Zanijemjeli su, zatvoreni u sebe, čekajući da se liječnikov težak korak počne spuštati niza stube. U sobi je bilo vruće i sunce se pokušavalo probiti između zastora, no Valentina je osjećala studen duboko u srži kostiju. Oči su joj pratile majčine nježne prste promatrajući kako leže u njezinu krilu na jutarnjoj haljini boje lavande, isprepleteni, cupkajući čipkaste rukave, dok joj je ostatak sitnog tijela sjedio mirno. To je Valentinu uzrujavalo više od izraza očaja na majčinu licu ili dvije jarko rumene mrlje na bijeloj koži njezinih obraza. Elizaveta Ivanova bila je od onih koji vjeruju da čovjek u svakom trenutku treba biti suzdržan. Pogled na njezine ruke koje su se otele kontroli ulio joj je osjećaj nesigurnosti.
“Koliko još?” promrmljala je Valentina.
“Liječnik je odveć dugo gore. To je loš znak.”
“Ne, to znači da joj još uvijek pomaže. Nije digao ruke.” Pokušala se nasmiješiti. “Znaš koliko je Katja tvrdoglava.”
Elizaveta Ivanova oštro zajeca, a potom se utiša. Odgojena je kao pripadnica onog sloja žena koje su smatrale da im je životna uloga da budu nijemi ukras svome suprugu, da u svakom trenutku izgledaju privlačno i pristojno dok ih on vodi pod ruku te da mu rađaju djecu, od koje bi jedan trebao biti sin koji će nastaviti obiteljsku lozu. U ovom posljednjem je podbacila. Rodila je dvije zdrave djevojčice, no činilo se da si ne može oprostiti što nije rodila i sina, vjerujući da ju je tako Bog kaznio zbog tko zna kojega smrtnoga grijeha. A sad je ovo prokletstvo snašlo mlađu joj kćer.
Unatoč brojnim svakodnevnim društvenim obvezama, Valentinina se majka katkad činila usamljenom. Premda im to nije bio običaj, obavila joj je ruku oko ramena. Iznenadila ju je toplina majčina tijela. Njezina je koža pak bila hladna poput mramora. Čak je i u ovoj prilici majčina bujna zlatna kosa bila uredno spletena na vrhu glave te je sjedila ukočeno i uspravno unutar oklopa od francuske svile i čipke s brošem od ametista. Valentini je prvi put palo na pamet da njezina majka možda već zna koliko je svijet opasno mjesto pa se zato nikad ne opušta.
Zaštitari su pročešljavali polja i šumu, no zasad nisu pronašli nikakve muškarce s puškama.
“Mama”, tiho je prošaptala Valentina, “da me revolucionari nisu zadržali u šumi, vratila bih se ovamo mnogo prije nego što bi se Katja probudila — bila bi sa mnom dolje uz potok pa ne bi odlutala u tatinu...”
Elizaveta Ivanova okrene glavu kako bi pomno promotrila kćer, raširenih nosnica i gotovo bezbojnih očiju, kao da su skrivene suze isprale njihovu inače modru boju. “Krivnja nije tvoja, Valentina.” Držala je kćerin dlan u svojem.
“Tata misli da jest.”
“Otac ti je ljut. Mora na nekoga svaliti krivnju.”
“Mogao je okriviti muškarce s kukuljicama u šumi.”
“Ah...” Elizaveta Ivanova ispusti dugačak, tužan izdah. “To bi bilo odveć lako. Imaj strpljenja s njim, draga moja. Na umu mu je mnogo više stvari nego što misliš.”
Valentina protrne. Bila je sigurna da odsad više ništa neće biti lako.
U sobi se nije moglo disati. Što su to pokušavali učiniti njezinoj sestri, ugušiti je? U ognjištu je gorjela vatra premda je bio vruć ljetni dan, zastori bijahu navučeni, a prigušeno svjetlo bacalo je sjene koje su se Valentini činile poput pritajenih prilika što se skrivaju u polumraku. Dopustili su joj da ostane pet minuta, ni trenutka više, i to samo zato što je toliko usrdno preklinjala. Smjesta je kleknula pokraj kreveta, naslonila ruke na izvezenu svilenu prevlaku te poduprla bradu dlanovima kako bi joj oči bile u razini sa sestrinima. “Katja”, prošaptala je. “Katja, žao mi je.”
Lice na jastuku paralo joj je srce. Bila je to Katja kakva bi izgledala za pedeset godina, sive i beživotne kože i kose, tankih usana razvučenih u napetu crtu boli. Valentina je nježno poljubi u obraz osjetivši na njoj miris zemlje. Jednom, kad je bila malena, jedan od vrtlara iskopao je štakorovo leglo ispod štaglja te su ona i Katja razrogačenih očiju gledale sitna krznena stvorenja kako ciče nastojeći pobjeći. Zaudarali su ustajalim vonjem koji se Valentini urezao u nosnice. Tako je sada mirisala i Katjina koža.
