“Dobro jutro, ministre Davidov, dobroje utro.”
Davidovljevo sivo lice nije se ni pokušalo pretvarati da mu je drago što ga vidi. U posljednje vrijeme ništa i nitko nije mogao udobrovoljiti obudovjela ministra. A ponajmanje Jens.
“Napredujemo”, objavi Jens.
“Je li prodaja zemljišta ugovorena?”
“Ugovori su sastavljeni i spremni. Jeste li poduzeli potrebne korake za prijenos sredstava u banci?”
“Da.”
Jens kimne, zadovoljan. To je želio čuti. Ovaj komad pustopoljine i neuredne oronule daščare pokraj njega uskoro će pripasti novom vlasniku i biti spreman za prenamjenu. Bacio je pogled prema kolibama, ništa boljima od štenara.
“Kad bude potpisano i potvrđeno”, reče Jens, “najavit ću nastavak gradnje kanalizacijskog sustava u ovoj četvrti, koja će početi na proljeće.”
Davidov zarije šake u džepove i onjuši zrak. Što je očekivao da će namirisati? Novac? Debele masne svežnjeve rubalja uokolo cijele parcele? Iz jedne od daščara izašla je žena s maramom na glavi i cipelama načinjenim od užadi, noseći pocinčano vjedro puno tekućeg otpada koje je izlila po zemljanom putu. Jens okrene glavu u drugu stranu. Ulica je zaudarala po mokraći. Žena je stajala na hladnoći i promatrala ih, pogrbljenih ramena.
“A onda?” upita Davidov.
“A do tada ćete već navesti odbor da glasuje.” Zakoračio je naprijed, tek mu se neznatno unijevši u lice, iskorištavajući svoju visinu kao prednost.
Davidov nešto promrmlja, više sebi u bradu nego da ga itko čuje, no vjetar je odnio njegove riječi.
“Nešto nije u redu?” upita Jens.
“Muka mi je od kanalizacije. Ne želim više imati posla s njom, a ni s odborom, nakon...”
“Ministre, dogovorili smo se. Vaš je zadatak ispraviti pogrešne zaključke odbora.” Posegnuo je u džep i izvukao srebrnu tabakeru veličanstvene Fabergéove izrade, dar grofice Serove. Pružio je cigaretu svojem sugovorniku, sam uzeo jednu i obje ih pripalio upaljačem, zaklonivši plamen dlanovima i nagnavši Davidova da mu priđe sasvim blizu.
“Ministre, nemojte se sada kolebati. Vi ste taj koji odlučuje o tome što odbor misli, i to obojica znamo.”
Vidio je kako se Davidov naduo, kao da mu je laskanje stvorilo jastučiće sala ispod kože.
“Zamisao odbora je da...”
“Zajebite zamisli odbora”, odsiječe Jens.
Okrene se i baci tabakeru koja uz zveket padne kod nogu žene u cipelama domaće izrade. Ona poskoči, preplašena, ispusti prazno vjedro i hitro zgrabi srebrnu kutiju. Odbrza natrag u svoju daščaru poput psa koji nosi kost.
“Dogovorili smo se”, nastavi Jens. “Kad zemljište bude prepisano na Vaše ime, naredit ćete da se dogodine još državnih sredstava uloži u proširenje kanalizacijskog sustava.”
Davidov povuče dim iz cigarete i zagleda se u praznu pustopoljinu po kojoj bijahu razbacani komadi zahrđalog metala i razbijeni okviri kreveta. “Nije isto”, reče s prizvukom boli u glasu. “Bez nje...”
“Čuo sam”, Jens će tiho, “da nikako nije isto. Bar ne za Vas.”
Nešto u njegovu glasu trgne Davidova. “Što?” upita. “Što si čuo?”
“Da je brat Vaše supruge upao u pozamašne kockarske dugove. Da je oporučno njemu ostavila novac kako bi ih isplatio.” Govorio je blago. “Da Vi, ministre, morate mudro uložiti novac kako biste nadoknadili takav gubitak. To Vam je zacijelo bio težak udarac.”
Mislio je na novac, ne na njezinu smrt. Njezinu smrt nije mogao spomenuti. Žuljala ga je u grlu poput stakla.
Davidov otpuhne oblak dima u snijeg, promatrajući ga kako se vrtloži oko pahuljica što padaju. “Iznimno ste dobro obaviješteni”, reče ukočeno.
“Ministre, učinite kako smo se dogovorili. U stanju ste nametnuti svoju volju odboru. To vam dobro ide.”
Na tome je stao. Dovoljno je rečeno. Nastavio je koračati po pustopoljini, zapisujući brojke hladnim prstima.
