Vrata je otvorio lakaj u livreji koji ga je uveo u predvorje. Vrlo dojmljivo. Jens se osvrnuo oko sebe spazivši pozlaćeni luster i mramorne kipove u nišama duž zidova. Rusi su se voljeli razmetati bogatstvom kao što se pauni šepire šarenim repovima.
“Gospođica Valentina trenutačno je zauzeta. U modrom je salonu.”
Lakaj je bio žilav čovjek uska lica i neobično velikih dlanova. Jens mu pruži svoju posjetnicu.
“Molim Vas, obavijestite je da sam stigao.”
Lakaj iščezne. Trenutačno je zauzeta. Možda s prijateljicom iz škole? Sanktpeterburške su dame tijekom jutra običavale u kočijama obilaziti jedna drugu dijeleći posjetnice, a poslijepodne navraćati jedna kod druge na čaj, nakon čega bi uslijedili raznorazni društveni događaji i zabave u večernjim satima. Žene su se znale presvlačiti i šest ili osam puta na dan. Jens se sjetio riječi koje je Valentina izgovorila na mjesečini: Želim... više. Nije ju mogao kriviti. Ali postati bolničarka? To je pak bilo nešto sasvim drugo.
“Gospođica Valentina sada će Vas primiti.”
Ušao je u modri salon. Vjerojatno je bio namješten u modroj boji, no on to nije primijetio — vidio je samo Valentinu. Sjedila je na sofi od brokata dok su joj ruke mirno počivale u krilu, uspravnih, čak i preuspravnih leđa. Imao je osjećaj da joj je zbog nečega nelagodno. Možda zbog njegova nenajavljenog posjeta? No osmjehnula mu se, ustala i pružila mu ruku.
“Vrlo ljubazno od Vas što ste mi došli u posjet.”
Držala se službeno, kao da mu nikad nije ležala privijena uz grudi na ledenoj cesti u mraku.
“Nadam se da ste dobro.”
“Jako dobro, hvala Vam”, odvrati ona. “Premda posljednjih nekoliko dana ćutim studen.”
Tamne je oči zadržala na njegovima trenutak duže nego što je to bilo potrebno te je u njima spazio zadirkujuću iskru prije nego što je spustila trepavice i okrenula se uz šuštanje svile.
“Dopustite da Vam predstavim zapovjednika Černova.”
Tek je tada Jens primijetio da je u prostoriji još netko. Svjetlokos zapovjednik husarske garde, naočita široka lica koje je odisalo samouvjerenošću proisteklom iz iskustva ubijanja ljudi. Jens je to i prije viđao na vojnim licima, to uvjerenje u vlastitu nepobjedivost nakon što su se borili u bitki i preživjeli. No toga dana mladi časnik nije zaudarao na krv i izgledao je jako stasito u besprijekornoj odori i čizmama visokog sjaja. Jens mu se uljudno naklonio, pomislivši kako ne bi bilo loše da ga zaposli u jednom od svojih tunela. Da ga malo zaprlja.
Valentina se osmjehne zapovjedniku. “Ovo je Jens Friis. On je inženjer. Mislim da ste se upoznali one večeri na plesu.”
“Jesmo li?” upita zapovjednik Černov. “Ne sjećam se.”
“Lako moguće”, odgovori Jens. “Plesna dvorana bila je dupkom puna.”
No obojica su se sjećali. Jens je to vidio u zapovjednikovim očima. Sjećao se onog trenutka kad je Jens stigao noseći liker od limete i odmaglio s Valentinom njemu pred nosom. Černov to nije zaboravio.
Sjeli su na stolce s visokim naslonima, a služavka im je poslužila čaj u poput papira tankim porculanskim šalicama s kićenim zlatnim rubom. Šalica za lutke. Jensa je bilo strah da je ne zdrobi u ruci. Valentina je razgovor vodila utabanim stazama: pričala je o novootvorenom restoranu na Aveniji Nevski, a potom načela temu tračeva o knezu Feliksu Jusupovu, nasljedniku najbogatije obitelji u Rusiji, koji se netom vratio sa Sveučilišta u Oxfordu u Palaču Mojka. Spomenula je i Kšesinskinu najnoviju baletnu izvedbu. No dosađivala se. Jens je to primijetio po ukočenosti njezinih ramena. Stoga mu je privuklo pozornost kad se nevinih, širom otvorenih očiju okrenula prema Černovu.
“Recite, zapovjedniče, lovite li?”
Jednostavno pitanje, no Jens je ipak začuo skriveni prizvuk u njezinu glasu. No zapovjednik je bio mlad i još nije naučio slušati ono što žene prikrivaju riječima koje izgovaraju.
