“Uzbuđena?” upitala je bolničarku dok su izlazile iz automobila.
“Dan kad upoznajem cara Nikolaja bit će mi jedan od najboljih dana u životu.” Bolničarka Sonja s nevjericom je odmahivala glavom. “Nisam mogla zamisliti da će me ikad dopasti takva čast.”
Arkin je stajao pokraj stube kako bi joj pomogao da izađe iz automobila. Valentina ga pogleda. No na njemu nije ništa vidjela. Imao je onaj svoj vozačev izraz lica, no okladila bi se u svoj muf od samurovine da je prisluškivao njihov razgovor.
“Arkine”, reče.
“Da, gospođice Valentina.”
“Kad parkiraš automobil, možeš se vratiti ovamo i klicati caru kad stigne.” Pogledala mu je ravno u beščutne sive oči. “Ako želiš.”
“Hvala Vam, gospođice Valentina.”
Kratko mu se osmjehnula. Sitna osveta za onaj pucanj iz puške. Potom je promotrila zgradu u koju su se spremali ući. Nije to bila nikakva daščara, nego upravo suprotno: golema trokatnica sagrađena od opeke čiji su ulaz uokvirivali raskošno isklesani zidovi. Najupečatljivije bilo je pročelje koje se izvijalo prema van, kao da oponaša tunele što su se krišom poput lopova protezali ispod gradskih ulica. Nikakvih golemih rupa na vidiku, barem ne još. A ni kozaka u odorama, carevih osobnih tjelohranitelja.
Vrata su se širom otvorila te joj se srce nepravilno uzlupalo kad je ugledala Jensa kako stoji na ulazu. Jednu je ruku pružio prema njoj u znak pozdrava, nestrpljivo, što je bilo u suprotnosti s njegovim inače besprijekornim manirima.
“Dobar dan, dame, dobrij den. Stigle ste. Mislio sam da ćete se možda predomisliti oko izlaska po ovako gadnoj magli.”
Zar je stvarno mislio da neće doći?
Prvo se naklonio starijoj ženi i rekao: “Uljepšali ste mi dan. bolničarko Sonja, s tim veličanstvenim šeširom. Zadovoljstvo mi je upoznati Vas.”
Njezini se obrazi zarumenješe. “Ova starudija? Pomislila sam da bi me njegov obod mogao zaštititi od kapanja vode u tunelima.”
“Vrlo pronicavo”, osmjehnuo se.
Valentini je došlo da istrgne bolničarkinu ruku iz njegove, no oprostila mu je kad se naposljetku okrenuo prema njoj. Sve mu je oprostila jer ju je pogledao kao da je cijeli dan čekao ovaj trenutak i cijelu noć odbrojavao minute. Dopustio joj je da to vidi, nije to skrivao od nje. Mislila je da će mu zbog magle oči danas biti bez sjaja, no one su blistale bojom prvih izdanaka proljetne trave, bojom koju prije nije vidjela, barem ne u nečijim očima. Uzeo joj je ruku i načas joj se učinilo da će je prinijeti usnama, no suzdržao se. Umjesto toga duboko joj se naklonio, toliko da mu je vidjela tjeme i kosu koja je stršala kao da joj se nekamo žuri. Morala se obuzdati da je ne dodirne.
“Dobar dan, Jense”, tiho je rekla.
Pogledi su im se ukrstili. Još su je uvijek zbunjivali njegovi osjećaji prema grofici, no danas je to odlučila ostaviti postrani. Prste je nakratko obavila oko njegovih prije nego što joj je ispustio ruku.
“Jesmo li svi ovdje?” upitala ga je. “Spremni za dolazak cara Nikolaja?”
Usta su mu se stisnula. “Bojim se da je Njegovo Carsko Veličanstvo imalo drugih neodgodivih obveza. Na koncu nam se ipak neće pridružiti u razgledavanju građevinskih radova.”
Bolničarka Sonja razočarano zacvili. “O”, reče otegnutim izdahom.
“Ispričavam se zbog nepredviđene promjene plana, no Njegovo Carsko Veličanstvo ima previše obveza koje mu oduzimaju vrijeme. No zato su ovdje ministar Davidov i njegova supruga.”
“Ali ne i car?” kukala je bolničarka.
“Ne i car.”
“Ne budi smiješna, bolničarko”, strogo će Valentina. “Došle smo vidjeti građevinski pothvat. Sigurna sam da ćeš nakon što ga vidiš biti manje razočarana.”
“Valentina, jesi li i ti razočarana?”
Jens je postavio to pitanje tako neuvijeno da ju je zatekao.
