“Da”, slaže on. No ona je imala oštar sluh te se nasmijala.
“Nadam se da si sretan ovdje”, reče nakon kratkog razmišljanja. “I zadovoljan što radiš za mojega muža.”
“Dakako. Bolje ne bih ni tražio.”
“Nadam se da je to istina, Arkine, i da to ne govoriš samo kako bi mi udovoljio.”
“Istina je.”
Napola je okrenuo glavu, jednim okom i dalje prateći cestu, a krajičkom drugog primijetivši njezin crni krzneni kaput, mekan i sjajan poput panterina krzna. Smiješila se. Začudo, taj ga je prizor obradovao.
“Zamolila bih te uslugu.”
Po načinu na koji je to rekla bilo mu je smjesta jasno da molba nema nikakve veze s vožnjom automobila.
“Gospođo, stojim Vam na usluzi.”
“Zaustavi automobil načas.”
Zaustavio se na pločniku nasuprot štandu s ribom. Vonj mrtve ribe na kamenim pločama dopro je do automobila. Okrenuo se u sjedalu i u njezinoj ruci primijetio rupčić od čipke. Njime je prekrila nos.
“Kako Vam mogu pomoći, gospođo?”
Njezine su ga oči načas promatrale te je u njima primijetio nesigurnost. Pitala se u kojoj mu mjeri može vjerovati.
“Stvar je... osjetljive prirode”, reče ona, a obrazi joj se zarumenješe. Odvratila je pogled, zatresavši pritom crna pera na šeširu. “Ne znam koga bih drugog pitala.”
“Znam čuvati tajnu”, reče on tiho.
Prisjetio se svih onih trenutaka kad bi automobilom dolazio po mlade ljubavnice ministra Ivanova, ili kad bi svojeg poslodavca vozio u njegovu omiljenu javnu kuću u noćnom klubu Zlatna jabuka gdje je francuska Cigančica Mimi uživala ministrovu naklonost. O da, Arkin je naučio držati jezik za zubima.
“Pomoći ću Vam budem li mogao”, dometne.
Pogled joj je počivao na njegovoj ruci u rukavici koja je ležala na sjedalu, kao da joj nudi odgovor. Teško je progutala. “Želim da saznaš... viđa li se moja starija kći s kime.”
Arkin se umalo nasmijao. Htjela ga je pretvoriti u špijuna Ohrane, tajne policije. Kako ironično.
“Tko je ta osoba?” upitao je s iskrenim zanimanjem.
“Onaj danski inženjer s kojim je bila zarobljena u tunelu. Ime mu je Jens Friis.”
Tako, dakle. Najednom je osjetio sažaljenje prema toj ponosnoj ženi, koju je nužda natjerala da uhodi kćer.
“Saznat ću što budem mogao”, pristane on, a ona smjesta podigne pogled s njegove ruke prema licu.
“Razumjeli smo se?” upita.
“Savršeno.”
Osmjehnula mu se, no on se podsjetio na to tko je ona i što predstavlja. Nije htio da mu se svidi.
“Da sada nastavim voziti, gospođo?” upita on, najednom služben.
“Da.” No dok je skretao na snijegom zametenu cestu, ona dometne tihim glasom: “Zahvalna sam ti, Arkine. Na ovome... i na onome neki dan kad sam...”
“Nema na čemu, gospođo”, prekine je on.
Nije htio razmišljati o tome. Sažaljenje prema klasnom neprijatelju odmagalo je borbi za koju se zalagao. To je bilo opasno. Ne nije si mogao pomoći.
Jutro je osvanulo sjajno kao uglačano staklo. Ni traga magli, samo beskrajan nebeski svod i miris mora u zraku. To je u Arkinu budilo nemir. Čekao je Valentinu pokraj automobila pred glavnim ulazom, a Turicum je blistao raskošno poput vodomara na suncu.
“Dobro jutro, Arkine.”
“Dobroe utro, gospođice Valentina”, reče prilazeći šljunčanom stazom. Izgledala je mršavo i blijedo. Nosila je skroman kaput i maramu preko glave, a u koraku joj je bilo nekog nemira, kao da je u žurbi.
“Gospođice Valentina, drago mi je što ste se oporavili i što tako dobro izgledate.”
Ta ju je primjedba iznenadila. “Hvala ti, Arkine.”
“Nadam se da Vam je gospođica Katja prenijela moje želje za brzo ozdravljenje dok ste bolovali.”
“Jest, hvala ti.”
Ostao je stajati ondje, zaboravivši na automobil. Uspela se na stubu krenuvši prema unutrašnjosti automobila, no on je podignuo dlan zaustavivši je a da je uopće nije dodirnuo.
