Mahnula je prema vrećama. “Što radiš s ovime?”
“Pomažem ocu Morozovu.”
Bacila je pogled prema crkvi. “Je li svećenik ovdje?”
“Da. Dijeli hranu siromašnima.”
Osjećala je njegov znatiželjni pogled na sebi. “Pokušavam pronaći put do glavne ceste. Bi li mi bilo pametnije vratiti se putem kojim sam došla?” upita.
“Odluka je Vaša. Možete nastaviti ovuda, ili se vratiti na poznati put.” Imala je blagi osjećaj da ne govori o cesti, no on pokaže iza njezina ramena. “Glavna cesta je natrag u ovom smjeru.”
“Hvala ti.” Krenula je da ode.
On je podignuo vreće, po jednu ispod svake ruke, i krupnim se koracima uputio natrag u crkvu, ne primjećujući da za sobom ostavlja trag od krumpira. Gledala ga je kako ulazi, a zatim podignula sve krumpire i odmarširala u crkvu. Zrak je u njoj bio hladniji, a predvorje skučeno. Pred Valentinom su stajala prastara drvena vrata što su vodila u unutrašnjost crkve, no slijeva joj se pružao kratak prolaz na čijem su se dnu nalazile stube što su vodile dolje. Na najvišoj stubi ležao je krumpir.
Sišla je potpuno nečujno. Stube su zavojito vodile do podzemne prostorije, mračne i prostrane, s nadsvođenim stropom i vlažnim kamenim zidovima čiji ju je snažni miris zapahnuo po licu. Iz pravca praznoga stola oko kojega su bili poredani stolci dopirali su muški glasovi. Muškarci su joj bili okrenuti leđima.
“Oni bi samo pričali. Puste riječi. Dosta mi je više toga”, reče netko.
“Slažem se s tobom po tom pitanju, Antone. Naslušali smo se dovoljno praznih riječi. Sad je vrijeme za djela.”
“Prestanite se žaliti.” Arkinov glas. “Svi želimo više djela. Danas će doći i obratiti nam se, pa ćemo saznati što je naumio...” Zastane.
Ugledao ju je. Sve su se oči okrenule u smjeru njegova pogleda te je Valentina začula potmuo uzrujani žamor kad su postali svjesni njezine prisutnosti.
“Zaboravio si ostale krumpire.” Pružila mu je one koje je držala u ruci.
Svi pogledi bili su uprti u nju. Muškarci su se stali čvršće omatati šalovima, prikrivajući lica. Primijetila je da su vreće nehajno bačene na stol, a iz one pokidane poispadalo je kvrgavo povrće kao iznutrice iz rasporene svinje, no ispod krumpira ležalo je nešto što uopće nije nalikovalo na povrće, nešto uglato umotanu u crnu tkaninu. Arkin joj se stao hitro približavati.
“Draga djevojko, daj da te rasteretim toga.”
Glas joj je dopro iza leđa. Okrenula se i zatekla crnu figuru kako stoji nadvijena nad nju na najnižoj stubi.
“Hvala Vam”, promucala je i pružila mu krumpire.
“Ovo je otac Morozov.” Arkin je stigao do nje. “Što, zaboga, radite ovdje dolje? Mislio sam da ste otišli.”
“Brate”, toplim glasom izusti svećenik nastojeći izgladiti Arkinove oštre i drske riječi, “red je da gošću dočekamo srdačnije.” Zamišljeno joj je promotrio lice pogladivši se po bradi. Nosio je crnu sutanu od grubog sukna i iznošen crni šešir, s mjedenim raspelom pričvršćenim za prsa tik ispod raskuštranih krajeva brade. “Dobrodošla si ako nam se želiš pridružiti, tko god bila, draga moja. Okupili smo se ovdje kako bismo se zajedno pomolili za našu domovinu u ovim teškim vremenima i od Svevišnjega zatražili savjet i mudrost.”
Nikakav zvuk nije joj dopirao iza leđa, no mogla je osjetiti kako je promatraju. Svećenikovo lice bilo je izbrazdano poput kore stare jabuke, no pretpostavila je da nije stariji od njezina oca. Osmjehnula mu se. Obrazi su joj bili ukočeni.
“Hvala Vam, no morala bih poći. Samo sam Vam htjela donijeti krumpire koji su se rasuli po ulici.”
To je čak i njoj zazvučalo glupo. Stoga je, kad se odmaknuo u stranu, ubrzala uza stube. Muškarci okupljeni oko žeravnika razmaknuli su se kako bi je propustili te je žustrim korakom odmaknula do dna ulice. Svjesna da je prate pogledima, pitala se tko im to danas dolazi održati govor. I kakve naume ima.
