Kako bi bila bolničarka, moraš biti izdržljiva.
Tako joj je bio rekao. Ispravila je ramena, gurnula vrata i zakoračila u prostrano predvorje u kojem je mirisalo po sredstvu za dezinfekciju i još nečemu, nečemu neugodnom od čega joj se želudac prevrnuo. Unutrašnjost je bila prostrana i sumorna, s previše smeđe boje. Hodnici su vodili prema prostorijama koje nije mogla ni zamisliti. S jedne strane nalazio se ured sa staklenom pregradom koja se protezala od jednog kraja do drugog, a iza njega sjedila je dežurna zaposlenica. Prstima je premetala novčić preko članaka prstiju kad joj je Valentina prišla.
“Dobrij den”, Valentina se osmjehnula ne primivši osmijeh natrag. “Htjela bih razgovarati s nekim o obuci za bolničarke.”
“Želite zaposliti obučenu bolničarku?”
“Ne, zanima me kako postati bolničarkom.”
“Pa, ta će djevojka morati sama doći ovamo. Naša medsestra, glavna sestra, htjet će s njom porazgovarati.”
“Pitam za sebe”, pojasni Valentina. “Ja sam ta.”
“Vi želite postati bolničarka?”
“Da.”
Žena se okrene i krene preslagivati neke papire. Valentina pretpostavi da traži obrazac, no potom primijeti da se ženina uska ramena tresu. Osjeti kako su joj se obrazi zažarili.
“Ima li nekoga s kim bih mogla razgovarati?”
“Niz onaj hodnik. Treća vrata slijeva. Prezime Gordanskaja.”
“Hvala Vam”, reče Valentina. “Spasibo.”
“Djevojko, želiš li savjet?”
“Da.”
“Ne trati si vrijeme. A ni Gordanskoj.”
“Ime?”
“Valentina Ivanova.”
“Dob?”
“Osamnaest.”
“Imaš li dopuštenje roditelja da budeš ovdje?”
“Da.”
“Imaš li ikakva njegovateljskog iskustva?”
“Imam.”
“Kakva?”
“Sestra mi je nepokretna. Pomažem se starati o njoj.”
“Jesi li ikad prije radila?”
“Da.”
“Što?”
“Radila sam u uredu.”
“Zašto si prestala?”
“Bilo mi je dosadno.”
“A misliš da ti posao bolničarke neće biti dosadan?”
“Bit će zanimljivije nego da cijeli dan ispunjavam obrasce.”
Medsestra Margarita Gordanskaja baci nalivpero na stol, zavali se svom težinom u naslonjač sve dok drvo nije zaškripalo te stisne oči toliko da su joj ih mesnati obrazi umalo progutali.
“Gubi se odavde”, reče odrješitim glasom koji se odbio od zidova male prostorije.
Valentina se nije pokolebala. “Zašto? Zar vam ne trebaju bolničarke?”
“Naravno da trebaju. Očajnički nam trebaju. Ali ne takve kao što si ti.”
“Što ne valja sa mnom?”
“Sve. Zato odlazi.”
“Molim Vas da mi kažete zašto.”
Poluzatvorene oči se izbečiše. Bile su zemljane boje koja se mogla nazvati smeđom. “Za početak, lažeš. Jedino istinito u ovoj gomili gluposti koje si mi napričala jest tvoje ime i ono o tvojoj sestri.”
“Brzo učim.”
“Ne.”
“Recite mi što ne valja sa mnom?”
Medsestra odmahne glavom, od čega joj se višestruka brada opasno ustalasala. “Pogledaj se samo u tom svom otmjenom ruhu. Ti si mlada bogatašica koja ima previše slobodnog vremena pa joj je dosadno. Zasitit ćeš se posla bolničarke u roku od pet minuta. Molim te, ne trati mi vrijeme.”
Valentina je odjenula svoju najskromniju haljinu. I najstariji kaput.
“Neću se zasititi.”
“Ne mogu si priuštiti da protratim ionako nedostatna bolnička sredstva na obuku takvih kao što si ti.” Gordanskaja ustane. Njezina uštirkana odora nekoliko je trenutaka vodila bitku s impresivnim poprsjem koje je umalo ispalo iz nje, na koncu ipak pobijedivši. “A sada, posljednji put, djevojko, molim te, iznesi tu svoju suludu odjeću i sulude ideje iz mojega ureda.”
Valentina pogleda u krzneni muf koji je izmrcvarila gnječeći ga prstima i izađe bez riječi.