“Što je, Arkine?”
“Ljudi koji su izazvali eksploziju u tunelu zacijelo Vam nisu namjeravali nauditi ni na koji način. Ti ljudi imaju zacrtan cilj — a Vi ste im se samo našli na putu, i to je sve.” Htio je da zna.
“Reci mi, Arkine, koji je to njihov cilj?”
On snizi glas. “Njihov je cilj izgraditi novo i pravednije društvo. Žele svrgnuti cara. A ne ugrožavati mlade djevojke.”
“Vjeruješ li i ti u to, Arkine? U svrgavanje našeg cara?”
“Ne, gospođice Valentina.”
“Dobro je. Jer da vjeruješ, uhitili bi te.”
Prošla je mimo njega i ušla u automobil te sjela na glatku modru kožu zureći ravno preda se. On je okrenuo ručicu i upalio motor, popevši se na sjedalo ispred nje. Nijedno nije progovorilo.
Valentina je jedva dočekala izaći iz Turicuma gotovo kilometar prije bolnice i poslati ga natrag kući da bude majci na raspolaganju. Godila joj je kratka šetnja te se pokušala usredotočiti na ono što ima reći, umjesto na sve što je bilo izrečeno prošli put. Ušla je u Bolnicu svete Izabele i ponovila postupak — provjeru imena na staklenom šalteru i hod niz zelenu stazu od izlizana linoleuma do vrata na kojima je pisalo GORDANSKAJA. Pokucala je.
“Vhodite. Uđite.”
Što god je očekivala da će zateći, iznenadila se. Krupna figura medsestre Gordanskaje u bijeloj odori kao da se dodatno napuhala od njihova posljednjeg susreta te je stajala naslonjena na red metalnih ormarića čvrsto stišćući dugačku pincetu među prstima. Pozornost je samo na sekundu preusmjerila na Valentinu.
“Ah, da, mala aristokratkinja koja smatra da ima ono što je potrebno kako bi postala bolničarka.” Nacerila se u ogledalo naslonjeno na ormariću, nimalo duhovita. Valentina shvati da proučava stražnji zub koji je bio pocrnio i odlomio se.
“Dobro jutro, medsestro Gordanskaja.”
“Znaš li išta o zubima?”
“Ne, medsestro.”
“Onda mi baš i nisi od koristi, zar ne?”
“Dobro rukujem pincetom.”
“Evo ti.” Žena naglo Valentini pruži pincetu.
Valentina je uzme i zapita se služi li medesestri ta vježba za inicijaciju svih budućih bolničarki. No u tom joj slučaju nijedan zub ne bi ostao u glavi.
“Zaključujem da imaš prijatelje na visokim položajima”, reče Gordanskaja, no bez gorčine, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. “Naravno da imaš. Pogledaj se samo.” Nasmijala se dubokim glasom od kojeg su joj se zatresli obrazi. “Ne možeš se sakriti iza marame i zakrpanih rukavica služavke. Znam tko si.”
“Ne skrivam se.”
“Ne?”
“Želim biti bolničarka i učiniti nešto od svojeg života, a ne samo aranžirati cvijeće i piti čaj. Dajem Vam riječ da sam u stanju marljivo raditi i da sam već savladala Dupierreovu knjigu o ljudskoj anatomiji. Njegovala sam mlađu sestru i izvještila se u previjanju zavoja.”
“Previše brbljaš. Kao i sve vi obrazovane. Nauči šutjeti.” Valentina kimne. “Da, medsestro.”
“Da se prijavljuješ u vojsku, nazvala bih te topovskim mesom, no ovako ću te zvati — tebe i sve ostale mladice poput tebe — peračicom vrčina. Time ćeš se baviti većinu vremena i to je ono što će te na koncu dokrajčiti. Sve ste vi peračice vrčina. Mila majko Božja, zašto mi ne pošalju djevojke koje su u stanju raditi? A ne ove bljedolike kilavice.”
Valentina nije ni pisnula.
Gordanskaja joj zgrabi ruku, okrene je kako bi joj proučili dlan i palcem je stane bosti po blijedim jastučićima. Valentina se osjećala poput životinje na stočnoj tržnici.
“Koža ti je blijeda poput praščićevih sisa.” Medsestra odmahne glavom. “Ali ima mišića na ovim rukama. Za što ih koristiš?”
“Sviram glasovir.”
Gordanskaja prasne u smijeh, grub i preziran. “Mili Bože, daj mi snage.” Odjednom širom otvori usta i pokaže na crni zub što joj je napola visio iz desni. “Izvadi ga.”