“Da, mama. Razumijem.”
Majka joj se nasmiješila, no u očima joj se i dalje zrcalio oprezan izraz. “Hvala ti”, reče, poljubi kćer u obraz i izađe iz prostorije. Valentina sklopi oči, isključujući majčine riječi. Polako je podignula rame pod vlažnim ogrtačem, primaknula ga licu i udahnula. Je li to bio njegov miris? Miris nečega novog. Ili pak vonj bolnice?
Brzo je pojurila uza stube osjećajući kako joj se mišići bune. Prvo što je napravila ušavši u sobu bilo je to da je izvadila popis i prekrižila točku pet:
Slušati mamu.
A potom je sa smiješkom na licu povukla debelu crtu preko broja tri. Pronaći posao.
Učinila je što je morala. Jela što je morala. Govorila kad je morala. I ništa više.
Zapovjednik Stepan Černov stigao je u veličanstvenoj sjajnoj crnoj kočiji na čijim se vratima nalazio grb njegove obitelji i koju su vukla četiri istovjetna konja. Odveo ju je u Donon, otmjen francuski restoran. Saznavši da je rezervirao privatnu prostoriju, obuzeo ju je nemir, ali nije bilo razloga za brigu. Bio je besprijekorno pristojan i uljudan, na trenutke čak i oklijevajući, ne znajući što bi rekao kad su ostali nasamo. Ona mu nije pomagala.
Dok su jeli oštrige i kavijar, vladale su dugačke neugodne tišine koje nije ni pokušavala prekinuti. U jednom su joj trenutku vjeđe postale teške poput olovnih utega i polako se sklopile, no uspjela je spriječiti da joj glava klone u tanjur pečene jesetre u umaku od gorušice i maslina. Tijekom kave on se nagnuo naprijed i brzim, nestrpljivim pokretom otkinuo vrh crne cigarete sa zlatnim filtrom.
“Dosađujem li ti?” upita je.
To pitanje bilo je toliko nepotrebno da se počela smijati. Nije namjeravala, ali nije se mogla suzdržati, i kad je jednom počela, više nije mogla prestati. Smijeh je samo navirao iz nje. Bilo je to zbog umora — i besmislenosti cijele te situacije, gluposti njezina oca ako je mislio da će mu dopustiti da je prisili na to da se uda za tog čovjeka svijetlih brkova samo zato što je visoko cijenjen. Zapovjednik Černov sjedio joj je sučelice i promatrao je. Ona je objema rukama prekrila usta kako bi utišala smijeh, no on joj se ipak iskrao kroz prste. Suze su joj se kotrljale niz obraze.
“Valentina, molim te, prestani.”
Ona kimne. A zatim uslijediše nove suze.
On je polako pripalio još jednu cigaretu, motreći je kroz dim. “Dakle, nasmijavam te. Uz to što sam ti dosadan.”
Nagnuo se preko stola te je mogla vidjeti kako su mu plave oči bljesnule dok ju je proučavao. Je li to zbog znatiželje? Smetenosti? Ili pak pukoga gnjeva zbog njezina drskog ponašanja? Nije imala pojma.
“Tako dakle”, reče on. Naglim teatralnim zamahom ruke pomeo je sve staklo i porculan sa stola, koje se uz tresak razletjelo po privatnoj blagovaonici. “Sad je pred nama prazan stol. Možemo početi iznova, ti i ja. Stavi na njega što god želiš.”
Pomno ju je motrio nastavljajući pušiti crnu cigaretu snažnog mirisa. Smijeh je prestao, kao i smrtna dosada. Podignula je kut bijelog stolnjaka od damaska, obrisala njime oči i tiho štucnula.
“Nekoliko pravila”, reče.
“Slušam.”
“Ako mi želiš što reći, reci to meni, a ne mojim roditeljima.”
Činio se iznenađen, a svijetle pjegice na njegovu nosu potamnjele su. “Dogovoreno.”
“Znam da si već razgovarao s mojim ocem, no ne želim ništa čvrsto dogovarati. Barem ne idućih dvanaest mjeseci.”
“Cijelu godinu! To je... bezobzirno od tebe.”
“Na tome ustrajem.” Ostavljala si je dovoljno vremena.
“Onda i ja na to pristajem.”
“Hvala ti.”
“A sad je red na mene, Valentina.”
Ona kimne.
“Samo jedno pravilo.”
“Koje glasi?”
“Bez drugih muškaraca. Bilo kojeg drugog muškarca ću ubiti.”
