“Ove prste valja podučiti”, smijala se, podižući mu lijevu ruku, “ove zlikovce!” Zabacila je glavu od užitka što je pronašla pravu riječ te ga pogledala prevrnuvši očima, a potom nježno prislonila vršak svakog zlikovca uz usne kao da im oprašta. “Nauči ih da znaju što rade.”
Zna li ona što radi, pitao se.
“Pronaći ću ti učitelja”, objavi ona.
“Možeš li me ti podučiti?”
“Ne, ne.” Široko mu se osmjehnula. “Osim toga, na kraju bismo samo vikali jedno na drugo.”
Povukao ju je za ružičasti nos. “To bi moglo biti zabavno.”
“Na Anu, kćerčicu doktora Fedorina, ne vičem dok je učim svirati glasovir, ali to je zato što se ona lijepo ponaša. Imam osjećaj da se ti ne bi lijepo ponašao.”
Zagledali su se jedno drugome u oči, a on je shvatio da taj trenutak traje predugo kad je začuo tih uzdah što joj se oteo s usana. Odvratio je pogled shvativši da je vidjela previše onoga što nosi u sebi.
“Valentina, vrijeme je da te odvedem kući.”
Ona napola sklopi vjeđe, promatrajući ga kroz guste trepavice. Znao je da, ako sada ne ustane, neće nikad. Za početak je povukao ruku, no izraz na njezinu licu prikovao ga je za mjesto. Bilo je nago. Na njemu se jasno ogledala potreba za njim, mračna i očajnička.
“Jense”, prošapće ona očiju uprtih u njegove, “bojim se da ću te izgubiti.”
“Nikad me nećeš izgubiti, ljubavi. Mi smo jedno drugome suđeni. Zar ne shvaćaš?”
Obujmio ju je rukom, privukavši je bliže i prislonivši joj glavu uz prsa. U sobi se čulo samo njihovo disanje, usklađeno do svakog uzdaha. Dugo su tako sjedili, promatrajući kako vatra iz ognjišta baca sjene što su im se šuljale sve bliže, gurkajući im koljena i skrivajući im se u cipelama. Jens joj poljubi tjeme, toplo i mirisno.
“Jense”, zazove ga muklim glasom. “Pričaj mi o sebi, kaži mi tko si.”
Nitko mu još nije postavio takvo pitanje. Malo je promislio te krenuo odgovarati. Pričao joj je o djetinjstvu koje je proveo na brodovima i plažama u Danskoj, o tome kako je izrađivao razne stvari - od šljunka, kamenja, naplavina. O nacrtu mosta koji mu je priskrbio nagradu, o brodu koji je potonuo u zaljevu i u kojem su se umalo utopili on i njegov pas. Priznao joj je da ima strast prema motorima, strojevima i svemu što je sastavljeno od pokretnih dijelova te joj je govorio o braći Wright iz Amerike i Louisu Bleriotu iz Francuske.
“Let avionom”, reče on. “To je budućnost. Vidjet ćeš.”
Osjetio je kako se smješka. Nije mu vjerovala.
“A tvoji roditelji?” upita Valentina.
Taj dio prepričao joj je u najkraćim crtama. Očeva tiskara u Kopenhagenu, njihove svađe kad mu je Jens rekao da bi radije studirao strojarstvo. Razočaranje u blagim smeđim očima njegove majke. I dalje im je pisao jedanput na mjesec, no u Danskoj nije bio već pet godina.
“Sad sam Rus”, ustvrdi on.
“Jesi, kao što je i žirafa.”
Pojasnio joj je kakvu budućnost priželjkuje Rusiji te da se toplo nada da će zemlja ostvariti stabilnost putem razgovora i kompromisa, a ne putem nasilja. No nije spomenuo rat za koji je bio uvjeren da je na pomolu — svoje je strahove skrivao od nje. Postupno je osjetio kako joj je glava na njegovim grudima otežala i kako joj se tijelo stapa s obrisima njegova. Bok joj se sasvim priljubio uz njegov.
“Pričaj mi o grofičinu sinu.”
Tada joj je pričao o Alekseju.
“Aleksej je sin grofice Serove i tek mu je šest godina. Svidio bi ti se, Valentina. Tako je odvažan.” Prstima joj je milovao krhko rame, otkrivši da odora bolničarke savršeno pristaje njezinim uskim kostima. “Poput tebe”, reče ispod glasa. “Baš poput tebe. Ljubavi. moraš shvatiti da ne mogu napustiti Alekseja. Ne mogu ostaviti dječaka na cjedilu. Njegovu ocu, grofu Serovu, stalo je samo do vlastitog razuzdana života na dvoru i ljubavnice u njezinu raskošnu stanu na Engleskoj obali. Grofica je bijesna. Zamjera dječaku što...”