Černov se nagne naprijed, balansirajući smiješnu šalicu na koljenu. “Lovim.” Široko joj se osmjehne, očekujući pohvalu. “Lani sam sudjelovao u carevoj lovačkoj skupini s američkim veleposlanikom.”
“Nije li to bio onaj lov tijekom kojeg je pobijeno pola šume?” upita blago Jens.
“Da.” Černov kimne Valentini, nesvjestan onoga što se događa. “Osamdeset jelena i stotinu četrdeset veprova. Neloš ulov za jedan dan. Veličanstvene rogove jednog od jelena koje sam oborio izložio sam na zidu u vojarni.”
“Vrlo domišljato”, reče Valentina.
Nastao je tajac. Zapovjednik je prekasno shvatio da je na tankom ledu. Ostavljajući Černova da grca u krvavoj jami koju je sam iskopao, Jens ispruži duge noge i stane zadovoljno promatrati Valentininu kosu koja joj je u sjajnim uvojcima padala po ramenima. Tamnija od noćnog neba. Sa strane uhvaćena bisernim ukosnicama tako da su joj se uši tek nazirale, nalik na mekane krhke školjke.
“A lovite li Vi, gospodine?” upita Černov s nakanom da i Jensa povuče za sobom.
“Ne, ne lovim, zapovjedniče.” Jens je svojem sugovorniku odlučio pomoći da se još malo dublje ukopa. “No volio bih znati koja Vam je omiljena vrsta puške?”
Valentina hitro usmjeri tamne oči prema Jensu pogledavši ga podignute obrve. No prije nego što im je zapovjednik otkrio koja mu je miljenica, otvorila su se vrata i u prostoriju je ušla Elizaveta Ivanova, elegantna u svijetloplavoj kineskoj svili. Oba muškarca ustadoše.
“Zapovjedniče Černove”, pružila mu je ruku, “moj suprug sada je slobodan i može Vas primiti. U radnoj je sobi. Dopustite da Vas otpratim.”
No zapovjednik je zadrži. “Prije nego što odem, a uz Vaše dopuštenje, volio bih pozvati Valentinu na smotru husarskih mačevalaca idući petak poslijepodne.” Okrenuo se prema Valentini i naklonio s takvom otmjenošću da je Jensu došlo da mu sasiječe koljena. “Bila bi mi čast da nazočite tom događaju.”
“Ne, ja...”
“Dakako da hoće”, razdragano će njezina majka. “Vaše su smotre legendarne. Vrhunski prikazi vještine... i opasnosti. Sigurna sam da će se to moje kćeri duboko dojmiti.”
“Ne, mama.”
“Gospođo Ivanova.” Jens iskorači naprijed. Bila je niska kao i kćer joj pa ju je nadvisio, unatoč tomu što joj je svijetla kosa bila spletena u pletenicu na vrhu glave. “Valentina je već pristala na jedan dogovor idući petak poslijepodne.”
“O? A koji to?”
“Danas sam došao kako bih ga potvrdio. Riječ je o nadzoru građevinskih radova koje je naručio car. To je službeni posjet i car Nikolaj bit će prisutan, kao i ministar Davidov sa suprugom.”
Vidio je kako se Valentini šire oči. “Kako divno.”
Majka joj se namrštila.
Zapovjednik mrko pogleda Jensa. “To baš i nije primjerena razonoda za mladu damu.”
“A gledati kako se muškarci pretvaraju da se međusobno bodu jest?” upita Valentina.
“Siguran sam da ne želite razočarati cara Nikolaja.” Jens se obraćao njezinoj majci. “Bio je očaran Vašom kćeri kad mu je svirala na koncertu. To je velika čast.”
Vidio je kako se koleba.
“Uz pratnju, dakako”, dometne on.
Čuo je kako je Valentina udahnula.
“No dobro”, nevoljko zaključi njezina majka. “Za mačevalačku smotru morat će se strpjeti do iduće prilike. No dođite, zapovjedniče Černove, moj Vas suprug očekuje kako bi razgovarao s Vama. U međuvremenu”, oštro će Jensu, “želim Vam ugodno poslijepodne, gospodine.”
Ispratila je oba muškarca iz salona, no dok su se vrata za njima zatvarala, kroz procijep se začula prigušena provala smijeha.
Valentina je stajala na pločniku i uzbuđeno pogledavala prema Bolnici svete Izabele. Zgrada je bila veća nego što je očekivala, a kameno pročelje pocrnjelo je od starosti, ljušteći se poput staračke kože. Visoki prozori bili su okovani zahrđalim željeznim rešetkama, no ni to je nije obeshrabrilo. Studen je bila žestoka pa je zavukla ruke u muf.