Stup od Oblaka. Mi nosimo Njegov pravednički oklop.”
Viktor Arkin okrene mu leđa. “Oče, doći će nas tražiti.” Pokaže uokolo po podrumskoj prostoriji. “Trebali biste smjesta otići.”
“Vratit ću se u svoje selo. Nije daleko od grada pa se mogu brzo vratiti u slučaju potrebe. A ti?”
“Držat ću se svog ministra. Bit će ljutit nakon ovog napada na premijera, a kad je ljutit, onda je i nepažljiv. Za njega sam nitko i ništa, smeđa odora ispod koje nema ničega, stoga u automobilu naglas govori stvari za koje bi bilo bolje da ostanu u njegovoj glavi.”
“Kao što rekoh, Viktore, Bog je na našoj strani.”
Arkin uzme kapu sa stola i krene prema vratima. “Svjesni ste da ćemo ih na kraju sve morati ubiti”, tiho reče. “Čak i žene i djecu.”
“Smrt je tek početak, gledaj na to tako. Za njih je to početak vječnoga života, a za one koji ga odluče graditi ovdje, bit će to početak pravednoga i časnoga novog svijeta. Raj na zemlji.”
Arkinu u mislima iskrsne slika krupnih tamnosmeđih očiju i punih mekanih usana. Učini što god moraš, Arkine, bila mu je rekla onomad u automobilu kad su im se demonstranti približavali u Morskoj. Mirna poput mačke što se sunča. Njezina je plavokosa sestrica sjedila pokraj nje na modrom sjedalu, očiju krupnih kao u djeteta u trgovini slatkiša.
Sve. Sve ih ubiti. Doći će i taj dan. Ruka mu je drhtala dok je hvatao kvaku.
12
Hodnik s visokim stropovima na gornjem katu bio je hladan. Vjetar je hujao po potkrovlju pokušavajući se probiti ispod crepova na krovu. Valentina je čula njegov štropot i jeku, mahnito zavijanje koje kao da je dopiralo iz šume. Onda ćemo se dobro slagati, bio je rekao. Nasmijala se. Sjetila se njegovih prstiju kako drže uzde i mirisa njegova kaputa. Njegove ruke na svom zatiljku. Smijem li Vas posjetiti?
Ispod Katjinih vrata nije dopiralo nikakvo svjetlo, no unatoč tomu otvorila ih je i kliznula unutra. U mraku je nečujno izula plesne cipele, podignula kraj pokrivača i zavukla se u topao krevet.
“Katja”, promrmljala je. Obavila je ruku oko nepomične figure i privila se uz sestru, ispreplevši noge s njezinima i oslonivši joj obraz na rame. Ležala je tako nekoliko minuta dok joj nosnice nisu osjetile nekakav miris među plahtama, slatkast, metalan miris koji je i predobro poznavala. Hitro se uspravila.
“Katja.”
Nikakva odgovora. Uto je osjetila nešto mokro što joj se cijedilo niz ruku.
“Katja!”
Izvila se i izbezumljeno napipala prekidač svjetiljke na noćnom ormariću. Dlan joj je bio jarko crven.
“Ne! Katja!”
Sestra joj je mirno ležala na leđima. Iz drugog su joj zapešća stršale dugačke škare poput noža u maslacu. Plahte su bile crvene, natopljene grimizom, a sva ta krv potekla je iz male rane nepravilna ruba. Valentina skoči iz kreveta, dohvati pojas Katjina kućnog ogrtača sa stolca i čvrsto ga sveže oko beživotne ruke tik iznad lakta. Krvarenje se usporilo. Zavezala je čvrst čvor. Krvarenje je oslabjelo i svelo se na tanak mlaz. Katjino lice bilo je blijedo i beživotno poput jastuka, a svijetle kovrče jedini njezin dio u kojemu je bilo životne iskre. Oči su joj bile sklopljene.