Pustio je da mu riječi zamru na jeziku. Osjećaji Natalije Serove bili su odveć složeni da bi se tako olako razmrsili. Prislonio je usne uz Valentinin obraz, nanovo udahnuvši miris bolnice kojim joj je odjeća odisala, i obgrlio je objema rukama, njišući je, grleći i utiskujući u sebe.
“Budi velikodušna, Valentina”, prošaptao je. “Dopusti mi da zadržim Alekseja. S vremenom sam zavolio dječaka i on nije kriv za moje pogreške s njegovom majkom. Ona i ja smo završili. U to nikad nemoj sumnjati.”
Iznenadilo ga je što se nije dalje osvrtala na tu temu. Samo je primaknula usne njegovima i strastveno ga poljubila, brišući sjećanja na sve druge usne, utiskujući trag vlastitih, prisvajajući ga. Prsti su joj stali otkopčavati dugmad njegove košulje, pomalo nespretno, a dlanovi joj milovali njegovu kožu, isprva suzdržano. No kad joj je kliznuo rukom niz leđa, tražeći mekane obline pod odorom, odvažila se. Stala mu je milovati gola prsa, prislonivši mu usne iznad srca.
Poljubio joj je vrat, kušao kožu, osjetio kako joj kosa klizi poput svilenih niti preko rebara i udahnuo njezin mošusni miris. Ne njezine odore, nego nje same, onoga vitkog gladnog bića ispod odjeće. Žudnja za njom buknula mu je u žilama poput šumskog požara te se prisilio da ustane.
“Ne, Valentina.” Riječi su mu zazvučale oporo. “Ne, mila, odveć si mlada. Moraš ići kući.” Teškom je mukom to izgovorio.
Oči su joj bile crne poput tinte, a pogled uprt u njega s tako snažnom čežnjom da se morao otrgnuti od nje. No glas joj je bio mekan i zavodljiv.
“Koliko je tebi bilo godina kad si prvi put vodio ljubav sa ženom?”
“Nije o tome riječ.”
“Ja mislim da jest. Sam si bio donio tu odluku. Sad i ja činim isto.”
Polako je ustala i bez oklijevanja počela otkopčavati cijeli niz dugmadi na rukavima i prslučiću. Nije gledala u njega nego se usredotočila na tu radnju, kao da je sama u vlastitoj spavaćoj sobi. On je stajao vatri okrenut leđima i promatrao je. Promatrao kako joj je ruka izronila iz rukava i prvi put vidio blijedu kožu njezina ramena kako se presijava pri svjetlosti vatre, mekana i glatka poput stepke.
Promatrao ju je dok je odrješivala vrpce pregače, jasno razabirući oblik njezinih rebara pod potkošuljom. Promatrao ju je kako svlači visoke vunene čarape, dubeći na jednoj nozi s godinama stjecanom vještinom, pažljivo ih podvrćući i otkrivajući vitka bijela bedra. Vjerojatno je glasno dahnuo, premda toga nije bio svjestan. Srce mu je vjerojatno nastavilo udarati, premda je bio siguran da je stalo. Osjećao je da u tom trenutku nije u stanju učiniti ništa drugo nego gledati je.
Pognula je glavu, puštajući da joj gladak slap kose padne preko lica, tako da nije mogao vidjeti izraz na njemu kad je sa sebe svukla i posljednje komade donjeg rublja. Stajala je naga pred njim, a on ju je, i neka mu Bog na tome oprosti, želio više od vlastitog života.
“Prelijepa si”, prošaptao je.
Ona podigne glavu i osmjehne mu se. Obrazi su joj se zarumenjeli, a oči joj bile tamnije nego ikad prije. Duboko u njoj gorjela je vatra od koje su joj se usne rastvorile te je disala kratkim, žustrim udasima. Znao je da bi joj usne, kad bi prislonio svoje na njezine, bile vrele.
“Volim te”, reče ona.
Nagost te izjave osupnula ga je više od obnaženosti njezina prelijepa tijela. Bila je potpuno ogoljena u svojoj jednostavnosti i iskazanom povjerenju. On se sagnuo, s poda podignuo ogrtač koji se sušio ispred ognjišta i prišao joj. Toliko blizu da je primijetio kako joj se koža među dojkama orosila znojem.
“Valentina, ako se iz ovih stopa ne omotaš ovime”, reče strogo, prebacujući joj ogrtač preko ramena i vezujući joj ga ispod brade, “obeščastit ću te ispred ognjišta.” Nije htio vidjeti izraz u njezinim očima. “A sad lijepo odjeni to prekrasno tijelo dok nam skoknem po piće.”
Izašao je iz prostorije. U kuhinji se nagnuo nad sudoper, pustio hladnu vodu da teče i poprskao se po licu i vratu. Natočio si je čašicu votke i iskapio je.