Ulazna vrata uz tresak su se zatvorila, prenuvši Valentinu. Zapuh prohladnog zraka izvana poremetio je mir na donjem odmorištu te je prestala koračati. Nagnula se preko ograde gledajući donji kat. Nesvjestan njezine prisutnosti, Jens je preskakao dvije stube odjednom dok mu je svjetlo iz plinske svjetiljke zavojito padalo na plamenu kosu kao da ga privlači njegova unutrašnja energija. Ruka mu je poletjela uz rukohvat, hitra i odlučna. Je li se uvijek ovakav vraćao kući s posla? Ovako pun života?
“Zdravo, Jense.”
Zastao je i sjevnuo pogledom uvis. Čim ju je spazio, oči su mu se promijenile. Nešto se u njima preobrazilo. Otvorio je usta kao da će nešto reći, no nije. Preskočio je zadnju stubu i prišao joj toliko blizu da ju je umalo dotaknuo, no nije to učinio. Primijetila je to, način na koji je zadržao tu udaljenost među njima. Oči su mu pomno pretraživale njezino lice.
“Je li se što dogodilo?” brzo je upitao.
“Ne. Samo moram razgovarati s tobom.”
Nije joj micao pogled s lica.
“Kako si ušla? Stvorila se poput čarobne vile pred vratima mojega stana.”
Nasmijala se primijetivši kako joj promatra usta.
“Tvoj me je pazikuća pustio unutra. Rekla sam mu da sam ti rođakinja.”
Osmjehnuo se, podrugljivo nakrivivši usne, što ju je na trenutak podsjetilo na njihov zajednički ples na balu.
“Je li ti povjerovao?” upita on.
“Mislim da jest. Rekao je da te mogu pričekati ovdje na odmorištu gdje je toplo, umjesto vani na pločniku.”
“Onda je taj blesan i gluplji nego što sam mislio.”
“Zašto?”
“Jer si odveć lijepa da bi mi bila rođakinja.”
Te su je riječi zatekle nespremnu. Nije se nasmijao izgovorivši ih, samo ih je nehajno izrekao na mirnom prašnjavom odmorištu i prošao mimo nje kako bi otključao vrata stana. Zgrada je bila stara, kićenih zidnih štukatura od gipsa i s obiljem baroknih rezbarija i karniša, no sad je već oronula. Čak je i zrak u njoj bio star i baršunast, kao da ga je previše ljudi udisalo tijekom previše godina. Valentinu je zapanjilo to što čovjek takvih naprednih ideja bira živjeti u tako staromodnoj stambenoj zgradi.
Otvorio je vrata kićenom kretnjom. “Želite li ući?”
Ona odmahne glavom. “Mislim da je bolje da ne.”
“Dakako.” Uljudno nakloni glavu. “Ne želimo ugroziti tvoj ugled, zar ne?”
Smijao joj se ispod te uljudne vanjštine.
“No možda bih”, reče ona zamahnuvši tamnom kosom, “i smjela... Kao Vaša rođakinja, dakako.”
Zelene oči postale su joj još zelenije. “Kao moja rođakinja”, ponovi on poput jeke.
Prošla je mimo njega i ušla u stan.
U takvoj prostoriji još nikad nije bila. Sav namještaj bio je svijetao, boje meda i takvih jednostavnih ravnih linija da je na trenutak pomislila da je nedovršen. Podne borove daske bile su uglačane pijeskom i prekrivene raznobojnim tepisima, a pred ognjištem je ležao velik krzneni sag s dugim dlakama, svijetao poput zdjele mlijeka. Po zidovima su visjele uokvirene slike sobova u snježnim krajolicima. Jedva se suzdržavala da ne pilji.
“Onda, rođakinjo, mogu li te ponuditi čajem?”
“Ne, Jense, hvala ti. Ne smijem se dugo zadržati.”
Uzeo joj je obje ruke u svoje, a ona ih je pustila da počivaju ondje. Proučio ih je. “Tako sitne ruke.” Prst mu je dodirnuo njezin dlan. “A toliko talenta u njima.”
Odmahnula je glavom. Činilo joj se da joj se pluća pregrijavaju.
“Dakle”, reče on, “o čemu moraš razgovarati sa mnom?” Nije joj puštao ruke.
“Rekao si da imaš prijatelja liječnika.”
“Tako je.”
“Potrebna mi je njegova pomoć.”
Čvršće joj je stisnuo ruke te je osjetila kako joj se kosti međusobno sudaraju. “Jesi li bolesna?”
“Ne, ništa takvo nije u pitanju.”
“Kakva onda pomoć?”
I tako mu je ispričala o bolnicama. Iz nje je prokuljalo sve o prezirnim očima što su je odmjeravale preko stolova. O odbijenicama. Rekla mu je da su joj svi rekli kako je nedorasla zadatku. Unatoč tomu što su im trebale bolničarke, nitko od njih nije imao povjerenja u nju.