Arkin je ležao potrbuške. Zemlja je bila vlažna, kaput se prilijepio uz njega, a pozornost je usmjerio prema praznom obzoru. Poveo je trojicu nadobudnih mladih šegrta iz Raspovljeve ljevaonice, od kojih je jedan imao ručna kolica na četiri kola. Bilo mu je drago što su pošli s njim. Zadatak nije bio težak, ali bio je pomalo opasan. Vlak je morao usporiti na točno određenom mjestu kako bi istovario teret jer bi ih u protivnom netko mogao uočiti. Odabrao je dionicu na kojoj su tračnice bile potpuno ravne, kako nitko iz prednjih vagona ne bi vidio što se događa otraga. S jedne se strane borova šuma prikrala sasvim blizu pruzi, a njezina gusta stabla pružala su dobar zaklon. Vjetar se vrtložio u granju iznad njihovih glava, otkidajući ledene sige koje su padale u snijeg uz mukao udarac od kojeg bi svi poskočili.
Stup dima pojavio se na obzoru. Arkin osjeti kako mu bilo nabija. Najmlađi šegrt koji je stajao uz njega podigne glavu i široko se osmjehne. Arkin ga nježno gurne laktom.
“Sagni se, Karle. Budi strpljiv.”
“Ako je pogrešan ložač u vlaku, neće se uspjeti zaustaviti.”
“Sve je sređeno. Imaj povjerenja.”
Karl kimne, no namrštena izraza lica. Bio je to dečko od šesnaest godina sa žućkasto-riđom lavljom grivom, čiji je otac bio strojovođa tog vlaka. Njegovo oduševljenje svakim zadatkom bilo je toliko zarazno da je Arkin mladića razdragano pljesnuo po koštunjavom ramenu. “Ne brini se, tvoj otac može s tim izaći na kraj.”
“Naravno da može.”
Huktanje parnog stroja zaorilo se kroz mrzao zrak, potjeravši jato vrana iz krošnji. Njihovo graktanje zazvučalo je kao upozorenje pa Arkina preplavi trenutačan strah. Ne zbog sebe — zbog mladića. Ptice kao da su graktale Karl, Karl. Ne. Predznaci su za one slabe volje.
Rika parne lokomotive bivala je sve glasnija uz beskrajnu škripu klipova, dok se najednom nije pojavila, pušeći se prema njima niz prugu. Arkin se osvrne provjeravajući kako su ostala dva šegrta što su bila skrivena zajedno s kolicima u sumraku šume dublje među stablima. Dao im je znak. Ne dižite glavu. Začula se škripa metala i pištanje kočnica koje mu je zastrugalo po živcima. U ustima je osjetio okus čađe. Vlak se zaustavio, spor i trom, a Arkinu je trebalo svega nekoliko sekunda da iskoči iz zaklona, otvori teška klizna vrata posljednjeg vagona i dohvati pruženu kutiju.
Dečko je čuvao stražu. Pazio je da ne naiđe netko dovoljno budalast da gleda što se zbiva. Kutiju su smjestili u kolica koja su dva šegrta smjesta odvukla prema mračnom zaklonu između stabala. Vrata vagona uz tresak su se zatvorila i vlak se počeo kretati. No prozor susjednog vagona u posljednji se čas naglo otvorio i netko je ispalio hitac iz puške prije nego što je Arkin stigao povući Karla dalje od tračnica. Pojurili su prema stablima. Krv je kapala slikajući crvene cvjetove po snijegu ispod njihovih nogu.
“Jesi li ranjen?” Arkin zabrinuto prodrma dečka.
“Nisam, ali ti jesi.”
Arkin trepne. I tek onda osjeti žalac bola. Naslonio je dlan na uho, a kad ga je odmaknuo, shvati da su mu prsti crveni. Nasmijao se i obrisao dlan o hlače. “Nije to ništa. Ogrebotina. A sad da te vidimo kako vučeš ova kolica.”
Svi su se odšuljali kroz šumu s dragocjenom kutijom, dok im se dah ovijao oko njih. Arkin zahvali Morozovljevu Bogu što su vrane ovoga puta pogriješile.
Magla je bila gusta i hirovita. Ovijala je prste oko Arkinova vrata i posezala mu za licem, vlažeći i hladeći mu kožu. Podbo je ružno kljuse na kojem je jahao ne bi li ubrzalo korak, no konj je bio svojeglav i nije ga slušao — kretao se vlastitom brzinom i vlastitim putem. Pripadao je Lavu Popkovu, što je drugo mogao očekivati od proklete životinje? Selo se najednom pojavilo uz cestu, sivo i sablasno, gubeći se svako malo iz vida zbog magle što se vrtložila oko drvenih koliba. Arkin je čuo hučanje rijeke negdje u blizini dok je jahao mimo kovačeve radionice u kojoj je peć rigala vatru. Zazvao je čovjeka u kožnatoj pregači.