On se namršti. “Grofica Serova?”
“Ah, da, i izgleda poput grofice. Ona.”
“Što s njom?”
“Hoćeš li i ti prekinuti svaku vezu s njom?”
Čula je kako je udahnuo.
“Hoćeš li?” upita ponovo.
Krenuo je natrag prema njoj, ispruživši ruku dlanom prema gore, kao da konju nudi jabuku. “Zamršeno je”, objasni, “nije baš lako...”
“Jasno mi je.” Valentina stisne zube.
“Ne, uopće ti nije jasno. Obećavam da neću imati veze s njom na način na koji ti misliš, ali i dalje ću je morati posjećivati jer... Valentina, nemoj...”
Bilo je prekasno. Nestala je zalupivši vrata za sobom.
Zamršeno je. Što je pod time mislio? Kako li je samo mogao i dalje imati nakanu posjećivati groficu Serovu? Zacijelo je shvaćao da...
“Valentina”, govorio je njezin otac, “za početak ti želim reći da imam dobre vijesti za tebe.”
Dopustit će joj da postane bolničarka. Opustila se i zahvalno mu se osmjehnula. “Hvala ti, tata.”
“Upoznala si zapovjednika Černova?”
“Da.”
“Naočit muškarac, sigurno ćeš se složiti.”
Valentina kimne. Trudila se biti ljubazna. Nije zaboravila broj četiri sa svojega popisa. Nagnati oca da mi oprosti.
“Njegov otac je grof Černov”, objasni on, “glava jedne od najistaknutijih obitelji u Sankt Peterburgu. Zapovjednik je iznimno bogat mladić. Jesi li svjesna toga?”
“Mama mi je to spomenula.”
“Želim da se udaš za njega.”
Te su je riječi presjekle. Oštre poput britve.
“Tata.” Nije vikala. Nije preklinjala. Samo je tiho rekla: “Već sam ti rekla da se nemam namjeru udavati. Kanim se skrbiti o Katji.”
Na trenutak je nije htio pogledati. “Zapovjednik Černov zatražio je moje dopuštenje da ti se udvara. To je velika čast.” Jagodične kosti pomicale su mu se kao da žvače nešto tvrdo. “Ne želim više slušati te budalaštine, Valentina. Tvoja majka i ja čvrsto smo odlučili. Vjeruj mi da kao tvoj otac znam što je najbolje za tebe. Kad budeš starija, zahvaljivat ćeš mi.”
Stajala je nepomično na perzijskom sagu. “Tata, ne želim te ljutiti, zbilja ne želim, ali jednako se tako ne želim udati za zapovjednika Černova. Objasnila sam ti da...”
Obrazi su mu se zajapurili poprimivši tamnocrvenu boju, a guste se obrve spojile nad razočaranim očima. Znala je da se osjeća kao da ga je iznevjerila.
“Valentina, molim te, nemoj mi proturječiti.”
“Ili što, tata? Što ćeš učiniti?” Pokušala se osmjehnuti. “Izbičevati me?”
Prišao joj je, zagrlio je oko ramena i poljubio je u sljepoočnicu. “Hvala ti što si spasila Katju. No sada mi trebaš učiniti ovu uslugu. Jednostavno je tako.”
“Poslat ću Katju od kuće.”
U sobi je bilo hladno, no Valentina to nije primjećivala. Svukla je odjeću bacivši je na pod, no kožu nije mogla svući. Uvukla se u krevet i prekrila glavu pokrivačem. Uto su prošli žmarci.
Jednostavno je tako.
Ništa tu nije bilo jednostavno. Ni s njezinim ocem, ni s Jensom.
“Jense, dala sam riječ. Nikakve veze s njime. Zaklela sam ti se.”
Vjetar joj je zakucao na prozor.
“Pa zašto onda, Jense”, prošaptala je, “ti meni nisi obećao isto?”
Umirila je bilo, iščekujući da joj njegov tihi glas zažamori u glavi. Minute su prolazile, a od glasa ni traga, pa je zbacila pokrivač sa sebe.
“Što radiš ovdje vani?”
Valentina je poskočila. “Ništa.” U mraku je jedva uspijevala razabrati krupan lik Lava Popkova koji je stajao naslonjen na zid kuće udaljen desetak koraka. Da nije progovorio, ne bi ga ni primijetila pod gustom koprenom mraka.
“Koliko dugo stojiš tu?” upita.
“Dovoljno dugo.”
“Špijuniraš me? Za oca?”
On zabrunda. Čula je kako je pljunuo.
