Nije ni pitao komu.
“Jesam, naravno. Rekao sam grofici Serovoj.”
“Dakle, to je riješeno?”
“Jest.”
“Dobro je.”
Pogledom ga je odmjerila od glave do pete, kao da na njemu primjećuje neku razliku, a potom se vratila glazbi.
Jesi li joj rekao?
Jesam, naravno. Rekao sam grofici Serovoj.
Rekao je Nataliji. U njezinu vrtu jednoga hladnog sunčanog jutra dok je zemlju još prekrivao debeo nanos snijega. Šetali su stazom. Natalija je ovila ruku oko njegove i nije prestajala govoriti. To joj nije bilo svojstveno, kao da se pribojavala tišine. Takva je bila od bombaškog napada, napeta u njegovu društvu. No njegov je pogled bio prikovan za Alekseja koji se probijao kroz snijeg sa svojim psićem. Bio je siguran da će pas izrasti u pravog lovca. Pitao se hoće li i dječak. Njegova je cika prikrivala tišinu, a smijeh mu je toplinom ispunjavao prohladan zrak, koja je Jensu izazivala osmijeh. U posljednje se vrijeme rijetko smiješio. Za to su bili zaslužni tuneli.
“Lijepo je vidjeti Alekseja tako sretnog”, reče.
“Bio si u pravu, priznajem. Psić mu je već postao najbolji prijatelj.” Prstima mu je tapkala po rukavu, “Jense, što god da si mi danas došao reći, izbaci to iz sebe. Dosadilo mi je čekati.” Navukla je krzneni kaput oko sebe poput oklopa.
“Natalija, žao mi je.” Bio je iskren prema njoj, okrutno iskren. To je bio jedini način postupanja sa ženom poput grofice, koja je toliko naviknula da sve bude po njezinu. “Među nama je gotovo.”
Nije odmaknula ruku s njegova rukava, no čeljust joj se na djelić sekunde razjapila. Čuo je kako je zastenjala prije nego što se ponovo pribrala i ošinula ga hladnim pogledom.
“Razumijem”, reče. “Kako si dosadan. Tko je ona?”
“Ona?”
“Ne poigravaj se sa mnom.”
“Zove se Valentina.”
“Ah! Ona sićušna pijanistica! Ona koja je bila u tunelu s tobom Ta Valentina?”
On kratko kimne. Nije imao namjeru raspredati o njoj. Nježno je odmaknuo Natalijinu ruku sa svoje i dozvao Alekseja. Stao je psiću dobacivati grude snijega, usput zasipajući snijegom i dječaka koji je cičao od smijeha. Jens je Nataliji davao vremena da ponovo postane grofica, no kad su stigli do širokog stubišta pred kućom, zastao je.
“Zar nećeš ući?” upitala je. “Na topli konjak.”
“Mislim da ne.”
Ravnodušno je kimnula. “Kako hoćeš.”
“No navratit ću katkada, ako smijem.”
“Zbog dječaka. Više ti je stalo do njega nego do mene.” Prizvuk netrpeljivosti već je počeo sjeći nit koja ih je spajala. “Ljudi pričaju da si mu otac”, reče nehajno. “Zbog zelenih očiju.”
“I ti i ja znamo da se varaju.”
“Pa zašto se onda uopće trudiš oko njega?”
Pogledao ju je ravno u lice, u drsku liniju usana, inteligenciju iza sivih očiju, i u njemu bukne plamen gnjeva.
“Jer ako ja to ne budem činio”, reče, “nitko dugi neće.”
Jens je izgubio pojam o vremenu. Glazba ga je očarala. Kad je naposljetku utihnula, duboko je udahnuo. Osjećao se kao nakon dugog jahanja kroz šumu. Ushićeno, življe.
“Hvala ti, Valentina, to je bilo prekrasno.”
Sjedila je posve mirno na stolcu, te je vidio kako joj se prsa nadimaju i spuštaju dok diše. Ne pogledavši ga, upitala je: “Kako je geodet?”
“Lijepo se oporavlja”, prežustro je odgovorio. “I dalje radi za mene jer nema razloga da se dečko ne bavi uredskim poslom.”
Okrenula se kako bi ga promotrila. Što li je to začula ispod tih pažljivo odabranih riječi? Uz naglu promjenu raspoloženja okrenula se natrag prema klaviru i počela svirati neku živahnu rusku narodnu pjesmu što puca od energije.
“Gle!” usklikne Katja pokazujući kroz prozor.
“Blagi Bože!” Jens umalo padne sa stolca.
Vani na snijegu krupan je mladić plesao mahniti kozački ples. Čučao je, ritajući se nogama prema starom narodnom običaju, ruku prekriženih na prsima. Potom se podignuo na prste okrećući se na jednoj nozi i poskakujući.
