Naposljetku se doktor Nikolaj Fedorin naslonio u fotelji, gurnuo palčeve ispod prsluka i zadovoljno izdahnuo. “Bit će dobra, Friise. Bit će veoma dobra.”
Jens se osmjehnuo. “Znam.”
Nešto u načinu na koji je to rekao uzdrmalo ju je. Kao da je pušta da ode. Došlo joj je da pritrči prozoru i sjedne mu u krilo kako ne bi potajno umaknuo. Poželjela mu se nasmiješiti i čuti ga kako kaže: “Bit će mi veoma dobra.” Ustala je i prišla mu korak bliže.
“Jense...” zausti ona.
“Ana”, prekine je Nikolaj Fedorin, “vrijeme je da odemo pronaći tvoju guvernantu i vidimo što je danas pripremila za tebe.”
Djevojčica se namrgodi, no utisne poljubac Jensu u obraz, kratko se nakloni Valentini i odbrza iz prostorije ocu za petama.
“Jense”, reče blago Valentina.
On potapša klupu u prozoru na kojoj je sjedio i ona se hitro smjesti pokraj njega, jer nije htjela da počne govoriti ono što nije željela čuti. No čim se našla na jastuku, osjeti kako njegova toplina prodire u nju. Noga mu je stajala pokraj njezine. Bedrom joj je dodirivao haljinu. Čvrstim se ramenom oslonio o njezino. Dijelovi njega postajali su dijelovi nje. Primio ju je za ruku.
“Jense, slušaj me.” Nije micala pogled s njegove ruke dok je isprepletala prste s njegovima. “Ovo je moj as, Jense, moja jedina jaka karta. To je sve što imam.”
“Iskorištavanje Černova?”
“Da.”
“Kao sredstvo pogodbe.”
“Da. Bez njega nemam ništa.”
“Imaš mene.”
Imaš mene. Naslonila mu je glavu na rame i pustila je da ondje počiva, pohranivši u nju te dvije riječi.
“Moraš mi vjerovati”, prošaptala je. “Samo tako mogu pohađati obuku za bolničarke. Roditelji mi to neće dopustiti ne budem li zabavljala zapovjednika Černova.”
“Zabavljala?”
Protrljala je obraz o njegov žaket. “Nekoliko osmijeha, nekoliko plesova, ništa više.” Ispustio joj je ruku, a ona osjeti kao da su joj prsti obudovjeli. “Jense, to neće dugo trajati. Brzo ćemo mu dosaditi ja i moja šutljivost. Ti i ja i dalje možemo...”
“I dalje što?”
“I dalje razgovarati.”
On progunđa, a potom je obujmi rukom, podignuvši je u krilo i nagnuvši je unatrag dok mu nije ležala u naručju gledajući mu lice odozdo.
“A sada”, reče on, “razgovarajmo.”
Sagnuo se i poljubio je. Dotaknula mu je kosu mrseći mu pramenove. “Vidiš”, promrmljala je dok joj je usnama klizio niz vrat i iza uha potjeravši joj krv kroz žile u vratu, “ja sam poput tvojih tunela.”
“Mračna i teška?”
Povukla ga je za kosu i snažno je protresla kao vrat psa lutalice. “Nije me lako uništiti.”
Revolucionari su djelovali u gnijezdima unutar grada, u zasebnim ćelijama koje su održavale minimalan međusobni kontakt kako bi umanjile štetu u slučaju izdaje. Omanje skupine potajno su se sastajale po podrumima, tiskale se u stražnjim prostorijama što su zaudarale na loš duhan i ogorčenost. Arkinu je nedostajalo strpljenja. Nestašice hrane bivale su sve gore, cijene su rasle, sindikati su se ukidali, a cijelo to vrijeme sve se veći broj bolesnih i beskućnika gomilao na ulici. Intelektualci iz srednjeg staleža nastavljali su zahtijevati reformu, no valjalo ih je naučiti da reforma nije i neće biti dovoljna. Samo će revolucija Rusima omogućiti pristojan život.
Pokraj Arkina sjedio je Sergejev. Previjao je ruku pušeći lulu. Samo Bog zna što je u njoj bilo, no od nje je tmurna prostorija zaudarala na konjski izmet. Njih dvanaest okupilo se na sastanku u skladištu iza svjećarnice, a u zraku se osjećao težak miris loja. Arkin je ćutio njegov okus u dnu grla, gust i masan. Na čelu stola sjedio je Kražkov, muškarac čupave brade koji se borio u carskoj vojsci protiv Japanaca i koji bi pljucao svaki put kad bi netko izustio ime cara Nikolaja. Bio je stariji od ostalih i imao je samo jednu nogu. Tresnuo je šakom o stol zahtijevajući tišinu.
“Arkine”, zarežao je. “Večeras si tih. Kakve su vijesti?”
“Počela je odmazda.”
