“Jense”, reče dok su prelazili most, “kako napreduju radovi na urušenom tunelu?”
“Odveć sporo.”
“To te zacijelo frustrira.”
On slegne ramenima, no Valentina se nije dala zavarati.
“Koristim ovu priliku”, dometne on, “i ogorčenost zastupnika Dume kako bih priskrbio dodatna sredstva za zamjenu još jednog dijela starih drvenih kanalizacijskih cijevi i poboljšanje nagiba korita Neve.”
Zastali su na križanju, pričekavši da se dvoja teška kola s konjskom zapregom otkotrljaju pokraj njih.
“Jense, zašto ti je toliko stalo do tih tunela?”
“Oni su mi posao.”
Nasmijala se i odmahnula glavom. Kapuljača ogrtača skliznula joj je s glave. Skinula je pokrov za glavu, no i dalje je bila u bolničkoj odori. “Da, to ti je posao, no očito je da ti tuneli znače i više od toga.”
Dlanovima mu je čvrsto obujmila mišicu, zadržavajući ga na rubu pločnika premda se cesta ispraznila. Kiša se pojačavala, sijekući kroz tminu, kupajući krovove i stvarajući mlake na cestama. S vremenom će se pretvoriti u led.
“Zbog čega želiš graditi baš tunele? A ne mostove, poput Isambarda Brunela u Engleskoj. On je izgradio krasan viseći most Clifton, nije li?”
“Zadivljen sam.”
Popela se na prste i poljubila ga u bradu. Kratke dlačice ogreble su joj usne. “Znaš li što ja mislim?”
“Što se to kuha u tvojem zamršenom mozgu?”
“Imam teoriju. Mislim da voliš uvoditi red u kaosu.”
“Ha! Dobra ti je ta teorija.”
“Od hrpe opeka ti napraviš tunel. U gradu kojemu trebaju podzemni cjevovodi ti izračunavaš nagibe. Nizu zgrada koje se guše u prljavštini i poplavljenim podrumima ti priskrbiš kanalizacijski sustav. Uvođenje reda u kaosu.”
Lice mu je bilo nepomično, a oči su je netremice promatrale. Samo mu se dah kretao, probijajući se između kišnih kapi. Zabacio je glavu i zagledao se u gradske krovove. Niski oblaci nasjeli su na nebo zakrivši sve zvijezde. “Cijeli Sankt Peterburg valja pročistiti. Ne samo vodoopskrbni sustav.”
“Dođi sa mnom, Jense. Želim da nešto vidiš.” Uhvatila ga je za ruku te su zajedno pretrčali cestu.
Arkin se odlijepio od zida pokraj vrata trgovine. Strugnuo je iz sjene na susnježicu dok su farovi automobila ocrtavali likove Valentine i njezina inženjera. Trčali su kao da osjećaju kako im se prikrada s leđa, premda je bio siguran da nisu to mogli osjetiti. Bio je i više nego oprezan.
Kiša mu je išla na ruku. Stanovnici Sankt Peterburga žurili su se duž pločnika skriveni pod kišobranima koji su tvorili crni zaklon ispod kojeg se mogao saginjati. Pratio ih je bez muke, slijedeći ih iza svakog ugla i skretanja. Strpljivo je čekao u mračnim kucima dok bi zastajali u trgovinama, znatiželjno se pitajući što se nalazi u svežnjevima koje su iznosili pod rukom.
Vidio je i više nego što je htio. Vidio je kako dodiruju jedno drugo. Kako se ne mogu prestati gledati, toliko da su mogli posrnuti po putu. Kako im se tijela nikad nisu odvajala, kao da ih spaja nevidljiva nit. Sve je vidio.
Kretali su se brzo, birajući neosvijetljene ulice. Olakšavajući mu posao.
21
Valentini je trebalo vremena da pronađe pravu ulicu, no čim je u nju skrenula, prepoznala je kuću. Vjetar se pojačao, noseći im kišu u lice.
“To je ta kuća.”
Jens nije pokazivao nikakvu želju da pokuca na vrata pred kojima se zaustavila. Štoviše, nije pokazivao nikakvu želju za sudjelovanjem u ovom pothvatu, no ona ga je bez obzira na to odvela u ove sumnjive zabačene uličice, unatoč njegovu negodovanju. Ramena su mu bila kruta i ukočena.
“Valentina, ovdje ti nije mjesto. Odora bolničarke nije ti krinka, znaš. Ona ne skriva ono što jesi. Ovdje nisi sigurna.”
Nasmijala mu se, na što se on namrštio. “Dakako da sam sigurna. Imam tebe uza se. Evo, to su ta vrata.”
