Umalo se naglas nasmijao. Ova žena i Valentina? No ponovo se sjetio kako je stajala na kiši i bolno zajauknula. Kao da joj je stalo.
“Tko si ti?” graknula je žena.
“Ja radim za njezina oca.”
“Ministra?”
Dakle, to im je rekla.
“Već je jedanput bila ovdje”, promrmlja žena. “Sa sestrom.”
Sad mu je bilo jasno. Ovo je zacijelo ono mjesto na koje su se sklonile i do kojeg ih je Popkov slijedio onoga dana kad se održavao štrajk na Morskaji, i Valentina se sjetila odužiti se za ukazanu ljubaznost. Nije mislio da bi se netko iz njezina staleža gnjavio takvim stvarima.
“Gdje ti radi muž?” upitao je.
“Kod Raspova.”
Ljevaonica na kraju grada. Smjesta se vratio do stola, pripalio si cigaretu sebi i jednu mužu, te ga bocnuo ne bi li se probudio.
“Evo ti.” Ponudio mu je cigaretu.
Muškarac je uzme preko volje i uspravi se, mutna pogleda. “Još si tu?”
“Radiš u Raspovljevoj ljevaonici?”
“Pa što?”
“Tamo ima mnogo šegrta.”
“Pa?”
Ženu najednom spopadne podražaj na povraćanje te Arkin hitro ustane donijevši pocinčanu posudu ispred nje. Pružio je ruku namjeravajući je bolje pokriti prekrivačem, no uto odskoči unatrag zgrožen. Tri lica. Sićušna i siva poput kamena.
“Ostavi ih.” Glas joj je bio blijed šapat.
Sućut prema njoj nasjedne mu na grudi poput olova. “Poznajem svećenika”, reče blago. “Smijem li ga dovesti ovamo?”
Kimnula je zagledavši se u njega očima punim očaja. Arkin žurno krene prema vratima, zastavši samo kako bi protresao muškarca po ramenu. “Odspavaj i otrijezni se, druže. Vratit ću se i onda ćemo razgovarati o šegrtima iz Raspovljeve tvornice.”
Čovjek ga smeteno pogleda. “Zašto?”
“Jer imam zadatak za njih.”
22
Valentina nije otišla ravno kući. Nije mogla, barem ne još. Jens ju je smjestio u kočiju i odveo je u svoj stan, izrazito svjestan neprimjerenosti tog postupka. Mlada djevojka, po mraku, bez pratnje, no oboje nisu bili sposobni za izlazak na javno mjesto gdje bi joj neznanci gledali raskuštranu kosu i prljavu odjeću.
“Valentina”, reče on, “daj da ti osušim kosu.”
Utonula je duboko u naslonjač koji gotovo da je progutao njezino sitno tijelo. Ruke su joj, mrtvački blijede, ležale u krilu. Prišao joj je noseći ručnik te ga je prvi put te večeri pogledala u oči. Pustio ju je da šuti dok joj je vadio ukosnice iz kose i ručnikom joj stao brisati mokre vlasi sporim, ritmičnim pokretima, počinjući od tjemena gdje joj je kosa bila najmokrija. Gusti uvojci slijepili su joj se za tjeme ocrtavajući skladan oblik njezine lubanje. Brisao ih je sve do vrhova koji su poskakivali i kovrčali se, škakljajući mu prste.
Bio je to neizmjerno prisan čin, intimniji čak i od poljupca. Naslonio se na rukohvat njezina naslonjača, a ona je pomalo nakrivila glavu dok joj je sušio kosu, otkrivajući vitak blijedi vrat. U jednom trenutku nježno joj je obuhvatio bradu rukama kako bi joj glava mirovala dok joj je nježno trljao tjeme, no ona i dalje nije progovarala. Samo je pustila da joj brada leži u njegovu dlanu, kao da joj je ondje i mjesto.
Nastavio joj je gladiti tamnu grivu dugo nakon što je već bila suha, najprije ručnikom, a potom i rukom. Kad bi je podignuo, presijavala se i svjetlucala, očaravajući ga igrom svjetla koje je plesalo u njezinoj dubini poput mjesečine na nemirnom noćnom nebu. Neizmjerno mu je godio njezin svilenkast dodir na koži, kao i to kako mu je klizila glatko poput svile među prstima.
Sagnuo se i poljubio joj mliječno bijeli zatiljak.
“Kako mogu onako živjeti?”
Progovorila je. Bio joj je dao piroške i šalicu vruće čokolade, mameći je van iz mračnog skrovišta u koje se povukla. Sjedio je na kauču nasuprot njoj, ispruživši noge i prekriživši stopala, uživajući u čaši crnog vina. Pokušavao ju je razonoditi.
“Jesi li znala”, upitao ju je, “da se više od polovine vina proizvedenih u Francuskoj izvozi u Rusiju? Možeš li to vjerovati? Mi pijemo više vina nego bilo koja druga zemlja na svijetu.”
