“Brunelova biografija.”
“A tko je taj Brunel, Valentina?”
“Jedan Englez, mama”, reče nehajno. “Gle, kupila sam i Katji knjigu.” Podigne svezak pjesama Charlesa Baudelairea.
“Hoće li joj se to svidjeti?” upita majka sumnjičavo.
“Hoće.”
“Dobra si prema njoj.” Elizaveta Ivanova nježno se nasmiješi. “Želim da znaš da smo ti otac i ja duboko zahvalni na onome što si učinila, što si joj spasila život. Sretna je što te ima.” Oči joj se načas ovlažiše i ona dotakne kćerinu ruku, onu u kojoj je bila knjiga za Katju. “A isto tako i mi, draga moja.” Kao da se postidjela što je pokazala osjećaje, dometne nešto službenije: “Uzgred, Valentina, zaboravih ti spomenuti. Zapovjednik Černov iz husarske garde - vjerujem da si s njim razgovarala na balu - jutros je ostavio svoju posjetnicu. Doći će te posjetiti sutra poslijepodne.”
Vozeći ih kući, Arkin je osluškivao tišinu u automobilu. Nešto se zbilo u knjižari — prkosna iskra u djevojčinim očima iščeznula je. Večeras neće biti mjesečine. Njezine su ga riječi kopkale. No nije mogla znati za sinoć. Dovraga, nije mogla.
Trebao je razgovarati sa Sergejevom, no nakon bombaškog napada morao se primiriti. Mir. Zatrubio je konjskoj zaprezi što mu je prepriječila put jer je samo bukom uspijevao odagnati druge zvukove iz glave. Mir je bio nešto čega se tek nejasno sjećao. Mir je sada bila puka riječ. Raj na zemlji imao je visoku cijenu koju je bio voljan platiti — no noći su bile teške. Um mu je bio sve samo ne miran.
Iza njegovih leđa majka je prekidala tešku tišinu. Pokazala je prema novom krojačkom salonu i obećala kćeri da će joj dogovoriti probe, predlažući haljine različitih stilova. Dok je slušao, Arkin je shvatio da mu se sviđa boja glasa gospođe Ivanove. Bio je vedriji od ostatka nje. Slušajući samo njezin glas, mogao ju je zamisliti bez opreznog izraza što joj je vazda bio u očima. Nije vjerovala ni ljudima ni životu. U tome nema ničega lošeg. Znao je točno kako se osjeća.
Usporio je na križanju na Aveniji Nevski i začuo kćer kako bez ikakva ustezanja govori: “Mama, zabrinuta sam za tatu. Ovaj bombaški napad na premijera Stoljipina mogao bi biti početak plana napada na sve careve ministre. Mogli bi se opet okomiti na tatu.”
“Valentina, takve stvari moramo prepustiti tvojemu ocu. Ne miješaj se. To mu nije drago. On je taj koji donosi takve odluke, a ne mi.”
“Plaše li tebe, mama, ti revolucionari?”
“Naravno da ne. Oni su neorganizirana rulja. A osim toga, ne zaboravi da nas štiti vojska.”
“Ljudi poput zapovjednika Černova?”
“Upravo tako.” Uslijedila je duga neugodna tišina prije nego što je Elizaveta Ivanova dometnula: “Molim te, nemoj izazivati neprilike oko njegova posjeta, Valentina.”
Arkin ih je mogao zamisliti kako sjede iza njega, uvjerene da ih njihov zapovjednik Černov može zaštititi.
Arkin se probudio sav u vodi. Netko je vikao, galamio mu na uho. Posteljina mu se saplela oko nogu te se stao ritati ne bi li ih oslobodio, no nije uspijevao. U mrklome mraku na licu mu se nakupila paučina, niti nalik na užarene žice što su mu pržile kožu. I dalje ta vika. Hoće li taj gad ikad prestati? Boljela ga je glava, a srce mu se tako snažno uzlupalo da mu se želudac najednom podignuo te je povratio po plahtama.
Uto začuje drugačiju vrstu lupanja. Šakom po zidu.
“Začepi, dovraga!” Popkovljev glas.
Arkin je prekasno začepio usta dlanom, a jeziva je vika prestala. Dopirala je iz vlastita mu grla. Uspravio se u tami i izvukavši noge iz plahta spustio ih na pod. Dodir hladnih podnih dasaka na bosim stopalima dozvao ga je svijesti. Vratio se u svoj skučeni sobičak iznad konjušnica i obrisao znoj s čela.
Kakav to čovjek ima noćne more o konjima koje je ubio? A što je s ljudima koje je posmicao? San mu se svake noći vraćao, živi prizori crnog konja raznesenih stražnjih nogu, koji se izvijao pokušavajući krupne žute zube zariti u preostale dijelove krvavih leđa u želji da njima iščupa bol. Bolni jauci što paraju noć.