“To je Lav Popkov”, nasmijala se Valentina.
Kad je ples završio uz provale smijeha i aplauza, Kozak se ljubazno naklonio i otišao, dok je snijeg nastavio padati zatrpavajući duboke otiske njegovih stopa.
Pogledali su se, nasmiješeni. Jens se nije mogao sjetiti trenutka tad mu se ostatak svijeta činio toliko dalekim. Valentinini obrazi bijahu rumeni i smijala se, kadli se najednom vrata uz tresak otvoriše i Elizaveta Ivanova stupi u prostoriju.
“O”, reče ukočeno kad joj se pogled zaustavio na Jensu, “nisam znala da ste ovdje.”
“Dobro jutro.” Ustao je i naklonio joj se.
“Jens se došao raspitati za Valentinino zdravlje”, hitro dometne Katja.
“Drago mi je vidjeti da je tako dobro”, osmjehnuo se. “Očito se dobro brinete o njoj.”
Elizaveta Ivanova primijeti boju na kćerinim obrazima. “Imaš posjet”, objavi.
“Tko god da jest, mama, molim te, reci da sam zauzeta.”
“To ne dolazi u obzir. Došao je zapovjednik Černov. Čeka te u primaćoj sobi.”
Valentina se ukoči.
Jens je na trenutak očekivao da će odbiti udovoljiti majčinu zahtjevu. Bila mu je obećala: Neću imati nikakve veze sa zapovjednikom Černovom. No u njezinim je tamnim očima zamijetio onaj trenutak kad je odlučila pogaziti obećanje.
“Kakvo neočekivano zadovoljstvo”, rekla je hladnokrvno i izašla iz prostorije. “Hvala ti na ananasu.” Te su četiri riječi ostale lebdjeti u zraku za njom.
18
Mračna usporedna suglasja.
U glazbi. U životu. Valentina ih je osjećala u vršcima prstiju, u skrovitim kutcima svojega srca. Vibrirajući zvukovi što pristaju jedan uz drugi, no ipak se međusobno kose i sudaraju. Sjedila je uspravno na rubu naslonjača u primaćoj sobi, a obrazi su je boljeli od usiljenog smješkanja. Da, zapovjedniče. Ne, zapovjedniče. Kako zanimljivo, zapovjedniče. Kako čudesno. Kako ste samo pametni.
Kako je neoprostivo vaše zadiranje u moj život.
Izraz na Jensovu licu kad joj je majka ušla u glazbeni salon i izgovorila ime zapovjednika Černova urezao joj se duboko u misli. Na njemu nije bilo nikakva sklada, ni usporednog ni ikakva drugačijeg. Samo tama. Široka su mu ramena bila zabačena unatrag, udaljujući ga od nje kao da mu sam pogled na nju vrijeđa živce. Sudar suzvučja. Napravila je nabor na suknji, gužvajući tkaninu prstima.
“Osjećate li se loše?”
Zabrinut izraz na naočitom licu zapovjednika Černova nije ispio otupiti oštrice njezinih misli.
“Ne, mnogo mi je bolje, spasibo.”
“Iznimno mi je drago to čuti. Uznemirio sam se kad...”
“Oporavila sam se.”
“Odlično.”
Ponestajalo mu je riječi. Možda ih nije ni mogao zaprimiti mnogo odjednom, budući da mu je glava bila puna sablji, pušaka i vojnih pravila. Jarkocrvena odora bila mu je uštirkana i na njoj su blještale pletenice i mjedene pločice, a čizme ulaštene do te mjere da su sjale poput ogledala. Bijele su mu rukavice ležale nalik na dodatni par dlanova pokraj njega te ih je neprestano dodirivao, dražeći ih kao da im tako može udahnuti život. Izazivala mu je nemir. Usta su mu bila skrivena pod svijetlim brkovima i ništa nisu odavala.
Kratke tišine. Krhke stanke u razgovoru. Gotovo da ih je mogu prelomiti prstima.
“Zapovjedniče, nešto bih Vas upitala. Kad nešto uistinu želite što činite kako biste to i dobili?”
“To je bar lako. Samo donesem odluku i borim se za to, kao što bih se borio na čelu konjaničkog napada. Ne dopuštam da mi išta odvlači pozornost. Usmjeren k jednome cilju. Na život ili smrt.”
“To Vam vjerujem.”
Zapovjednik zavrne rukavicu. “Nisam mislio...”
Osmjehnula se. “Shvatila sam što ste mislili.”
Zarumenio se, u tom trenu nalikujući više na školarca nego na dvadesettrogodišnjeg časnika u velikoj ruskoj vojsci cara Nikolaja.