Često bi se zatekao kako govori mi. Mi Rusi. Naša zemlja. Kao da je on jedan od njih, podrijetlom iz Perma ili Tvera.
“Ja ne bih mogla onako živjeti”, reče zureći u vatru. “Ne onako.”
Znao je da se neće okaniti te teme.
“Svi mi živimo”, odgovori joj tiho, “kako najbolje znamo i umijemo.”
“Radije bih bila mrtva.”
“U to sumnjam. A osim toga”, dometne, “ja bih ti svaki dan dolazio zapaliti vatru. I sušiti ti kosu kad god bi pala kiša, i raščešljavati je kad bi je zapleo vjetar.”
Podignula je glavu.
“A kad bi došlo ljeto”, nastavi on, “umjesto da odlaziš na raskošne balove u Palači Aničkov ili obilne obroke u Dononu, ili provodiš večeri na baletnim predstavama u kazalištu u dijamantima optočenim večernjim haljinama, ja bih s tobom odjevenom u dronjke prošetao do kakva skrovita mjesta na obalama Neve gdje bismo jeli kuhana jaja i brčkali stopala u rijeci.”
Okrenula je glavu i pogledala ga u oči. “A glazba?” upita ga ozbiljnim glasom. “Ima li u tom tvojem novom svijetu glazbe? Ili mogu zaboraviti na glasovir, operu i balet?”
“Naravno da bi bilo glazbe.” Osmjehnuo joj se. “Ti bi mi pjevala uz žuborenje vode što nam zapljuskuje gležnjeve, a ja bih te pratio na svojoj violini.”
Valentina zine. “Sviraš violinu?”
“Nije baš da je sviram. Prije će biti da gudalom cvilim dok ne postignem pokoji kreštavi ton u usporedbi s kojim je i ulični mačak glazbeno nadaren. Međutim”, hitro nastavi, “poboljšat ću se. obećavam.”
Nasmijala se. On poželi ponovo čuti taj zvuk.
“Prije si me bio upozorio da se klonim rijeke Neve”, primijeti ona. “Rekao si mi da je onečišćena.”
“Vidiš, to je prednost druženja s inženjerom kanalizacijskih tunela, jer te može uputiti u prava mjesta. Znam sve tajne zakutke do kojih ne dopiru struje što nanose prljavštinu.”
“Je li zbilja toliko onečišćena?”
Nije htio o tome razgovarati. Slegnuo je ramenima. “Mogla bi biti i čišća.”
“Pričaj mi o tome.”
“Radije bih ti svirao violinu.”
Oči su joj se zaokružile poput novčića, a njega obuzme stid - samo su on i pokoji slučajno zalutao miš čuli kako svira. Privukla je koljena prsima i o njih oslonila bradu tvrdoglavo nakrivivši glavu.
“Sviraj”, zapovjedi Valentina.
Uspravio se, duboko joj se naklonio uz kićenu kretnju rukom kao da skida šešir pred nekom od nadvojvotkinja iz obitelji Romanov i rekao: “Potpuno Vam stojim na usluzi, gospođice.”
To je iskreno i mislio. Samo nije bio siguran zna li to i ona.
“Prestani!” ponavljao je Jens.
“Ne mogu si pomoći.”
“Okrutno je.”
“Znam”, Valentinu je ponovo spopao grohotan smijeh, “okrutno prema ljudskom uhu!”
“Nisam tako mislio.”
Jens joj se namršti, udari gudalom po vratu violine i stane tobože nestrpljivo tapkati stopalom po ulaštenom parketu. Stajao je nasred prostorije, stavivši violinu pod bradu kao da mu je stari prijatelj. Svirao joj je ulomak iz Bizetove Toreadorove pjesme, ne pazeći baš na notni zapis. Pjesma je bila živahna i nasmijavala ju je, i to mu je bilo jedino važno. Danas se svačega nagledala — sad je htio da se smije. A smijala se poput djeteta, potpuno se prepuštajući. Nos bi joj poružičastio, ljupka se usta širom rastvorila, a oči joj se stisnule, blistave od suza. Tamni sjajni uvojci njezine kose koju je s toliko pažnje osušio i zagladio razletjeli su se oko nje dok se njihala smijući se glasno i bez zadrške.
Bila je još mlada, na to se stalno morao podsjećati. Mlada i ranjiva.
Uz zveket je odložio violinu i gudalo na stol, gnjevno se zagledao u svojega jedinog slušatelja i gordo se uputio do sofe na koju je sjeo, ukočen i uvrijeđen, prekriživši ruke na prsima. No nije se ni na trenutak dala zavarati. Skočila je iz naslonjača doskočivši poput gladne mačke na komad sofe pokraj njega. Položila mu je dlan na zapešće i razdvojila mu ruke.