“Je li joj danas išta bolje?” upita Jens.
“Pođite sa mnom.”
Katja vješto okrene kolica i brzo se zaputi niz dugački hodnik čiji zidovi bijahu ukrašeni drevnim svilenim tapiserijama.
On krene za njom između tankih tragova kotača na sagu tamnozelene i zlatne boje. Uvijek se vidjelo gdje je bila. Uvijek se čulo kamo ide. Ne moći se nečujno kretati, bez privatnosti — svijet u kojem joj ljudi gledaju u tjeme, a ona mora izvijati vrat kako bi ih pogledala oči u oči. Svijet o kojem on nije imao pojma.
“Katja”, veselo će Jens, “brza si poput vučjaka. Zacijelo imaš jake ručne zglobove. Morat ću te uposliti da mi sastavljaš metalne dijelove.”
Ona se nasmijala i ubrzala te je umalo morao potrčati kako bi je sustigao, no zastao je kao ukopan čim je začuo glazbu. Pogodila ga je posred grudi kao otvorenim dlanom. Dopirala je ispod vrata šireći se u valovima, vedra i tečna ruska narodna pjesma koja je prštala od energije. Katja se osvrne preko ramena, široko mu se osmjehnuvši i zamahnuvši plavim kovrčama.
“Dođite, ne grize.”
“Ne želim je ometati.”
“Nećete”, reče ona i otvori vrata.
Valentina je ustala s klavirskog stolca. Nosila je blijedu srebrnastu haljinu koja je plesala oko nje. Strahovito je smršavjela. Pružila mu je ruku. Primio joj je prste, lagane poput perca, i osjetio čvor bola u dnu grla. Neko vrijeme nije mogao govoriti, no nije joj ispuštao ruku.
“Jense”, reče ona smiješeći mu se.
Tamne su joj se oči doimale golemima na licu, obrazi izdubljeni sjenama, a koža toliko prozirna da joj se nazirala svaka žilica. No kosa joj se njihala u mekanim valovima te se jedva suzdržao da je ne dodirne.
“Jense?”
“Dobroje utro, Valentina. Jako mi je drago vidjeti da si se oporavila i nisi više indisponirana.”
“Indisponirana?” Podignula je obrvu. “Zar je to bilo to? Baš sam se pitala.”
Nasmiješio se, a ona je zadržala pogled na njegovu licu. Kad bi je podignuo u naručje i privio joj krhku lubanju uz grudi, bi li ga ošamarila? Prešao si mjeru, ti danski graditelju tunela. Ti koji utapaš žene. Koji promatraš zvijezde. Ne dodiruj me.
Bi li mu to rekla?
A što bi rekla kad bi je zgrabio, tutnuo ispod mišice i otrčao iz kuće poput lopova što krade sag? Bi li zakolutala očima i smijala se?
“Valentina, hoćeš li mi, molim te, svirati?”
“Trebat će mi ta ruka.”
Pogledao je mekan dlan što je ležao u njegovu, poljubio joj prste i pustio ih.
“Što želiš da ti sviram?”
“Ti odaberi.”
“Sviraj Chopina”, predloži Katja.
Valentina kratko odmahne glavom. “Znam koju ću. Mislim da bi ti mogla odgovarati.”
Sjela je za klavir okrenuvši mu leđa, no on je uzeo stolac i smjestio ga sa strane kako bi joj mogao promatrati profil. Katja je zaustavila kolica uz prozor kao da je to njezino uobičajeno mjesto i zagledala se u gola stabla. Prostorija je bila velika, no prevladavale su zagasite boje pa se činila začuđujuće intimnom, a u njoj je dominirao veliki koncertni klavir. U usporedbi s njim Valentina je izgledala još sitnije te nekoliko trenutaka nije ništa odsvirala, kao da je tišina dio skladbe.
Svirala je nešto mračno i složeno, neku zahtjevnu skladbu koju dosad nije čuo, a prsti su joj se kretali s ritmičnom sigurnošću koja se kosila s njegovim razumom. Potresla ga je, otvarajući u njemu jedna vrata i uz tresak zatvarajuća druga, prekapajući mu po osjećajima i izvlačeći iz njega duboko zakopano trnje. Da, bila je u pravu. Odgovarala mu je. Odgovarala je raspoloženju u kakvom je bio u posljednje vrijeme. Mračnom i dubokom i jednako zamršenom kao i tuneli koje je sagradio, a koji su je umalo živu progutali.
Je li znala? Što je Valentina naslućivala u njemu?
Glazba najednom utihne. Ruke su joj ostale u zraku iznad tipki, željne toga da još jednom urone u glazbu, no ona ih je susprezala.
“Jesi li joj rekao?” upitala je.