“Ne.”
“Uistinu?”
“Došla sam vidjeti tunele.”
“Onda bolje da ti ih pokažem.”
Pružio joj je ruku te su zajedno prošli kroz vrata. Iza njih zacijelo je bilo predvorje i u njemu drugi ljudi, no ona ih nije primijetila, svjesna samo snažnih kostiju njegove podlaktice pod svojim dlanom i topline njegova ramena uz njezino.
“Tuneli”, podsjetila je samu sebe. “Zbog toga sam ovdje.”
Prevarila se oko hrđavih ljestvi. Sišli su u teško mehaničko dizalo koje je podsjećalo više na kavez za životinje nego na prijevozno sredstvo za ljude. Željezna su se vrata uz tresak zatvorila, a Valentini je želudac ostao na prizemlju dok joj je ostatak tijela potonuo u utrobu zemlje. Pozdravila je gospođu Davidovu, sjetivši je se s bala, te se upoznala s ostalim posjetiteljima, no nitko od njih nije joj se urezao u pamćenje. Misli joj je obuzeo Jens i njegovi tuneli. Tuneli su mu bili izrazito prijeteći. Zaudarali su po strvini, kao da se neka životinja ondje utopila, te je kroz njih neprestano strujao propuh. Činilo joj se da joj dišu u lice. Niz zidove se cijedila voda, a mrkli mrak ispunjavao je svaki kutak koji nisu osvjetljavale svjetiljke nanizane na oblom svodu.
Posjetitelja je bilo ukupno dvanaest, uključujući i nju, te četiri zaposlenika na projektu, koje je Jens predstavio kao inženjera, geodeta, nadzornika radova i stručnjaka za vodu. Svi su se oni kretali kroz tunele prirodno kao krtice, saginjući se bez razmišljanja kad bi se razina stropa spustila, automatski okrećući lica ustranu kad bi prošli pokraj kakva bočnog kraka tunela iz kojeg bi ih zapahnuo vlažan i hladan zrak.
Prethodno su se gore u predvorju održali govori. Jens je govorio o svrsi projekta, o potrebi za sustavom odvodnje i kanalizacije kojim će se unaprijediti zdravstveno stanje u gradu. O dvije tisuće mrtvih prošle godine i koleri koja je uzela maha u siromašnim četvrtima. O milijunima galona vode koje crpke svakodnevno propuštaju. O poplavama kojima pogoduje močvarno tlo na kojima je Sankt Peterburg izgrađen, a koje vrvi komarcima. O milijunima opeka koje se peku u Moskvi i potom prevoze. O radnoj snazi koja danonoćno odrađuje dvanaestosatne smjene. O odvodnim cijevima što se ravno poput strijela protežu daleko na sjever sve do Finskog zaljeva.
I prije nego što je završio govor u dvorani, Valentina je prestala slušati njegove riječi. Zurila mu je u usta promatrajući kako mu se usne pomiču. Imao je široku čeljust zanimljiva oblika. Nosio je kožnati šešir koji mu je spljoštio kosu i debele čizme s gumenim potplatima u kojima je šljapkao kroz vodu. Sviđalo joj se kako ga svi pozorno slušaju dok govori, čak i mrgodan ministar Davidov, te kako se, kad je završio govor, premjestio tako da stane pokraj nje.
“Znatiželjna?” upitao ju je.
“Da, jako.” “Uplašena?”
“Da, jako.”
“Ne vjerujem ti.”
Nasmijala se. “Ovo je izvanredno postignuće”, dometnula je. “Zacijelo se jako ponosiš.”
On kimne, smiješeći joj se i proučavajući joj lice. Bolničarka Sonja bila je odveć zauzeta razgovorom s gospođom Davidovom o korištenju kamfora za uklanjanje ustajalog mirisa iz kuće. Upravo se okretala s namjerom da ga predloži Jensu kao rješenje za neugodne mirise pod zemljom, kadli se zvuk nalik na pucanje Zemljine kore zaorio tunelom, parajući bubnjiće. Zemlja se rascijepila pod Valentininim nogama.
Svjetla se pogasiše. Tama zadrhti. Odjeknuše krikovi, no priguši ih prasak stijena i opeka što su se urušile odozgo. Valentina posrne, obuzeta panikom. Bila bi pala da je nečija ruka nije uhvatila za zapešće i povukla gore uza zid. Tapkala je u mraku tražeći put, obnevidjela. Gušila se od prašine, no bila je dovoljno prisebna da drži usta zatvorenima.
“Ovuda”, začuje Jensov glas pokraj sebe. Oštar i ljutit.