Jens progovori sporim glasom. “Morat će ukloniti vodu iz tunela kroz koje moramo proći.”
Disala je oprezno, udišući zrak što ga je on maločas izdahnuo.
“Znaš li što bih sad volio?” upita je.
“Što?”
“Četiri kriške hladna i slatka, osvježavajućeg ananasa. Dvije za tebe, dvije za mene.”
Nasmijala se od iznenađenja.
“Spavaj sad”, tiho će on. “Bez noćnih mora. Ne brini se, ja ću osluškivati vodu.”
Voda je navrla, baš kao što je Jens znao da hoće. Oštrim je sluhom čuo promjenu njezina zvuka, naglu promjenu tona mnogo prije nego što je doprla do njih. Daleko klokotanje kroz cijevi i tunele negdje daleko u vodovodnom sustavu: voda se preusmjeravala otvaranjem i zatvaranjem zapornica. Pojedine je tunele valjalo isprazniti kako bi zatočena skupina mogla pobjeći, a zvuk vode bio je sve glasniji.
“Samo ostanite mirni”, reče Jens. “Čim voda prođe kroz ovu komoru, svi ćemo se moći popeti u viši tunel i izaći odavde. Čuvajte glave, strop će biti nizak. Držite se skupa i čvrsto primite uže.” To nije bilo pravo uže, nego njihovi remeni spojeni u dug niz, čija je svrha bila spriječiti da koga odnese bujica.
“Koliko će duboko biti?” upita bolničarka. Zubi su joj cvokotali.
“Neznatno. Samo se držite užeta.”
Stajali su u redu iza njega. Ozlijeđeni geodet bio je remenjem privezan za Jensova leđa, taman toliko priseban da ga čvrsto uhvati oko vrata. Bio je mršav mladić, ne odveć težak, no Jensa je brinula otvorena rana na njegovoj nozi u prljavoj vodi. Pokraj njega stajala je bolničarka kojoj su se molitve slijevale s usana poput zrnaca krunice. Jens je jednom rukom podignuo svjetiljku, a drugom joj čvrsto stisnuo nadlakticu. S druge njezine strane stajala je Valentina. Dao bi sve na svijetu da može stisnuti njezinu ruku i ne puštati je, no dao je riječ da će pomoći bolničarki. Svaki sa svoje strane, bio je obećao, no cijelim će putem motriti Valentinu. Davidova je smjestio iza nje, potom njegovu ženu, a iza nje par iz Dume.
Voda je navrla. Nabujala je u jarku i izlila se po tlu komore crna poput nafte, no nitko se nije uspaničio. Začuli su se oštri uzdasi kad je ledeni potočić prerastao u bujicu, preplavivši im stopala, penjući im se uz potkoljenice i vrtložeći im se oko koljena. Kad se popela do Valentininih bedara, nadimajući joj suknju oko nje, pogledom je potražila njegov. Čvrsto je stisnula uže i bolničarku Sonju kad je pokraj njih prošao štakor, sumanuto plivajući.
Jens je pomno promatrao bujicu. “Sada!” viknuo je.
Podignuo je svjetiljku i otisnuo se. Krotko su ga slijedili, uz četiri kamene stube do tunela na višoj razini gdje se otjecanje usporilo, a prljava mrzla voda sezala im do koljena. Njezin smrad bio je zagušujući, a svod nizak. Davidov je udario glavom o opeke i opsovao, no Jens ih je vodio naprijed što je brže mogao, vukući improvizirano uže za sobom. Kad se jednom domognu tog kanala, izlaz neće biti daleko.
“Sve u redu?” doviknuo je.
“Da.”
“Nema još puno.”
“Koliko?”
No uto Jens začuje neki zvuk, potmulu tutnjavu što se pomaljala iz daljine i sve više nadglašavala zvuk pljuskanja stopala po vodi.
“Brže”, naredio je.
Protegnuo je korak doviknuvši: “Još malo pa smo stigli.”
“Kakva je to buka?” poviče Davidov.
Najednom ih je uhvatila panika. Jedan su ga čas poslušno slijedili, da bi potom odjednom stali trčati kroz prljavštinu, posrćući i padajući, shvativši što tutnjava najavljuje. Ispustili su uže. Geodet je Jensa stisnuo toliko čvrsto da ga je počeo gušiti, no Jens i dalje nije ispuštao bolničarku, primijetivši da je Valentina rukom obujmila gospođu Davidovu koja je teško disala. Njezin muž progurao se do čela kolone.
“Skrenite prema tom otvoru gore desno. Odatle biste mogli vidjeti danje svjetlo”, dovikne mu Jens.