A što je s ljudima? Što je s njihovim jaucima?
Dragi Bože, u kakva se to čovjeka pretvarao? Strgnuo je znojem natopljenu potkošulju sa sebe i stajao drhteći. Tama mu je godila. Sviđalo mu se kako zamračuje sve ostalo. Samo je budućnost bila svijetla.
13
Grofičin sin bio je neustrašiv, Jens to nije mogao poreći. Preskakao e svaku prepreku koju bi mu Jens postavio. Nije bio pričljivo dijete, no budući da je dane provodio zatočen sa suhonjavim kućnim učiteljem, tko bi ga i krivio što je riječi držao zaključane u glavi? Vani na otvorenom ispuštao je glasne poklike djetinjeg veselja kad bi njegov zdepasti poni najednom jurnuo dok bi mu dječakove pete bubnjale po krupnim stegnima. Tračak sunca bljesnuo bi kroz drveće, opisujući lukove svjetla iznad šumskih staza.
“Alekseju”, doviknuo mu je Jens preko ramena, “hajdemo dolje do potoka.”
“Smijem li ga preskočiti?” odvrati dječak.
“Prošli si put pao s konja.”
“Nije me boljelo.”
Majka mu se požalila kako je njezinu sinu rame bilo modro puna dva tjedna te im je zabranila da opet preskaču potok dok malo ne poraste.
Nacerio se Jensu. “Neću pasti.”
“Obećavaš?”
“Obećavam.”
“Pete dolje, dečko.”
Probili su se kroz šipražje do mjesta gdje je potok izdubio korito kroz crnu zemlju. Dječakovi obrazi bili su rumeni. Jens je gledao kako malim dlanovima stišće uzde, podbovši konja koji se spremio na skok, no uto Aleksej u posljednji čas snažno povuče uzde, prisilivši konja da se naglo zaustavi. Dječakov sitan lik iskoči iz sedla i baci se na koljena u mrzlu vodu.
“Izađi”, naredi mu Jens.
No dječak je u naručju držao psa. Ili točnije, pseću glavu. Krupno smeđe tijelo ležalo je pod vodom, no Aleksej mu je podignuo glavu iznad leda kako bi mogao disati. Gladio mu je mokru njušku, uklanjajući mu travke iz očiju.
“Pusti ga, Alekseju. Mrtav je.”
“Neću.”
“Izađi iz vode. Smrznut ćeš se na mrtvo ime.”
“Neću.”
Aleksej mu nikad prije nije proturječio. Jens skoči iz sedla i izvuče uginulu životinju iz vode. Bio je to krupan lovački pas oštre crne dlake i zdravih bijelih zubiju. Ležao mu je beživotno u rukama, natapajući mu odjeću, te ga Jens iznese na kopno dok ga je Aleksej i dalje držao za uho iz kojeg se cijedila voda.
“Želim ga odnijeti kući”, reče Aleksej.
“Zašto?”
Dječak privine pseću glavu na prsa. “Da ja umrem u rijeci, želio bih da me netko pokopa.”
Jens mu na to nije mogao prigovoriti. Privezao je psa za ponijeva leđa te podignuo Alekseja na Junaka, popevši se iza njega. Promrznulog je dječaka umotao u svoj kaput i brzo odjahao.
“Ujače Jense, jesi li ti ikad imao psa?”
“Jesam. Kad sam bio dječak, imao sam snažnog psa za vuču saonica. Bio je srčan i imao je snažne zube. Zadao mi je nekoliko ožiljaka po kojima ga dan-danas pamtim. Svaki dječak trebao bi imati psa.”
Malena glava kimne, a potom se okrene i pogleda ga čeznutljivim očima.
Jens uzdahne. “Razgovarat ću s tvojom majkom.”
14
Jens je posjetio Valentinu kao što je i obećao. Stajao je na pragu i osjećao se nezgrapno poput mladog tikvana s polja sa slamom u kosi. Došlo mu je da se sam sebi nasmije. Ugošćivao je i izvodio najotmjenije dame iz kreme sanktpeterburškog društva i ne trepnuvši okom, osim kako bi očijukao s njima. A ova krhka mladica znala ga je samim okretom glave i trenutak dužim pogledom baršunastih smeđih očiju nagnati na to da se osjeća kao da su mu stopala prevelika i ramena preširoka. U njezinim pokretima bilo je glazbe zbog koje su se druge žene doimale nespretnima — čak se i na saonicama uspravila s prljavog poda i smjestila na sjedalo pokraj njega lako poput daška ljetnog povjetarca s Neve.