Zagledala se u smrskano posuđe što im je ležalo oko nogu nalik na iščupano perje kakve sirote ptice. Konobar je ušao kako bi sklonio krhotine, no Černov ga je pokretom ruke otpravio iz prostorije “Ne prežeš od razbijanja, zar ne, Stepane? Kako bi dobio što želiš.”
Obraze mu je oblilo rumenilo zahvativši mu i bočnu stranu nosa. “Ja sam vojnik, Valentina.”
Kao da je to objašnjenje.
“Stepane.” Promatrao joj je usta dok je govorila. “Budem li razgovarala s drugim muškarcima, šetala s drugim muškarcima ili čak plesala s drugim muškarcima, ne moram valjda očekivati da će osvanuti mrtvi.”
“Naravno da ne.” Slegnuo je ramenom, a epolete su mu se zanjihale od nelagode. “Nisam mislio...”
Usne su joj se razvukle u smiješak. “Znam što si mislio.”
“I, što sad? Noćni klub? Predlažem Akvarij. Svidjet će ti se. Uza zidove plesnog podija nalaze se akvariji za ribe.”
“Sada se idem kući naspavati.”
Valentina je naučila zamjećivati sitnice. Znakovite pojedinosti. Ovješena usta, pomodrjeli nokti, iznenadan osip na koži, zadihanost; naučila ih je tražiti. Čak i promjene mirisa mrskih posuda za obavljanje nužde.
Prvu smrt pacijenta doživjela je koncem prvog tjedna. Preminula je žena tanke kose koja je svijet živih napustila jednako nenametljivo kao što ga je i nastanjivala, a tuga koja je preplavila Valentinino srce bila je sasvim neumjerena. Skrila se u skladište, ljuta na sebe. Jedva da je poznavala tu sirotu ženu, no suze su joj tekle niz obraze i morala je prekriti usta mokrom krpom ne bi li prigušila jecaje. Umrla bi od stida da ju je medsestra Gordanskaja zatekla takvu.
Te večeri kad je sišla niza stube Jens je smjesta znao. “Valentina”, rekao joj je, “znala si da neće biti lako.”
“Znam.”
Tijekom šetnje sporo je koračao, a ona se pitala je li to zbog nje ili njega, ili samo kako bi odgodio trenutak rastanka. Toga je dana zima napokon popustila i s tamnog neba nad Sankt Peterburgom sipila je sitna kiša što joj je svojim blagim dodirom i oštrim mirisom mora došla kao osvježenje nakon hladnih i sumornih hodnika bolnice. Nosnice su joj se žarile od mirisa sredstva za dezinfekciju.
“Onda”, upita on, “kakva je danas bila medsestra od koje svi strepe?”
“Poput goniča robova. Tjerala me da okrećem madrace i krpom čistim podove.”
“Tako treba. To je ono što vama mladim zabušanticama treba.” Valentina ga podbode laktom u rebra. “Budeš li govorio takve stvari, ušutkat ću te injekcijom anestetika.”
“Opa, zadivljen sam. Hoćeš reći da si već počela davati injekcije?”
“Ne, nisam još. Ali”, podignula je lice prema njemu, “mogla bih na tebi vježbati.”
On se zahihotao i provukao joj ruku ispod svoje, držeći je za dlan. “Na meni možeš vježbati što god hoćeš.”
Svidio joj se način na koji je to rekao. Mimo njih prokasao je konj, a jahač im je doviknuo: “Dobrij večer”, kao da su jedan od uobičajenih parova na putu kući gdje će skuhati meso i jedno drugome naglas čitati ispred ognjišta. Ta joj je pomisao izazvala čudan osjećaj u srcu. Pitala se osjeća li i on isto, tu ispunjenost, poput jedne od štrcaljki koje je danas promatrala kako upijaju krv dok umalo nisu prsnule.
“Kako je Katja?” upita Jens. Neočekivano pitanje.
“Srdita je. Krajnje mrzovoljna.”
“Zbog čega?”
“Jer joj je trenutačno bolje. Manje je boli.”
“Nije li to razlog za sreću?”
“Ne. To znači da joj svaki dan dolazi učitelj i tjera je da vježba matematiku, koju mrzi.”
Nasmijao se. Obožavala je njegov smijeh. Bio mu je jednako svojstven kao i crvena kosa i dugi vitki udovi. Zvuk njegova smijeha čula bi katkad u snovima pa bi se probudila. Ležala bi u krevetu prisjećajući se osjećaja njegove blizine ili ruke oko njezina struka. U snovima on bi sjeo na rub njezina kreveta i pričao joj dok bi mu crvena kosa blistala na mjesečini, a crna sjena plesala po zidovima. Bila je sigurna da je ono što joj govori od životne važnosti, no svakoga bi jutra njegove riječi isparile čim bi otvorila oči.