Jens ih gurne i vrata se uz škripu otvore. On je prvi zakoračio preko praga, no zapahnuo ih je težak smrad, toliko snažan da je Valentina morala prekriti nos rupčićem. Lijeva vrata bila su zatvorena, no ovaj put na njima nije bilo djece pa im je prišla i pokucala. Iznutra nije bilo odgovora. Pridržavajući svežnjeve koje je nosio u rukama, Jens je okrenuo kvaku koja se glatko otvorila. U prostoriji je bilo ledeno i vladala je polutama, budući da je jedan jedini okrajak voštanice bacao treperavo svjetlo. Valentina se usplahiri, sjetivši se da je žena s ozlijeđenom glavom prošli put nije srdačno dočekala.
“Varenka?” zazvala je.
Dok su joj se oči privikavale na tminu, osluškivala je tišinu. Nisu se čuli dječja galama ni plač dojenčeta. Nikakva zvuka osim sipljiva disanja nalik na soptanje konja. Prostorija je zaudarala gore od hodnika.
“Varenka?” ponovo će Valentina.
Netko se pomaknuo na krevetu. Ruka je povukla deku, a lice sivlje od pepela zagledalo se u njih kroz tanke proreze očiju. Bila je to Varenka. Na glavi nije imala maramu pa su joj se ožiljci vidjeli u polutami, no podignula se u sjedeći položaj.
“Odlazite”, prosiktala je. “Ostavite me na miru.”
Valentina ispusti naramak ogrjeva koji je nosila i pohita prema krevetu, rasprostirući debeli vuneni pokrivač koji je donijela. No Jens je zgrabi za ruku i povuče je natrag.
“Nemoj”, promrsi.
“Što?”
“Nemoj je dodirivati.”
“Što je?”
Žena se nasmijala bolnim zvukom. “Osjeća njezin miris. Već ga je prije čuo. I izgleda mi kao netko tko jest.”
“Miris čega?” upita Valentina.
“Smrti”, tiho odgovori Jens. “Pripalit ću vatru i onda odlazimo.”
Valentina istrgne ruku. “Ne. Sad kad sam tu, želim joj skuhati jaja i...”
“Odlazi.” Žena klone natrag na krevet. Na njemu nije bilo jastuka, samo prljavi goli madrac i pokrivač sa zakrpama koji je smrdio po bljuvotini i nečemu još gorem.
“Sad sam bolničarka”, pojasni Valentina. “Mogu pomoći.”
Nikad dosad nije zapalila vatru. Niti kuhala jaja. No čvrsto je naumila sada to učiniti. Smireno je počela tražiti tavu dok se Jens pobrinuo za vatru. Okretno je naslagao drva u peć i poslužio se papirnatim vrećicama u kojima je donio hranu kako bi raspirio plamen šibice. Plamen vatre odmah je obasjao prostoriju, a Valentina je protrnula. Prostorija je bila strahovito prljava. U jednome kutu nalazilo se metalno vjedro do ruba puno izmeta, a po podu su se protezali žuti tragovi sasušene bljuvotine. Osjetila je kako joj se kiselina diže u grlu.
“Jense”, promrmljala je, “očekivala sam da ćemo joj donijeti hranu, još jedanput joj zahvaliti što je pomogla Katji i otići. I dug je podmiren.” Ogledala se oko sebe. “Ali ovo...”
Pogledao je ženu na krevetu i lice mu se skamenilo. “Bolesna je, Valentina. Možeš namirisati koliko je bolesna. Ako ostaneš ovdje, izlažeš se pogibelji. Pobogu, pa mi i ne znamo od čega boluje, mogla bi te zaraziti...”
Položila mu je prst na usne. “Samo nekoliko minuta, Jense. Bit ćemo brzi.”
“Znam ja”, odvrati on. “Nećeš ostaviti ovu bolesnu neznanku kao što ne bi ostavila ni vlastitu sestru. Takva si.”
Zagrlio ju je kao da ih žena ne gleda zavidnim očima i poljubio je u čelo. Od toga su joj zubi prestali cvokotati. “Brzo ćemo”, obeća ona.
“Ti si bolničarka.” Osmjehnuo joj se, izazvavši joj neopisiv osjećaj u utrobi. Živci su joj zabrujali, napeti poput žica glasovira.
Latili su se posla, omotavši šalove preko nosa i usta i zaštitivši ruke rukavicama. Plitko su disali, halapljivo gutajući zrak tek kad bi provirili van na ulicu. U usporedbi s prostorijom, noćni zrak bio je slatkog okusa, premda je zapravo bio trpak od otpada iz tvornica i bogzna čega sve ne.
Najgore se dogodilo već na početku. Valentina je prišla krevetu.
“Gdje je djetešce?” upitala je.
Činilo se da žena ima napadaj grčeva, udovi su joj se izvijali od bolova. “Mrtvo je”, odgovorila je ravnodušno.
“Tako mi je žao.”