Svjetlo. Obična riječ. Svjetlo. No Jens ju je čuvao sve do sada. Ona je sa sobom donijela nadu. Požurili su, četveronoške grabeći i pljuskajući prema bočnoj udubini u zidu, a čim su skrenuli u nju, Jens je začuo poklike. On je ušao zadnji, vukući bolničarku Sonju za sobom, i smjesta ugledao ono što je ondje i očekivao naći. Željezne ljestve na čijem se vrhu nalazilo metalno propadalište. Kroz male je proreze dopirala sunčeva svjetlost i čist zrak. Svi uskliknuše od olakšanja, a niz obraze gospođe Davidove poteku suze.
Huk vode najednom zagrmi tik iza njih.
“Gore”, naredi oštro Jens.
Davidov se prvi uspeo. Ramenima je odignuo metalna vrata u podu, a ona se uz zveket otvoriše propustivši val zraka s ceste iznad njih i tjerajući ih da zaškilje zureći iz tunela prema gore. Jens hitro prebaci geodeta s leđa na ljestve kako bi ga Davidov mogao povući van, a za njim pošalje zastupnika iz Dume i njegovu ženu. Razina vode brzo se podizala, dosegnuvši Jensov struk.
“Valentina, penji se!”
No ona je gurnula bolničarku na najnižu prečku ljestvi. Sonja je toliko drhtala da se zdepastim rukama jedva pridržavala željeznih ručki.
“Bistro! Brzo!” vikao je Jens.
Ruku je ovio oko Valentininih ramena podignuvši je na ljestve baš kad je voda provalila u tunel.
“Hajde”, reče. Čizme su joj bile promočene pa ju je pogurao.
Zgrabio je zapešće gospođe Davidove i položio joj ruku na prečku, vidjevši kako joj se prsti obavijaju oko nje. Još desetak koraka i sve će biti gotovo.
No u tom je trenutku navrla bujica. Golem zid uskomešane vode sručio se na njih, odignuvši im stopala od tla, jurnuvši uz ljestve i otrgnuvši im prste od metala. Svjetiljka se ugasila. Sve se zamračilo. Jens je pao u vodu, a usta su mu se napunila prljavštinom. Glavom je udario u zid. Pluća su mu gorjela dok se borio da ispliva prema četverokutu svjetla, no nešto ili netko pao je na njega, nanovo ga potopivši.
Pod vodom je zgrabio ruku što je divlje lamatala i povukao je na površinu. Načas je spazio prestravljeno lice prije nego što mu ga je podivljala bujica istrgnula iz ruku. Bila je to gospođa Davidova. Valentina je vrištala. Njezina tamna figura preskočila ga je bacivši se u vodu.
“Ne”, zaurlao je. “Valentina, ne!”
Usta mu je ponovo zapljusnula prljavština. Posegnuo je i dohvatio je za kosu, uplevši joj prste među duge vlasi, i povukao je prema sebi boreći se s navalom bujice. Tijelo joj je bilo sitno i lagano, no Valentina se ritala i vrištala da je pusti, vukući ih oboje ispod površine. Nije ju pustio; prije će se utopiti nego je pustiti. Netko s ljestvi ispruži ruku, dobacivši kaput na površinu vode. Dohvatio je rukav, a zastupnik iz Dume povukao ga je prema metalnim prečkama.
“Spasibo”, promrsi Jens.
Valentina je utihnula, stisnuta u njegovu naručju, zureći u smjeru struje bujice koja je odnijela gospođu Davidovu. Ispustila je dubok jecaj, životinjski zvuk žalosti, no nije se opirala kad ju je Jens pogurao uz ljestve. Napaćeni, natiskali su se jedni uz druge na hladnom sivom svjetlu zimskoga jutra, mokri i iscrpljeni na pustoj cesti. Davidov je pao na koljena uronivši lice u dlanove. Jens još nije bio spreman sagledati razmjere vlastitog neuspjeha. Doći će vrijeme i za to, kad ostane sam, daleko od očiju svijeta. Zasad je privio Valentinino drhtavo tijelo uza svoje, gladeći joj kosu i uklanjajući iz nje prljavštinu.
“Mogla sam je spasiti”, prošaptala je, a riječi su joj podrhtavale na jeziku.
“Ne”, odvrati on. “Nisi mogla.”
U daljini je čuo automobile što jure prema njima. No imao je osjećaj da budućnost koju si je počeo graditi juri u suprotnom smjeru, jednako nezaustavljiva kao i podivljala bujica u tunelima ispod Sankt Peterburga.