Nije znala je li Katja budna, pri svijesti ili ne. Rekli su joj da joj je liječnik dao nešto. Što je to značilo? Morfij? Kako se njezina mila plavokosa sestra, koja je uvijek prštala od smijeha i energije, može skrivati pod kožom ove sitne starice? Valentina kolebljivo dotakne prašnjavu ruku koja je ležala izvan pokrivača i na dodir joj se učini poput strančeve, suha i hrapava. Gdje su nestali poput satena glatki udovi koji su obožavali plivati u potoku i otkidati grane vrba kako bi od njih izgradili srebrnaste jazbine u kojima će se skrivati?
Krupna suza kanula je na Katjinu ruku iznenadivši Valentinu. Nije bila svjesna da plače. Naslonila je obraz na sestrinu vruću nadlakticu koja se na dodir činila poput peći.
“Ja, Valentina Ivanova, uzrokovala sam ovo”, promrmljala je ispod glasa kako bi joj i uši i um posvjedočile tim riječima. Otrla je suze i glasno rekla: “Katja, ja sam, Valentina.”
Nema odgovora.
Poljubila je sestrinu prljavu kosu. “Čuješ li me?”
Nema odgovora.
“Molim te, Katja.”
Sivo-zlatna trepavica zatreperi.
“Katja!”
Na jednom se oku otvori tanki plavi prorez.
Valentina se primakne. “Hej, privet,2 milo moje.”
Prorez se malčice proširio. Katjine su se usne pomaknule, no nisu ispustile zvuk.
Valentina približi uho sestrinim ustima i osjeti tračak daha. “Što je? Boli li te? Liječnik je...”
“Bojim se.”
Valentini se stisnulo grlo. Stala je ljubiti glatki obraz sve dok joj zrak napokon nije dospio do pluća. “Ne boj se, Katja. Ja sam tu. Ja ću te paziti i čuvati. Do kraja naših života.” Stisnula je sestrine male prste i opazila neznatan trzaj u kutu njezinih stisnutih modrih usana. Smiješak.
“Obećaj mi”, dahnula je Katja.
“Kunem ti se. Vlastitim životom.”
Katjine su se oči polako sklopile i uski plavi prorez nestao je. No ne i osmijeh u kutu usana. Valentina joj je milovala mlitavu ruku sve dok nisu došli po nju i natjerali je da izađe.
3
“Djevojke, mesdemoiselles, danas je dan velike počasti našoj školi. Dan za pamćenje. Od svake od vas očekujem da dade najbolje od sebe. Danas morate zabljesnuti jače od...”
Ravnateljica zastane na pola riječi. Pomno iscrtane obrve uzdignule su joj se od gnušanja. Djevojke su suspregnule dah, čekajući na koje će se siroto stvorenje sručiti njezin gnjev. U tamnoj haljini visoka ovratnika i s kamejom, madame Petrova žustro se ushodala gore-dolje ispred klupa u velikoj dvorani internata Instituta Ekaterinskij, motreći svaku od učenica s nepopustljivom pozornošću generala koji pregledava svoje čete.
“Madamoiselle Nadia”, odrješito će.
Valentina se sažali nad prijateljicom kojoj je tinta kapnula na čistu pregačicu.
“Uspravno sjedni, djevojko. Samo zato što sjediš u zadnjem redu ne znači da možeš sjediti pogrbljeno. Želiš li da ti privežemo držak metle za leđa?”
“Ne, madame.” Nadia ispravi ramena, no rukama nastavi prekrivati umrljanu pregačicu.
“Madamoiselle Aleksandra, uklonite taj uvojak s obraza.”
Nastavila je jezditi niz redove klupa.
“Madamoiselle Emilija, spojite stopala, niste konj. Madamoiselle Valentina, smjesta prestanite prtljati prstima!”
Valentina porumeni i zagleda se u prste. Bubnjali su joj po koljenima, očajnički se nastojeći zagrijati. Hladnih prstiju nije mogla svirati, no svejedno ih je poslušno sklopila u krilu. Srce joj je snažno nabijalo, kao i svaki put prije nastupa, premda je Nocturno vježbala dok je nije počeo progoniti u snovima, kao što ju je i zvuk njištanja konja još uvijek progonio. Konja nije jahala od dana eksplozije, niti je to ikada više kanila činiti, no nije mogla zaboraviti njihovo glasanje bez obzira na to koliko gromoglasno udarala po tipkama glasovira.