Dan je počeo inspekcijom. Bolničarke su se postrojile jedna pokraj druge, a sitne oči medsestre Gordanskaje stisnule bi se od užitka kad bi im pronašla kakav nedostatak. Okomila bi se na cipele, naramenice pregača, iskrzane porube na rukavima, nokte na rukama. Valentina je pružila dlanove na pregled i čula kako je medsestra razdraženo dahnula od nezadovoljstva budući da nije pronašla nikakvu zamjerku.
Peračica vrčina. Gordanskaja je bila u pravu. Prestala je čak i zamjećivati njihov neugodan miris. Naučili su je kako podvrnuti krajeve na dekama i plahtama i zatisnuti ih oko tankih madraca, naredivši joj da to ponavlja sve dok ne napravi kako valja. Vježbala je kako okretati pacijente dok leže u krevetu i izvući prljave plahte ispod njih.
Smjestili su je na ženski odjel gdje su kreveti bili puni ustrašenih očiju i neurednih frizura. No te su se žene odlikovale snažnim strpljenjem i voljom, a Valentina je naučila da ne smije brzo hodati. Naučila je gledati, okrećući glavu s jedne strane na drugu, primjećujući kako pacijentice krate vrijeme beznačajnim poslićima: kartanjem, šivanjem, češkanjem stopala i razmišljanjem o idućem obroku. Nepomična tijela i sklopljene oči u njoj su izazivali nemir. Kad se jedna mlada pacijentica guste i sitno nakovrčane kose najednom uspravila u sjedeći položaj, vrišteći kako joj crv gmiže po srcu, i počela trgati sa sebe zavoje razgolitivši krvave grudi, Valentina je otrčala po pomoć. Za tu je pogrešku ukorena tako što se morala suočiti s bujicom Gordanskajinih naputaka.
“Nemoj trčati.”
“Nemoj vikati.”
“Nemoj dizati paniku.”
“Nemoj strašiti pacijente.”
“Nemoj od sebe praviti budalu, premda to jesi.”
“Nemoj sramotiti bolnicu.”
Nemoj.
Valentina je zurila ravno ispred sebe, ne trepćući. Rumena lica, ruku iza leđa i skvrčenih prstiju u cipelama. “Potrudit ću se da budem bolja.”
“Bogami, morat ćeš.”
Bogami, morat ću.
Do kraja dana ruke su joj se žarile, a stopala je boljela kao da su ih psi sažvakali i ispljunuli. No odradila je dan ne usmrtivši nijednog pacijenta — i to je bio uspjeh. Mornarsko plavim ogrtačem zakrila je odoru i umor, navukla valjenke4 i isteturala u mračan, snijegom zameten grad. Bila je zapanjena. Činilo joj se nemogućim da se u Sankt Peterburgu život nastavio zbivati po svakodnevnom, uobičajenom redu, dok je njezin pak bio sasvim nesvakidašnji. No kočije su i dalje kloparale niz ulice, a lakaji se međusobno dovikivali pridržavajući se poleđina kočija; tramvaji su zvečali, dječaci vukli do vrha natovarene saonice, a svjetla žmirkala kroz pahulje snijega. Ništa se nije promijenilo. Osim nje.
Navukla je kapuljaču i pojurila niza stube.
Jens je bio ondje, čekao je na uglu pod uličnom svjetiljkom, baš kao što je bio obećao. Prišla mu je u naručje osjetivši kako bol, patnja i stid zbog ranije počinjene pogreške iščezava. Čelo mu je oslonila o vlažno sukno kaputa te osjetila miris njegova znoja i umora, tisuću puta gori od njezina.
“Je li dan bio dobar?” upita on.
“Da, dobar. Kao što je dobro izvaditi bolan zub.”
On se nasmijao i još je čvršće zagrlio.
“A tebi?” prošaptala je.
“Sad je dobar. Sada moj dan počinje. Ostatak zaboravljam. Sanitarka Ivanova, izgledate umorno.”
“Ne, uzbuđena sam.” Privinula se uz njega. “I sretna.”
Obujmio ju je rukom oko struka te su se uputili u šetnju Sankt Peterburgom, zagrljeni, čudeći se hladnoći pahuljica koje bi im pale na jezik kad bi se smijali.
“Pričaj mi još”, reče ona, “o svojem danu.”
“Koji dio hoćeš? Dobre ili loše vijesti?”
“Dobre.”
“Čuo sam da će se izgradnja novog pogona za pročišćavanje otpadnih voda koji bi sjevernom dijelu grada trebao priskrbiti čistu i pitku vodu nastaviti ove godine. Sredstva su konačno odobrena i doznačena.”
