“A žene. Bi li i one trebale jednako postupati?”
Pljesnuo se po bedru i glasno nasmijao. “Ne, ako žena nešto uistinu želi, onda treba zamoliti muškarca da joj to pribavi.”
Valentina obori pogled i zagleda se u dlanove.
“Postoji li nešto”, upita Černov gorljivim glasom, “što biste htjeli da učinim za Vas? Bila bi mi čast.”
“Ne.” Prisilila se da ga pogleda. “Prije nekoliko tjedana vidjela sam štrajkaše iz tvornica kako marširaju po Morskoj.”
“Sami izgrednici i podrivači. Dobili smo nove naredbe da ubuduće s njima postupamo strože. Pogazit ćemo ih kad sljedeći put pokušaju. Ne dopustite da Vas uznemiruju, to su samo neuki seljaci.”
Pričekala je dok nije rekao što je imao. “Među demonstrantima bio je i povelik broj žena.”
“Čuo sam.”
“Žena usmjerenih k jednome cilju. Kojima ništa ne odvlači pozornost. Koje idu na život ili smrt kako bi dobile ono što žele.” Govorila je blago, utonuvši u naslonjač, konačno pobuđena zanimanja.
“One rade ono što im kažu njihovi muškarci. Ne zamarajte se time — neće Vam više dodijavati. Ne smijemo dopustiti da anarhija poljulja stabilnost naše države. Što li će još zahtijevati ti demonstranti? Dobili su Dumu, vlastiti sabor, i to bi im trebalo biti dovoljno. No pokazalo se da, kao što je moj otac i prorekao, što tim ljudima više damo, to oni više traže.”
“Hvala Vam što ste mi to objasnili, zapovjedniče. Dakle, kad ih pogazite konjima kad sljedeći put izađu na demonstracije, hoćete li sabljom i puškom krenuti i na žene?”
Lice mu se najednom smrknulo. “Mislim da ovo nije prikladna tema za razgovor. Mlada dama ne bi trebala slušati i razgovarati o takvim stvarima.” Prestao je petljati prstima. “Mladoj bi dami na umu trebale biti ugodnije razbibrige. Zato sam danas i došao, kako bih Vas pozvao na večeru.”
“Zapovjedniče”, reče ona smjerno, “počašćena sam.”
“Nije ovdje.”
“Mislila sam da će pričekati.”
“Zbog čega si to pomislila?” upita Katja.
“Jer...” Valentina se ogledala po glazbenom salonu kao da provjerava skriva li se Jens ispod naslonjača. “Jer sam mu htjela objasniti.”
“O tome si trebala prije razmišljati.”
“Je li što rekao?”
“Ostavio mi je ovo pismo za tebe.”
Valentina podere omotnicu i pročita nekoliko ispisanih redaka.
“Dobre vijesti?” upita Katja.
“Da. Od njegova prijatelja liječnika.”
“Tako je i rekao.”
“Mislila sam da će biti od Jensa.”
Prišla je stolcu na koji se on bio smjestio i sjela na nj. Sklopila je oči.
Toga je dana Valentina odlučila ugoditi ocu. Sjela je sučelice njegovu radnom stolu, zatrpanom lavinom papira i spisa, pitajući se kako mu, zaboga, uspijeva pohvatati konce u toj zbrci. S jedne strane stola ležala je velika omotnica ukrašena ispupčenim zlatnini grbom cara Nikolaja.
“Htjela si razgovarati sa mnom?”
“Jesam, tata.”
“Samo brzo, molim te, imam posla.” Uvijek je bio prezaposlen.
Počela je oprezno. “Mogu li ti kako pomoći, tata? Znam da u ministarstvu imaš pomoćnike i tajnice, no možda bih ti mogla pomoći s ovim kod kuće.” Mahnula je rukom prema papirima.
On je bio proučavao list papira na kojemu bijahu ispisane brojke, no sad je premjestio pozornost na nju. Prstima je rastreseno povukao ovratnik žaketa te Valentina osjeti nalet nježnosti primijetivši da su mu nokti blijedi i okrugli poput Katjinih.
“Spasibo. Hvala ti na ponudi, no ne. O čemu bi, dakle, htjela razgovarati?”
“Mislila sam da bi ti bilo drago znati da me je zapovjednik Černov pozvao na večeru.”
Tamne su mu se oči raširile od zadovoljstva i široko joj se osmjehnuo. “Otlično! Izvrsno!” Pustio je papir da padne na radni stol i sklopio ruke kao da se moli. “Bogu hvala”, promrmljao je, a potom se najednom ukočio, napeto se nagnuvši naprijed. “Prihvatila si, nadam se?”
“Jesam.”