“Ubilački gadovi!”
“Načuo sam ministra Ivanova kako u automobilu razgovara s jednim od svojih pomoćnika. Kaže da je Stoljipin naredio Ohrani da napuni zatvore dok u njima više ne ostane mjesta.”
Oko stola se razlegoše žučljivi povici.
Sergejev je bio taj koji ih je pozvao na red. “Drugovi, što se oni oštrije obruše na nas, to se više radnika priključuje našoj borbi.”
“Sergejev je u pravu”, složi se Kražkov. “Svaki put kad postavimo bombu ili bacimo granatu, Ohrana i car”, pljunuo je na pod, za dlaku promašivši psa koji je ondje ležao, “vide našu snagu i boje nas se. No proletarijat vidi našu snagu i poštuje nas. Sve više će ih pohrliti na našu stranu kad počnu vjerovati da smo dovoljno moćni da srušimo vladavinu prokletih Romanova.”
“No problem je u tome što nama očajnički nedostaje sredstava”, primijeti Arkin tiho. “Ako ne prikupimo dovoljno rubalja, kako ćemo opremiti tu vojsku proletarijata?”
No Kražkov se nije dao odvratiti od glavne teme. “Što si još čuo?”
“Policija namjerava kazniti vođe sindikata na način koji će poslužiti kao primjer ostalima”, upozori Arkin. “Ministar je po tom pitanju bio vrlo jasan.”
“Smjesta ćemo ih upozoriti.” Kražkov se namršti. “Neke od njih morat ćemo skloniti na sigurno.”
Sergejev zalupa drškom lule po stolu. “Moj nećak Jusev radi u tvornici Tarasov.” Braća Tarasov bili su vlasnici jedne od najvećih tvornica alata u Sankt Peterburgu i vozikali su se naokolo u sjajnoj Benzovoj limuzini dok su njihovi radnici na ulicama vapili za kruhom. “Kune mi se da su šegrti spremni na pobunu. Jučer su još dva dječaka poginula kad im se iznad glava slomila dizalica.” Uperio je lulu prema Arkinu. “Jedan od njih bio je dečko koji je s tobom odradio onaj posao s vlakom.”
“Karl?”
“Ne, onaj niski dečko, Marat. On je poginuo.”
Arkina obuzme gnjev težak i gust poput loja što se osjećao u zraku.
Kražkov se nagnuo naprijed užarenih očiju. “Što predlažeš, druže Arkine?”
“Car Nikolaj možda je dovoljno nemilosrdan da pošalje konjicu da sasiječe i pobije vlastiti narod dok maršira ulicama, no čak ni on ne bi posmicao nevinu rusku djecu. Vrijeme je da uposlimo mlade šegrte ovoga grada.”
Sa sastanka su otišli u parovima u razmaku od pet minuta. Arkin i Sergejev otišli su prvi, hitro se odšuljavši kroz tamu niz nekoliko mračnih uličica dok nisu odmaknuli dovoljno daleko od svjećarnice da uspore korak. Gotovo da nije bilo vjetra pa su pahuljice snijega padale ravno dolje s crnog neba, mekane poput paperja. Arkinu je godio njihov dodir na licu. Bubnjalo mu je u sljepoočnicama i znao je da će te noći ružno sanjati.
“Viktore”, reče Sergejev stojeći mu s boka, “ne krivi se za opasnost kojoj su izvrgnute vođe sindikata u znak odmazde za napad na Stoljipina.”
“Kako da se ne krivim?”
“Oduvijek smo znali da ćemo morati uprljati ruke krvlju. Trocki nas je na to upozorio.”
“A je li nas upozorio na...” Pregrizao je jezik. Njegov je drug imao dovoljno vlastitih problema. “Kaži mi, prijatelju, kako ti žena? Je li već rodila?”
“Samo što nije.”
Arkin je začuo ponos u Sergejevljevu glasu i nanovo osjetio neočekivan ubod zavisti. Kao da mu je netko zakucao čavao pod rebro Jednoga dana, reče sam sebi. Jednoga ćeš dana i ti imati ženu. I vlastito dijete.
“Poželi joj svu sreću u moje ime”, nasmijao se, “i reci joj...”
Nečija ga ruka zgrabi za rame. Tresnula je njime o zid od opeka, istisnuvši mu zrak iz pluća. Zamahnuo je šakom i zabio koljeno u napadačeve prepone. Čuo je kako je progunđao, osjetivši kako ruka na njegovu ramenu popušta stisak, a tijelo klizi na pod. Još jedna prilika promoli iz mraka.
“Miruj ili ćeš dobiti metak u čelo.”
Arkin se ukipio. Bacio je kratak pogled udesno kako bi provjerio kako je Sergejev, no on je stajao nepomično dok mu se na ramenima taložio snijeg. Bio je pognut, privijajući ruku u udlazi uza se kao da je pretrpjela udarce.