“Na koji način pročišćavaju vodu?”
“Hoćeš dužu verziju ili kraću?”
“Kraću.”
Nasmijao se zadovoljnim grlenim zvukom koji mu se razlegao iz grla. “Nepročišćena voda obradi se pomoću koagulanta — zacijelo umireš od želje da saznaš kojeg, pa ću ti prikratiti muke i reći je u pitanju aluminijev sulfat — i potom ispušta u spremnike za taloženje.”
“I to je to?”
“Ne, nipošto. Godina je 1911. i služimo se najnaprednijom suvremenom tehnologijom koja postoji.”
“Što onda slijedi?”
“Ovo je uzbudljivi dio.”
“Jedva čekam.”
“Voda se potom propušta na brze pješčane filtre i...” Zastao je radi dramatičnijeg učinka.
“Nemoj sad stati.”
“I ozonizira. Eto”, reče on uz širok osmijeh, “nadam se da ćeš to imati na umu svaki put kad budeš pila čaj u onoj raskošnoj primaćoj sobi za dame.”
“Kunem se da više nikad neću jednako doživljavati vodu što teče iz slavine samovara.” Protrlja obraz o njegovo rame. Bilo je vlažno. “Da pješčani filtri!”
Hodala je uz njega poluosvijetljenim ulicama, bedra prislonjena uz njegovu dugačku bedrenu kost. Veselilo ju je to što su, unatoč razlici u visini, tako lako i prirodno pristajali jedno drugomu.
“A sad”, reče on i okrene glavu pogledavši je ravno u oči, “kaži mi kako je tebi protekao dan?” Na obrvama su mu se uhvatile pahulje snijega.
“Najprije mi reci lošu vijest.”
Odmahnuo je glavom, a usta su mu se, uvijek izražajna, ovjesila. Niz umorne noge prošli su je srsi, no ne zbog hladnog zraka s rijeke.
“Kaži mi, Jense”, promrmljala je tiho.
Oklijevao je te je načas pomislila da će joj slagati nešto čime će zataškati ono što ga je zbilja morilo, no nije. Zastao je i privukao je u blijed krug svjetla ispod ulične svjetiljke. Zadignuo joj je kapuljaču ogrtača i zavukao ruke u nju, uklonivši kvačice koje su pridržavale bijelu tkaninu pokrivala za glavu na mjestu kako bi joj mogao dodirnuti kosu.
“Jednoga bih ti dana”, reče, “volio počešljati tu divnu kosu.” Zario joj je prste među guste uvojke. Snažne sposobne ruke; ruke što su kadre vješto raditi. “Valentina”, reče tiho, “plašim se za tebe.”
Položila mu je dlanove zaštićene rukavicama na obraze kao da tako može upravljati riječima što su mu na jeziku. “Zbog čega, Jense? Zašto bi se plašio?”
“Bolničarko Ivanova, zar niste čuli?”
“Čula što?”
“Da je ponovo izbila kolera.”
“I? Kako je bilo?”
“Bilo je dobro, mama, hvala na pitanju. Mnogo sam naučila.”
Iznenadilo ju je što ju je majka dočekala na pragu male čitaonice čim se vratila kući. Nosila je večernju haljinu boje vina, a kosa joj je bila ukrašena rubinima.
“Valentina, molim te, uđi.”
“Umorna sam, mama. Molim te, dopusti da se najprije okupam i presvučem.”
“Žao mi je, draga, ali moram razgovarati s tobom.”
“Što je tako hitno, mama? Nije valjda Katja?”
“Ne, tvoja sestra nije u pitanju.” Majka joj je izgledala kao da joj je nelagodno. “Moraš ispuniti svoj dio pogodbe.” Glas joj je bio blag. “Znam da si umorna, ali...”
Valentina shvati što je slijedilo.
“Imaš sat vremena, Valentina. Da se pripremiš.”
“Pripremim za što?”
“Za izlazak. Ne zaboravi, zapovjednik Černov dolazi po tebe kako bi te izveo na večeru.”
“Mama”, reče Valentina oprezno, “bi li bila tako ljubazna i zamolila zapovjednika da odgodimo večeru? Večeras mu neću biti bogzna kakvo društvo. Iskreno, preumorna sam da mislim, a kamoli koga zabavljam.”
“Valentina.” Majčin glas bio je bezizražajan. “Pristala si na ovo. Sve je ugovoreno.”
“Molim te, ne danas.” Nije mogla podnijeti ni pomisao na Černova.
“Dala si nam riječ. Moraš održati obećanje. To je važno. Razumiješ li me, Valentina?”