“Bravo. On je jako važan mladić, a otac mu je veoma utjecajan na dvoru, pa nemoj biti nepažljiva i uprskati ovo, Valentina. To mi je važno.”
Ljupko mu se osmjehnula i odmahnula glavom zanjihavši kosu. Upotrijebite svoje oružje, bio joj je rekao Davidov. Zauzvrat je primijetila kako se bora između očevih očiju opušta i znala je da ga je usrećila, barem nakratko.
“Neću te više ometati, tata.” Ustala je i krenula prema vratima, no na pola puta zastane i osvrne se preko ramena, kao da se upravo nečega sjetila. “Još nešto, tata.”
On je već bio uzeo nalivpero, nagnuvši krupnu glavu nad još jedan list papira. “Što je?”
“Prijavit ću se za obuku za bolničarke u Bolnici svete Izabele.”
Izrekla je to.
“Ne!” Šakom je tresnuo o stol tako da su se papiri razletjeli s hrpe, a nalivpero mu je uz zveket palo na pod. “Nećeš to učiniti.”
“Tata, saslušaj me. Molim te. Požalujsta. Želim to učiniti jer...”
“Valentina, već sam ti rekao, izbaci tu budalastu zamisao iz glave.” Čelo mu se orosilo kapljicama znoja.
“Mislila sam”, reče ona blago, “da bismo mogli postići nekakav dogovor.”
“Kakav dogovor?”
Oprezno kroči.
“Potreban mi je tvoj potpis na prijavnom obrascu jer imam manje od dvadeset godina. Molim te, tata, potpiši umjesto mene. Zauzvrat ću plesati s tvojim šarmantnim i važnim zapovjednikom Černovom. Smiješit ću mu se, treptati i mahati lepezom kao kakva praznoglava glupača. Učinit ću točno ono što želiš.” Tijekom stanke koja je uslijedila uputila je ocu blag, krotak osmijeh. “Ako potpišeš.”
“Ne dolazi u obzir.”
“Tata, zamisli samo. Danju ću biti tiha i nevidljiva, bezimena bolničarka u bezimenoj bolnici. No noću ću zbog tebe postati ljubimica sanktpeterburškog društva, uz koliko ti duša poželi šampanjca, kavijara i plesa.” Zanjihala je bokovima kao da u zanosu pleše valcer. “Vaše ime, ministre Filipe Ivanove, spominjat će se na dvoru; ljudi će zavidjeti Vašem položaju. To je ono što želiš, zar ne? To i ja želim za tebe.” Osmjehnula mu se. “To nam oboma odgovara. Dogovoreno, tata?”
On iz džepa izvadi velik bijeli rupčić i stane njime tapkati po licu. Uslijedila je stanka. “Dogovoreno.”
“Zahvaljujem ti, tata.”
Otišla je prije nego što se otac stigne predomisliti. Čim je ušla u svoju spavaću sobu, izvadila je ključić iz džepa i otključala ladicu. Podižući list papira boje bjelokosti, pažljivo ga je iščitala prije no što je prekrižila zadnju točku: jedanaestu. Dogovor s ocem postignut je.
Znala je da će ocu biti mrsko što je to učinila, jednako kao što je i njoj bilo mrsko, no jedino će joj na taj način dopustiti da nogom kroči u bolnicu. Polako je otkopčavala bisernu dugmad na rukavu, svlačeći tkaninu i gledajući svoju blijedu kožu, te zamišljala Jensove prste na njoj.
Molim te, Jense, molim te, shvati da se moram viđati s Černovom. Pokušala se nasmijati za njega, no smiješak joj je zamro na usnama. Želim posao bolničarke. Potreban mi je. Molim te, nemoj mi ga uskratiti, Jense.
“Jesi li ikad onako laštio cipele?”
Arkina je to pitanje iznenadilo. Vozio je Elizavetu Ivanovu pokraj katedrale svetog Izaka, a njezina ga je veličanstvena zlatna kupola smjesta podsjetila na oca Morozova. Tako pametan, načitan čovjek, a osuđen na život u vlažnoj straćari i na nošenje čizama kućne izrade s rupama.
“Jesi li, Arkine?” Elizaveta Ivanova ponovi pitanje.
“Nisam, gospođo.” Upravo su bili prošli pokraj četvorice dječaka na trgu, koji su marljivo radili sa svojim četkama za cipele i drsko se smiješili, gladni kopjejki. “Odrastao sam na selu.”
Iza leđa začuo je kratak uzdah odobravanja, kao da je život na selu nešto poželjno.
“Zbog čega si otišao?”
“Zbog primamljivog zova velikoga grada.”
“Sankt Peterburg jako je lijep, priznajem. Je li ti ispunio očekivanja?”