Stajali su vani na šljunčanoj stazi iza kuće gdje bi u ovo doba godine sunce danju jedva dopiralo, a noću bi se tlo smrznulo. Led i snijeg nakupili su se u skliskim brazdama. Valentina ih je strugala štapom, bodući ih i opipavajući prstima zaštićenima rukavicom. Pomno ih je pretraživala pedalj po pedalj pri svjetlu što je padalo s prozora glazbenog salona. Htjela je zamoliti Popkova da joj pomogne, no riječi su joj zapele u grlu, pa je sama nastavila potragu u tišini. Punih pet minuta nijedno nije progovorilo.
“Tražiš nešto?” upita on napokon.
“Da.”
“Što?”
“To je moja stvar.”
“Hladno je ovdje.”
Nije ništa rekla, nego je nastavila strugati led. Još pet minuta tišine.
“Ovo tražiš?”
Naglo je podignula glavu. Nije se pomaknuo s mjesta nego je ispružio ruku. Oprezno mu je prišla preko leda i zapiljila mu se u krupnu šaku. Usred nje ležalo je nešto sjajno i metalno. Otela mu je to iz ruke, čvrsto stisnuvši dlan. Bio je to ključ glasovira.
“Gade!”
Glasno se nasmijao.
Udarila ga je štapom po koljenu, a onda ga odbacila i počela se smijati zajedno s njim. Neobičan zvuk njihova smijeha odjekivao je mrzlim noćnim zrakom.
“Gade jedan”, ponovila je.
A potom se krišom vratila u kuću.
Viktor Arkin promatrao je Popkova kako se polako vraća u konjušnice. Krupni se Kozak satima skrivao u sjeni, ne obazirući se ni na snijeg ni na oštar vjetar, čekajući da djevojka dođe potražiti ono što je izgubila. Kao da je znao da će doći prije ili poslije. Promatrao je kako je Popkov draži i zadirkuje sve dok nije planula na njega, te mu je zavidio na nehajnoj lakoći kojom je to učinio. Popkova kao da uopće nije bilo briga. Nazvala ga je gadom, no nasmijali su se tome. Zajedno su se smijali. Arkin nije mogao dokučiti zašto.
Sa ženama se osjećao nelagodno i zanijemio bi, ne znajući o čemu bi htjele razgovarati. Sve žene na političkim sastancima kojima bi prisustvovao bile su grlate i agresivne. Imao je dojam da žele biti muškarci. Katkad bi osjetio poriv da porazgovara s Valentinom i Elizavetom Ivanovom, zaustavi automobil i zbilja porazgovara s njima, sazna što im je na umu. Iz nekog razloga Valentinu nije mogao pročitati. Zbog toga je ostao onako zatečen kad ga je uhvatila kako istovaruje streljivo u crkvi, jer nije imao pojma kako će reagirati. Bilo je očito da je sumnjičava, no hoće li podijeliti svoje sumnje s ocem? Hoće li mu reći da pozove Ohranu?
Morat će biti oprezniji, sada više no ikad. Tiho se vratio do garaže, ušao unutra i zatvorio vrata. Živci su mu bili napeti, no ovamo gotovo nitko nije ulazio — bilo je sigurno. Osjećaj je svaki put bio isti, vatra što ga razdire, poriv da odjuri u novi dan. Kopkalo ga je nestrpljenje pa se pokušao umiriti tako što je otišao do dna garaže, iza automobila. Uza zid naslagao je urednu gomilu kartonskih kutija u kojima su se nalazili dijelovi motora, spremnici za motorno ulje, krpe za laštenje, rasuti alat, komadići strojeva i sve ostale stvari kojima je i bilo mjesto u garaži. Nitko neće posumnjati; nitko neće rovati dublje.
Samo je on znao za kutiju, onu koja je ležala pospremljena na dnu. Samo je on znao što se u njoj nalazi.
16
Bolničarka Sonja imala je biti Valentinina pratnja toga poslijepodneva. Krupna žena sjedila je uspravno na sjedalu Turicuma odjevena u najbolji crni kaput i rukavice. Valentina je primijetila da ima nov šešir s crvenom vrpcom od baršuna.
“Imamo golemu čast”, reče bolničarka Sonja blistavih očiju, “vidjeti cara.”
“Istina.”
I bila je istina. Valentina je toga bila i te kako svjesna. No Arkin je sjedio ispred nje za upravljačem, a ona se pitala kakve se misli roje u njegovu proleterskom mozgu.
Kad je automobil stigao na odredište, mjesto nije bilo ni nalik na ono što je očekivala. Zamišljala je drvenu kolibu pokraj goleme rupe u zemlji u kojoj su s unutrašnje strane pričvršćene ljestve. Plašila se silaska pod zemlju i kod kuće ostavila većinu podsuknji kako bi se lakše koristila nogama. Na majčino inzistiranje odjenula je kaput od lisičjega krzna i šešir, budući da će biti u društvu cara Nikolaja, no ispod je imala jednostavnu vunenu haljinu visokog ovratnika za zaštitu od hladnoće i udobna kroja za lakše kretanje.